Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac
Srbi se pokušavaju prošvercati uz Židove prema kojima u to doba nisu imali mnogo milosti. A švercaju se i uz Jasenovac, jer ni Jasenovac nije dominantno srpska stvar.
Prije koji tjedan u Beogradu se ukazao izraelski povjesničar dr. Gideon Greif. U glavni grad Srbije došao je sudjelovati na tribini zajednice židovskih općina o logoru u Jasenovcu. Iako sam kaže kako o tom logoru do nedavno nije mnogo znao i da ga je počeo proučavati tek prije dvije godine, u novinskim je intervjuima predstavljen kao ekspert za tu temu. Srpski mediji potrudili su se njegove intervjue odmah prevesti na engleski. Hrvatski internetski portali prenijeli su dosta toga što je rekao – najviše njegovo protivljenje kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca.
Greif se kao povjesničar puno bavio osjetljivom temom iz njemačkih, nacističkih logora: Židovima koji su, prema njegovim istraživanjima, iznosili tijela svojih sunarodnjaka iz plinskih komora i spaljivali ih u krematorijima. Riječ je o pripadnicima tzv. sonderkommando skupina. Greif je pronašao nekolicinu preživjelih što su živjeli ili još žive u Izraelu i intervjuirao ih.
Prema opisima i izjavama, radi se o strašnim razinama na koje može spasti čovjek. Pripadnici sonderkommanda među mrtvima pronalili su i članove svojih obitelji, no slomljeni torturom esesovaca i naznakom da će možda nekako sačuvati svoj život, tupo su ih odnosili do krematorija, jeli užinu pored njihovih tijela… Na internetu se spominje da su Greifovi tekstovi inspirirali mađarskog filmaša Lasla Nemeša za film Saulov sin (2015.), o logorskom životu jednog takvog člana sonderkommandoa. Nemešov film dobio je niz nagrada na svjetskim fimskim festivalima.
Greif sada našao novu temu. Prema onome što govori u intervjuima, njome se do sada bavio vrlo površno, što pomalo baca sjenku i na njegove ranije radove. Greif o Jasenovcu govori na način srpskih i jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina. Primjerice, da je Jasenovac bio gori od Auschwitza, da su se čak nacisti zgražali nad njime, i ostalo iz tog poznatog reklamnog arsenala.
Među ostalim, Greif je u siječnju ove godine sudjelovao na izložbi o Jasenovcu održanoj u predgrađu New Yorka. Ondje se na 180 izloženih panoa govorilo o „pravoj istini“, odnosno o 700.000 navodnih žrtava tog logora. Organizator skupa bio je proslavljeni filmski redatelj Emir Kusturica i nekoliko drugih manje poznatih srpskih kipara i slikara. Prva ideja bila je da izložbu postave u prostorima Ujedinjenih naroda, ali u tome nisu uspjeli.
Greif i Kusturica planiraju postaviti tu izložbu u prosincu u Izraelu.
Njihova inicijativa očit je pokušaj da se Srbi u propagandne svrhe na neki način povežu i poistovjete sa stradanjima židovskog naroda. Da se pokaže kako su Srbi stradavali od Hrvata isto kao i Židovi od Hitlerova nacizma.
U tom smislu nekoliko je rečenica izrekao i patrijarh Irinej na skupu održanom povodom obljetnice hrvatske akcije Oluje, u novosadskom predgrađu Veterniku. Irinej je očekivano povezao 1941. i Oluju, a „tragedija koja je pogodila srpski narod je kao ona jevrejskog naroda“.
Angažiranje Greifa u novoj propagandoj kampanji ima podršku i službenih tijela srpske države. Izložbu u New Yorku posjetili su voditelj srpske misije pri UN i veleposlanik. Iz Srbije je došlo izaslanstvo od dvadesetak članova predvođenih Vladimirom Božovićem, savjetnikom tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U izaslanstvu je bio i Ivan Kostić, predsjednik odbora za dijasporu i Srbe u regionu Narodne skupštine Srbije.
Greif je i urednik zbornika s različitim radovima o holokaustu, koji je financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije.
Podrška Greifu podudara se i s drugim propagandističkim potezima i namjerama srpskog vrha vezanima u Jasenovac. U travnju ove godine kružile su informacije da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pregovaraju s jednom od najvećih svjetskih producentskih kuća o snimanju holivudskog filma o Jasenovcu.
Nije se čulo da bi hrvatska diplomacija negdje javno odgovorila na tu kampanju.
U tom propagandnom okamenjivanju Jasenovca koristi se i hrvatski novac. Primjerice, djeca hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji nakon niza godina dobila su knjige na latinici i hrvatskom jeziku. Tiskanje je platila Hrvatska. I tako mali Hrvati iz svojeg udžbenika povijesti uče da je u Jasenovcu ubijeno, pogađate, 700.000. Tako je bilo do nedavno, ne znamo je li došlo do kakvih izmjena za sljedeću školsku godinu.
Naravno, ne bi bilo mnogo bolje ni da im samo pretiskaju hrvatski udžbenik za povijest za osmi razred, u kojem stoji da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi.
Ispod članaka na portalima koji su prenijeli Greifove tvrdnje da je Jasenovac bio gori od Auschwitza neizbježno su se redali zapjenjeni komentari. No čitatelju je mogao zapeti za oko i jedan koji je stigao, gle čuda, iz Srbije, iz Pančeva: „A kako je mogao da bude Aušvic ako nije bilo ni gasnih komora ni krematorijuma???“.
Takvo zrnce zdravog razuma uvijek je ohrabrujuće. Jer, propagandi kakvu vode Kusturica i Greif nije se jednostavno suprotstavljati. Jasenovac je doista imao svoj udjel u holokaustu. U njemu su bilo interniran jedan broj hrvatskih Židova, i to samo zato što su Židovi. Ali njihov tretman u logoru bio je sličan onome u slovačkim logorima za Židove (Novaky), gdje su radili u relativno dobrim životnim uvjetima. Iz slovačkih su logora, na nacistički pritisak kasnije ipak najvećim dijelom deportirani u logore u Njemačkoj odosno okupiranoj Poljskoj.
I najveći dio židovske zajednice u NDH, onaj iz sjevernog područja pod njemačkim utjecajem, deportiran je u njemačke logore. Od deportacija su izuzeti Židovi iz miješanih brakova i to uz zalaganje nadbiskupa Stepinca i ostalih iz vrha Katoličke crkve u NDH. U dijelu države pod utjecajem talijanskih fašista, Židovi su prolazili bolje. Internirani su, ali ih talijanski fašisti nisu izručivali njemačkim nacistima.
Za razliku od Srbije u Hrvatskoj prije rata nije bilo izraženoga antisemitizma u glavnim političkim i vjerskim strujama. Stepinac je još tridesetih godina organizirao odbor za pomoć židovskim izbjeglicama iz Trećeg Reicha. Židova i osoba židovskog podrijetla bilo je i u ustaškim redovima pa i u emigraciji s Pavelićem (Karlović, Singer, braća Kremzir, Eugen Kvaternik).
U prvim danima poslije dolaska na vlast, ustaško je redarstvo pozivalo Židove u Zagrebu na prijavu imetka i ispunjavanje anketnog lista u kojima su se trebalo navesti i pojedinčeve sudske kazne. U jednom takvom listu jednog zagrebačkog Židova stoji – osuđivan sam, jer sam se protivio uvođenju ćirilice u Hrvatsku!
I zbog takvih razloga uveden je institut „počasnog arijevca“ koji je dodijeljen glavama tristotinjak židovskih obitelji. Dvjestotinjak liječnika sklonjeno je u Bosnu pod izlikom da idu liječiti endemski sifilis. A neki od onih što su ostali u Jasenovcu, sačuvali su glavu baš zato što su ostali ondje, kako su to utvrdili analitičari UDB-e još 1955. godine u analizi djelovanja njemačke obavještajne službe u ND Hrvatskoj.
Dok je Stepinac rasne ideologije osuđivao javno s propovjedaonice i prosvjedovao izravno kod dužnosnika u vlasti, deportacija Židova iz Srbije prošla je u tišini, uz poneko likovanje iz redova Pravoslavne crkve. Čak i ono malo otvorenoga antisemitizma što ga je bilo u Hrvatskoj, događalo se najviše u srpskom manjinskom krugu – u zagrebačkim listovima Srbobran i Vrač pogađač koje su financirali srpski zagrebački trgovci, i koji su huškali čitatelje protiv židovske konkurencije.
Svejedno, srpski se suvremeni nacionalistički propagandni aparat nastoji prošvercati uz Židove, nesumnjivo najveće stradalnike Drugog svjetskog rata.
Ali šverca se zapravo i uz Jasenovac. Jer ni Jasenovac nije dominantno „srpska stvar“. Najveći broj Srba samo je prošao 1942. godine pored Jasenovca i kroz Staru Gradišku poslije bitke na Kozari. Upućeni su na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra te premješteni u Slavoniju, na poljske radove. Dobar dio preseljenih u Slavoniju, kako ne bi bili jataci razbijenih partizanskih grupa poslije Kozare, počinje se vraćati svojim kućama u Potkozarje i okolicu već u jesen 1942. godine. Na internetskoj stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili smo u lipnju 2016. poduži članak „Zašto tvrdimo da nitko u Jasenovcu ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac“.
U članku s povijesnim izvorima pokazujemo kako se mijenjao odnos NDH prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu te kako je internaciji u Jasenovac za hrvatske, muslimanske ili srpske zatočenike morala prethoditi neka protudržavna aktivnost.
Najčešće je to bilo aktivno podupiranje ili sudjelovanje u komunističkom pokretu. Srbi su pri tome predstavljali manjinu zatvoreničke populacije.
Sveobuhvatno istraživanje jasenovačke problematike i publiciranje rezultata, i uz pomoć države, poništilo bi mnoge adute srpske nacionalističke propagande, a također i, otprilike rečeno, hrvatske ljevičarske, kao i srednjostrujaške.
Čitajući njegove rane radove, čini se da bi to mogao prihvatiti i Gideon Greif, kad bi imao priliku sagledati sve elemente jasenovačke povijesne sage.
Autor: Igor Vukić / Hrvatski tjednik