Nema dvojbe da će već izvjesno kandidiranje Demokratske stranke Hillary Clinton za predsjednicu SAD-a i njezin posve vjerojatni izbor svijetu donijeti jednu zlokobnu novu državu. Ne samo radi njezine političke ugrađenosti u sustav koji joj traje od završetka studija, kada je bila asistentica u senatskom odboru za istragu afere Watergate, već i radi nečeg iznimno važnog što bitno definira njezinu stranku, predsjednike koji su potekli iz nje, ali i društveni sloj srednje klase na koji se stranka oslanja: izolacionizam.
Manje-više svi predsjednici potekli od Demokrata bili su protiv svoje volje uvučeni u ratove, svakako i protiv volje svog biračkog tijela. Izraziti su primjeri oba Roosevelta, Wilson, Carter, Johnson i Clinton. Nije im bilo nimalo strano prepustiti svaku krizu svojemu tijeku, od kubanske krize do Balkanskih ratova, samo da ne moraju odmah rješavati. Po običaju, zakašnjela reagiranja, historijski tipična za njih, završavala su ovčarama i srebrenicama, a ne jednom u modernoj povijesti, neki drugi POTUS je morao vaditi vrela kestenja iz njihove glupo zapuštene vatre.
Theodore Roosevelt je svoju iznimnu nacionalnu popularnost izgradio na izolacionizmu, usprkos tome što s njim počinje izgradnja američke mornarice. Nikada mu nije padalo na pamet da je koristi i za što drugo osim osiguranja američkih, prvenstveno pacifičkih trgovačkih interesa. U rat protiv Španjolske na Kubi perfidno ga uvlači legendarni njujorški izdavač novina George Herst, spinovanjem koje postaje textbook za buduće naraštaje. Usprkos loše izvedenim dijelovima operacije, nevještim korištenjem trupa, logistikom i sl. operacija završava uspješno, što od Roosvelta zauvijek pravi National Teda.
Pola stoljeća demokrata na vlasti
Prvi svjetski rat je uvukao Wilsona, zakletog izolacionista, u intervenciju u Europi, logistički i vojno potpuno nespremnog, što je uzrokovalo i goleme gubitke ekspedicijskom korpusu generala Pershinga. Demokrati dobivaju masivno po prstima, a na scenu stranke, iz sjene od osnutka, izlazi vrlo moćna grupacija KKK, koja je od osnivanja tihi partner Demokrata, uglavnom Južnjaka i robovlasnika ili njihovih potomaka. Sve do pada njenog Velikog Zmaja na optužbi za silovanje, biti će odlučujući čimbenik i u izboru još jednog zakletog izolacionista i socijalista, Franklina Delana Roosevelta.
Franklin Delano Roosevelt, do Obame jedini socijalistički američki predsjednik, bio je izolacionist za primjer. Zahvaljujući glasovima KKK postaje predsjednik. Početkom Drugog svjetskog rata, u London šalje 2. konkurenta za Bijelu kuću, Josepha Kennedija, prvi je bio isti nazi-legendarni pilot Charles Lindberg, za veleposlanika, čiji je jedini zadatak bio da Velika Britanija odustane od rata, da Hitleru prepuste Europu i da se svatko vrati slatkom mljackanju. Prepiska između njega i FDR-a je legendarna. Nakon sloma u Poljskoj i Francuskoj, bestidni demokrat Kennedy savjetuje svom predsjedniku: „Give them smile but not sausage…“
Tako je i bilo. Sve do debakla u Pearl Harbouru, koji zahvaljujući svojem predsjedniku, SAD dočekuje potpuno nespremne. Ipak, tada sve kreće u pogon i za SAD i za saveznike, zahvaljujući prije svega sposobnosti nekolicine ljudi za koje mu je doteklo pameti da angažira i dobije rat. Prije svega generala Georga Marchalla i jednu neobičnu i vrlo privatnu osobenost, Avrela Harrimana, čija intervencija materijalom predviđenim za Veliku Britaniju, spašava Moskvu dok je Guderian ulazio u Crvenu Presnju. Rat je višestruko krvaviji radi Rooseveltove nesposobnosti da se s njim nosi kada je za to bilo vrijeme, npr. nakon pokolja za Kristallnacht. To će biti kukavička osobnost svih predsjednika podrijetlom Demokrata do Srebrenice i dalje.
U tom društvu, Harry Truman i nije bio najgori. Makar mu je doteklo pameti da angažira G.F.F. Kennana da smisli suvislu vanjskopolitičku doktrinu, od koje će na kraju ovisiti i opstanak ipak na kraju upokojene SFRJ, SSSR-a, ČSSR, a i komunizma uopće. Bio je vjerojatno najbolji predsjednik ikada potekao iz te stranke nakon osnivača joj Jeffersona. Iako izolacionist kao i ostali, uvjeti novog, poslijeratnog svijeta, nisu mu dopuštali da trepne okom pred Staljinom.
Do Kennedija Jr. šteta napravljena polustoljetnom vladavinom Demokrata je jedva sanirana. JFK je bio vjerojatno najgori predsjednik SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Ne postoji nešto konkretno što je trebao riješiti da nije u potpunosti uprskao, a samo je državnička razboritost i razumijevanje Nikite Sergejeviča dva puta spasila svijet od katastrofe. Usput, bio je jedini ne-izolacionist Demokrat ikada, a rezultat sebe u ogledalu je bio neznalački vođena misija pomoći Južnom Vijetnamu koja se predvidivo pretvorila u težak vojni i politički debakl koji su morala vaditi dva iduća predsjednika.
Sljedeći demokrat u tom nizu očajnika je bio legendarni Jimmy Carter, za kojeg sam do Obame, mislio da je najgori ikada. Nije, a izgleda da ni Obama ne će dugo nositi titulu najgoreg. Gospodin nobelovac je došao u Bijelu kuću s nadama cijelog pogaženog čovječanstva. Mjesec dana poslije inauguracije, hladno je odvalio: „Mi moramo dati šansu Brežnjevu da reformira SSSR iznutra.“
Leonid Ilič je to iskoristio za novi val represije s kojim je jedino bio usporediv Staljinov. Zatvor Vladimir je bio pun kao za graditeljice, Katarine Velike. Carter, potomak robovlasnika i tradicionalni izolacionist je samo tiho mljackao i vanjsku politiku prepustio gorem od sebe, Walter Mondaleu. Koji je prvom posjetom Parizu proglasio Homeinija živućim svecem i toplo ga preporučio kao zamjenu poludjelom šahu Rezi Pahlaviju, samo da se ne moraju miješati. Brzo im se sve samo reklo. Jimmy Carter tada kao i svaki tradicionalni demokrat paničari, te iako visokoobrazovani časnik mornarice, podmorničar čak, donosi seriju odluka od kojih je jedna umalo koštala suspendiranje američkog Ustava, naime čemernik je nakon talačke krize u Teheranu, formirao Camp Perry i naoružao CIA-u! To se ni Ike nije usudio usred tzv. Hladnog rata. Ronald Reagan je potrošio makar pola svojeg prvog mandata na saniranje nobelovčevih gluposti. U balkanskim ratovima 90-95, besramno je stao uz Karadžića. Kojeg je također trebalo razumjeti poput Brežnjeva onomad.
Tko je gori: izolacionisti ili intervencionisti?
Sljedeći tradicionalno južnjački izolacionist je bio Clinton. O tom nesretniku koji je došao na vlast samo zato jer je Ross Perot odnio 20% glasova svom bivšem prijatelju Georgeu H. W. Bushu, danas se nakon Srebrenice i Iraka, nema što reći. Već dolaskom u Bijelu kuću, odbio je prijedlog G. H. W. Busha da pošalje dio VI. flote u Jadran i zaprijeti Miloševiću. Rezultat se neskriveno vidio sve do Kosova i njegove još jednom zakašnjele reakcije. Irak i Sadamovi pokolji Kurda i šiita i otrovnim plinovima proizvedenim u bl.poč. SFRJ, čekati će bitno odlučnijeg predsjednika. Jedan je od rijetkih demokrata koji nije dobio Nobela.
Ako je ikada itko zalutao negdje, Barack Hussein Obama je zalutao u Bijelu kuću. A i Nobela je dobio unaprijed. U sebi je sastavio sve najgore osobine tako tipične za Demokrate. Vanjsku politiku je napravio karikaturom za koju vrijeme Jimmyja Cartera djeluje razumno. Najgore od svega, ni nakon tona studija i knjiga napisanih još iza Drugog svjetskog rata, nije razumio što mu Putin sprema. Shvatio je tek u sredini drugoga mandata, da Bog da nije prekasno. U svakom slučaju, rezultat je da Sjeverna Koreja ima trostupnjevanu bombu, da su Iranu skinute sankcije na riječ koje je Ali Khamnei proslavio s uobičajenim SMRT AMERICI I ŽIDOVIMA, da je Putin ante portas, da su poljuljane veze s najvjernijim saveznicima i najgore od svega, da je vojnik savezničkih snaga u Europi opet ustrašen svojim političkim vodstvom i izdajom, a ne neprijateljem preko nišana. Rezultat takve politike je da je i Mađarska već odavno na neprijateljskoj strani, a samo Poljaci sprječavaju sadašnjeg predsjednika da se nagodi sa Putinom oko podjele Ukrajine. Čovjek je zaista zaradio Nobela.
Što donosi Hillary?
Hillary Clinton je po predviđanjima već osvojila nominaciju koju joj je osigurao Bernie Sanders svaki put kada je otvorio usta. Bijelu kuću će joj osigurati financijer senatske kampanje Donald Trump. Jedino ako se vječno posvađani Republikanci napokon ne dogovore oko liste Kasich/Cruz. A teško da hoće. Svima će biti lakše glasovati za Hillary nego za ovog idiota. No kakva će biti kao već izvjesna predsjednica?
Očekujem, bitno gora od Obame. Obama je bio samo neznalica. Ona ZNA. Sve što sada gledamo, gledati ćemo bitno gore.
1. Vanjska politika će biti nastavljena na način na koji je vodila SAD. U svijetu je na to spreman samo g. Benjamin Netanyahu i Izrael. NATO očekuju gadni dani, svakako, smanjivanje jedva povećanog broja trupa, labavljenje veza s Velikom Britanijom i ostalim članicama te prepuštanje Baltika i Istoka Putinom dirigiranoj sudbini. Bliski istok će prepustiti samom sebi, a to znači bellum omni contra omnes. BiH će biti prepuštena nekom i gorem od kombinacije Moore – Moon – Cormack.
2. Dolar će nakon kratkotrajnog oživljavanja pasti na Carterovu vrijednost. To će izazvati novu krizu svjetskih financija, a računati na valute tipa euro, rublja ili juan mogu samo notorne budale.
3. Unutarnja politika će se svesti na masivno dizanje poreza kojim treba pokriti financiranje njenog životnog projekta, megalomanske zdravstvene „reforme“ koja je umjesto švedskog ili belgijskog blagostanja, donijela samo trilijune troškova i mega birokraciju.
Nema nade…
Autor: Goran Raguž