Dana 22. prosinca 2015. u večernjim satima umro je Tomislav Naletilić, poznati hrvatski emigrant i borac za hrvatsku državnu nezavisnost.
Rođen je 1941. godine u Širokom Brijegu. Još za vrijeme studiranja u Zagrebu biva zatvoren zbog prohrvatskog djelovanja. Nakon zatvora, u svojoj 25. godini, ilegalno bježi iz Jugoslavije. U Njemačkoj postaje predsjednikom organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke te članom Hrvatskog revolucionalnog bratstva. Nakon burnog i opsežnog djelovanja u emigraciji, Tomislav Naletilić se po raspadu Jugoslavije vraća u Domovinu i svoj rodni Široki Brijeg, gdje je živio do svoje smrti.
Prijatelji, suborci i obitelj ispratili su Tomislava Naletilića 24. prosinca u Zagrebu te 26. prosinca u Širokom brijegu, gdje je bio i pogreb.
Na pogrebu u Širokom Brijegu pročitana je oproštajna riječ prijatelja i suborca Drage Pezera koju prenosimo u cijelosti:
Poštovana obitelji, rodbino i prijatelji našega Tomislava – Tome!
Prije svega želim svima vama, povodom njegova sudbonosnog preminuća, izraziti moju duboku sućut, također u ime moje obitelji, i na osobit način u ime revolucionarne obitelji HRB-a kojoj je Tomo pripadao srcem i dušom.
Dragi prijatelju, na ovaj tužni dan tvoga posljednjeg rastanka s nama na ovome svijetu, moram priznati da me nikada nisi ničim iznenadio kao onaj put, prije mjesec i pol dana kada smo se vidjeli u Samoboru i uzgredno spomenom o zdravlju dao mi naslutiti težinu svoga narušenog zdravlja. Unatoč toj spoznaji, gajio sam optimizam s mišlju na tvoju fizičku i duhovnu konstituciju, da ćeš voljom života uspjeti prevladati nastale zdravstvene teškoće i da se nećemo tako brzo rastati. Božja volja i prst sudbine odredili su tvoj odlazak s ovoga prolaznoga, zemaljskog svijeta u dubine vječnosti i spokoja.
Tvoja obitelj, rodbina i istinski prijatelji suočeni s činjenicom da te među nama neće više biti u stvarnom životu, osjećamo bol i tugu s kojom ćemo se sjećati na tebe i tvoju osobnost upravo onako kakav si doista bio i živio životom vrijednim ljudskog poštovanja. Ali ne mogu se oteti porivu i ne reći istinu: da smo svjesni i nametnute ironije da će žalovati i oni „prijatelji“ kojima si bio meta u njihovoj mefistovskoj igri kada su ti jugoslavenski nastrojeni neprijatelji radili o glavi i pokušavali prije vremena ugasiti tvoj život i prekinuti tvoju i našu borbu za Hrvatsku državu.
Dragi prijatelju, tvoj životni put bio je trnovit, svojevoljno i smisleno odabran i kroz sve nedaće u tuđini, stradanja i proganjanja kroz zatvore pod prijetnjom i paskom UDB-e i stranih obavještajnih službi, ostao si dosljedan svojim uvjerenjima na tom putu do kraja svoga života. Tvoj život nije bio uzaludan kao ni životi naših prijatelja, suboraca i svih onih koji su živjeli, borili se i umirali za Hrvatsku.
Ostalo je puno toga neizrečeno, a posljednje riječi neka budu: Nosit ćemo uspomenu u sjećanju na tebe te za sve dobro što si činio za prijatelje, za svoje najbliže i za svoj hrvatski narod, ostajemo ti vječno zahvalni. Neka ti bude laka hrvatska gruda koju si neizmjerno volio!
Posljednji pozdrav, zbogom i počivao u miru Božjem!