Bio je to najšokantniji trenutak u povijesti naše televizije. Gledali smo kako je, nakon što mu je haaški sudac izrekao presudu, general Praljak neočekivano uzeo riječ i izjavio: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“ i ubio se u prijenosu uživo popivši otrov iz bočice.
Trebat će još ne nekoliko dana, nego mjeseci da se dojam slegne i da se uopće uspije do kraja racionalno pojmiti što se dogodilo. U tom trenutku izgledalo je kao da je došlo do pucanja „realnog“ svijeta i njegovih granica. Nastao je kratki spoj, kao da je isječak antičkog mita odjednom prodro u naš uobičajeni, prozaični i kalkulantski svijet. Netko je dobro napisao da je general Praljak tim činom farsu preokrenuo u tragediju. Farsa Međunarodnog tribunala pravde bila je kolektivna, globalna, dok je tragedija njegova osobna, uz katarzu onih koji se u njoj prepoznaju.
Prva analiza tog krajnjeg čina pokazuje kako je Praljak, što danas izgleda naivno, do samoga kraja vjerovao u taj sud, tj. u to da će suočen s argumentima, dokumentima, svjedočenjima donijeti pravičnu odluku. Bio je uvjeren u vlastitu nevinost, jer je znao da nije počinio ni zapovjedio nikakav zločin.
Lako je bilo sa strane uvidjeti da je taj sud ruglo. Od tužiteljstva koje je optužnicama, a još više strahom od njih, služilo za modeliranje političkih odnosa na području bivše Jugoslavije pa sve do većine sudaca, skupljenih zbrda-zdola. Karikaturu međunarodne pravde utjelovljivali su ishlapjeli starkelje u bademantilima i s perikama, među kojima se posebno ističe jedan koji je Praljka tijekom suđenja, nakon što je već prezentirao tisuće dokumenata, prenuvši se iz drijemeža upitao u kojem smjeru teče Neretva u Mostaru, prema gore ili dolje. A Praljak je govorio kako moraš znati barem tridesetak glavnih točaka u gradu da bi uopće išta shvatio što se tu događalo.
Unatoč svemu tome Praljak je poštovao sud i oslovljavao ga do kraja s „časni sude“.
I prije podizanja optužnice, dok je njezina prijetnja visjela nad njim, nije se ulizivao, trgovao, teretio druge, pristao na izdaju, a bilo je u to vrijeme svega – tužiteljstvo je politički određivalo kako će podići optužnice i tko će biti obuhvaćen, a tko ne. Neki su pristajali na igru, plesali po taktovima međunarodne zajednice, osnivali nove stranke, davali iskaze u kojima su teretili koga god je trebalo, i tako su se izvukli, a neki su unatoč potpunoj kooperativnosti na kraju ipak suđeni i osuđeni.
Praljak nije pristajao na takve suradnje, otišao je dragovoljno, obraćao se s „časni sude“, iznosio gomilu dokumenata. Nije koristilo. Isto bi mu bilo da ih je titulirao „smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, „raspamećeni danski alkoholičar Frederik“ „najveći idiot haaškog tužiteljstva Martijas“, „južnokorejska gnjida O-Gon Kvon“, „narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“ itd., kao što je u naslovima svojih haaških knjiga činio Vojislav Šešelj, danas slobodan i zdrav u Beogradu.
Praljak je na kraju žrtvovao sebe šaljući poruku – nisam kriv, dajem svoj život kao zalog te istine.
Do dobrog glasa drže ljudi kojima je stalo do drugih ljudi i njihova mišljenja. Apsolutni sebičnjak operiran je od toga. Baš ga briga kakav će glas ostati o njemu nakon smrti. O ugledu i obrazu čovjek se potpuno prestane brinuti nakon što ih konačno izgubi pa, primjerice, može danas ustašovati, a sutra biti počasni predsjednik SUBNOR-a.
Pamtim jedan važan Praljkov poučak. Govorio je da ga je kao malog začuđivala u vesternima ona situacija kada neprijatelji uhvate tipa i daju mu lopatu da iskopa vlastiti grob. I većina ga iskopa. Kad već znaš da će te ubiti, zašto da im prišteđuješ trud kopanja?, pitao se. Neću kopati sebi grob, ubij me odmah!, pouka je priče.
Praljak je doveden, gledano iz pozicije njegovih moralnih načela, u bezizlaznu situaciju. Daljnje biološko egzistiranje bilo bi svakodnevno kopanje groba u koji je već bio strovaljen. Ostao je samo jedan, krajnji izlaz. Njegov čin nije bio ishitren, već dobro promišljen jer, ako ništa drugo, morao je organizirati kako doći do otrova. Možemo samo zamišljati kako mu je bilo živjeti zadnjih tjedana s tom već donesenom odlukom.
Nakon gotovo dvadeset godina šutnje u hrvatskoj javnosti ovih se dana konačno govori o muslimansko-hrvatskom ratu bez zadrške. Nitko nije dovodio u sumnju da su zločini s hrvatske strane počinjeni i nisu se čule gluposti poput „naš vojnik ne može počiniti ratni zločin“. Za većinu tih zločina izravni počinitelji i nalogodavci odgovarali su ili im se pripremaju suđenja u BiH.
Dobro je da se konačno čulo kako za brojnije bošnjačke zločine nad Hrvatima golemom većinom nitko nije odgovarao, a i oni malobrojni koji su suđeni dobili su minimalne kazne. Dovoljno je usporediti kako je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a s onih pod kontrolom Armije BiH 172.000 Hrvata da bi se shvatilo da u osudi jednog ratnog vodstva, a potpunoj amnestiji drugog nešto ne štima. Dodatni problem javlja se kada se danas u cijelu priču upliću menadžeri bošnjačke patnje koje zanima samo to kako će moralni kredit ubijenih, zatočenih, ponižavanih, protjeranih Bošnjaka za vrijeme rata na prostoru Herceg-Bosne investirati u aktualni proces političkog eliminiranja Hrvata u BiH.
To najbolje pokazuje objava na Twitteru mlade zvijezde bošnjačke ljevice Reufa Bajrovića, miljenika, štoviše zeta američke ambasade, čija je žena na čelu moćne američke fondacije NED-a za Europu, a koji nakon presude piše: „Prva posljedica pravosudno utvrđene činjenice da su ratni ciljevi HZHB zločinački će biti HDZ-ov izborni zakon. Naime, ne može se zločinački cilj ostvariti u parlamentarnoj proceduri“. Zločinački cilj je izmjena izbornog zakona, kakvu je svojom presudom naložio i Ustavni sud BiH, a koja bi osigurala da jedan narod drugom ne može birati političke predstavnike. Ako je za najmilijeg američkog zeta borba za jednakopravnost Hrvata isti zločin kao i ratni zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, teško je odlučiti opterećuje li više time borbu za pravičan izborni zakon ili devalvira ratne zločine. No u svijetu u kojem je Praljak bio agresor u svojoj zemlji, a tri tisuće mudžahedina njezini branitelji, sve je moguće.
Haaški je sud Hrvatskoj posredno presudio i da je najidiotskija zemlja na svijetu. Dijeliš susjednu zemlju tako što je podijeliš na srpski i muslimanski dio, a svoj narod ostaviš bez entiteta, iako si ratni pobjednik. Na vlastitoj javnoj televiziji narodu ti se sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a sud u Haagu ti presudi da si se kao jedini vanjski agresor uplitao u građanski rat u BiH. Unatoč nesumnjivoj agresiji s prostora BiH na Hrvatsku, od napada na Dubrovnik do prekosavskog granatiranja, Hrvatska nikada nije potegla to pitanje, već se hvali da je prva priznala BiH i da će je bezuvjetno gurati u EU. Hrvatski idiotizam vidio se u naoružavanju muslimanske vojske, liječenju njezinih ranjenika, propuštanju nekoliko tisuća mudžahedina, primanju stotina tisuća izbjeglica, istodobno dok Armija BiH ubija i protjeruje Hrvate u Srednjoj Bosni i Dolini Neretve. Sad bi mogla i njima plaćati odštete.
Političke makinacije haaškog tužiteljstva najgore su politički i moralno preorale upravo Hrvatsku. Od Mesićeva „svjedočenja“ i dilanja transkripata preko tvrdnje Vesne Pusić da je Hrvatska bila agresor u BiH pa do kukavičke HDZ-ovske nezainteresiranosti i pranja ruku. Mediji i NVO udruge svemu su tome dali golem prilog.
Zarobljeni umovi vladaju i danas, i to se vidi iz njihovih priopćenja. Svjesno ili ne, pristaju na izjednačavanje Izetbegovićeve ratne vlasti s Bosnom i Hercegovinom kao takvom. Kao veliku zaslugu ističu da „ne bi bilo BiH bez pomoći Hrvatske“ što bi, uzevši u obzir kako BiH izgleda 2017. godine i kakva je pozicija Hrvata u njoj, stvarno bila velika šteta.
Sve to više nije Praljkov problem, on je šokantno i časno otišao. Njegov čin uspoređuju sa Sokratovim. Ali ima tu i stoicizma, na bazi stare argumentacije kako su robovi sami krivi za svoj položaj, tj. krivi su što su živi u tom ponižavajućem stanju, jer bi se slobodan čovjek radije ubio nego zauvijek bio rob. Praljak nije olako digao ruke od ovozemaljske slobode, naradio se tijekom četrnaest godina obrane, da bi na kraju, umjesto uvjetne haaške slobode, na koju je mogao izaći uskoro, odabrao slobodu kao moralni, krajnji čin.
Postao je mit. Onaj tko je vidio, neće do kraja života moći zaboraviti prizor izravnog prijenosa, u kojem stari, golemi general kaže: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“ i ispija otrov. U ušima odzvanja – neću biti budala, neću kopati vlastiti grob.
Autor: Nino Raspudić / Večernji list