Nakon potpisivanja sporazuma u Minsku, većina svjetskih medija je proglasila kraj rata u Ukrajini. Prema potpisanih 13 točaka sporazuma, treba doći do prekida vatre, povlačenja vojnih postrojba, oslobađanja zarobljenika, amnestija, davanja specijalnih statusa okupiranim teritorijima, itd. Zanimljivo je da je prvi sporazum o prekidu rata potpisan 5. rujna 2014., gdje je jedna od točaka sporazuma bila i provođenje lokalnih izbora na okupiranim područjima vezanih za specijalni status, ali prema ukrajinskoj legislativi. Iako su sa strane pobunjenika Sporazum potpisali i vođe pobunjenika Igor Plotnyc’kyj i Aleksandar Zaharčenko, svega par tjedana kasnije Zaharčenko krši sve potpisano, želeći vratiti izgubljene teritorije, koje su pobunjenici izgubili tijekom ljeta 2014.
Mit o podijeljenoj Ukrajini
Analitičari i novinari u svijetu često znaju situaciju u Ukrajini u zadnjih godinu dana reducirati na propagandu iz ruskih medija. Ukrajina je beznadno podijeljena zemlja na „rusofobni“ zapad i „rusofilni“ istok i jugoistok, te zbog toga mora doći do njezinog raspada. Krizu u Ukrajini su izazvali s jedne strane SAD, NATO i EU želeći proširiti svoj utjecaj na istok Europe i ugroziti Rusiju, te s druge strane ukrajinski oligarsi, koji su, valjda, štiteći svoje interese opstruirali Janukovičeva u namjeri da od korumpirane i oligarhokratske zemlje stvori uređenu zemlju, po uzoru na to kako je Putin to napravio u Rusiji. Svi oni su zajedno financirali ekstremističke i neonacističke skupine na Majdanu kako bi srušili Janukoviča, a sada su se oni oteli kontroli te maltretiraju ruskogovorno stanovništvo na istoku. Česta je tema i podjela Ukrajine. Samuel Huntigton u svojoj knjizi Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka iz 1996. dao je tri mogućnosti o budućnosti Ukrajine. Jedna od njih je bila poznata podjela na dva dijela: zapadni i istočni. Tu citira jednog ruskog generala, koji je po raspadu SSSR-a rekao da će se istočna Ukrajina za 10-15 godina vratiti u sastav Rusiji, a zapadna može ići k vragu. U Rusiji je zadnjih godina popularno rješenje talijanskog stručnjaka za geopolitiku Lucia Caraccioloa, prema kojemu bi istočna Ukrajina pripala Rusiji, središnja bi bila u sklopu Euroazijske unije, dok bi zapadna Ukrajina bila neutralna država – ni u Euroazijskoj uniji, a ni u EU i NATO-u.
Moskovska propaganda na HTV-u
Slično kao i u svijetu, i u hrvatskim medijima se čuju slična objašnjenja o situaciji u Ukrajini. Tako je u srijedu 11. veljače na HRT-u, u emisiji Otvoreno bila tema o Ukrajini. Gosti su bili Tvrtko Jakovina, povjesničar s Filozofskog fakulteta, i Jelena Jurišić, profesorica komunikologije s Hrvatskih studija. Profesorica Jurišić je doktorirala na poznatom sveučilištu Lomonosov u Moskvi, a navodno joj je predavao i Aleksandar Dugin. Kao stručnjakinja na području medija i dobar poznavatelj prilika u Rusiji i bivšem SSSR-u, često istupa u medijima kao vanjskopolitički analitičar. Usred standardne redukcije o situaciji u Ukrajini na zapadni pritisak i radikalnu ukrajinsku desnicu, prof. Jurišić je poznata po tezi koja se može također može čuti u ruskim medijima o tome kako je kriza davno inscenirana od strane Brzezinskog, prema kojemu SAD mora „osvojiti“ Ukrajinu do 2015. Na pitanje voditelja kakva je postrojba „Azov“ u kojoj se bore i dobrovoljci iz Hrvatske, odgovorila je da se radi o privatnoj vojsci najbogatijeg ukrajinskog oligarha Igora Kolomojs’kog, aludirajući pritom na razjedinjenost ukrajinske vojske i tezu kako „oligarsi imaju svoje privatne postrojbe“.
I te teze bi stajale da situacija nije malo drugačija: naime, Igor Kolomojs’kyj je jedan od najbogatijih Ukrajinaca, premda još uvijek Rinat Ahmetov drži vrh najbogatijeg. Sudjelovao je u ustrojavanju bojne „Dnjipro“, koju je pomagao financijski, a koja je pod kontrolom ukrajinskog Ministarstva unutarnjih poslova. Također je financijski pomagao i bojnu „Donbas“, koja je pod kontrolom Nacionalne garde. Dakle, radi se o odredima u sastavu ukrajinskog MUP-a i Nacionalne garde, a ne o „paravojnim’“ i „privatnim vojskama ukrajinskih oligarha“. Postoje priče o tome kako Kolomojs’kyj financira i bojnu/pukovniju „Azov“, no unatoč raznim spekulacijama po ruskim medijima ili ljevičarskog Newsweeka, one nikada nisu dokazane. U svakom slučaju, radi se o postrojbi koja je pod kontrolom Nacionalne garde, a ne o privatnoj vojsci. Pitanje je kako iskusan poznavatelj situacije u bivšem SSSR-u i ozbiljan znanstvenik koji se bavi komunikologijom poput prof. Jurišić može širiti neistinite tvrdnje? Ili se tu radi o nečemu drugome?
Što se tiče Igora Kolomojs’kog, zanimljivo je da je po narodnosti Židov i osnivač Europskog židovskog parlamenta. Ruski i ljevičarski mediji na Zapadu, u namjeri diskreditiranja Ukrajinaca, često prešućuju tu činjenicu nazivajući ga oligarhom, a s druge strane ističu kako se u Nacionalnoj gardi i „Azovu“ radi o nacistima i antisemitima. Pitanje je kako jedan Židov može financirati postrojbe koje su nacističke i antisemitske? Radi se o onome što Alain Finkielkraut naziva „antifašizam zastrašivanja“: kako bi se demoniziralo neprijatelja i dalo legitimitet za njegovo uništenje potrebno ga je prikazati kao fašista, ne birajući sredstva i načine – tražeći fašizam u neprijateljskom ponašanju, simbolima, izjavama, izgledu, itd. Nema veze, bitno ga je obilježiti, kriminalizirati i sabiti svoje redove u borbi protiv njega. Argumentacija, rasprave , objašnjenja, istina tu ne igraju nikakvu ulogu. A mediji sa psihološkim ratom igraju odlučujuću ulogu.
Autor: Mario Jurčec