Kroz posljednjih nekoliko godina svjedoci smo ogromnih imigracijskih valova koji dolaze do samog središta Europe. Na televizijskim ekranima možemo vidjeti nepregledne kolone bliskoistočnih imigranata te brojne političke polemike oko načina upravljanja imigrantskim valovima koji sežu od poziva na integraciju imigranata u europska društva do potpunog odbijanja prihvaćanja imigranata na teritoriju određenih država. Imigrantski valovi imaju i imati će brojne dalekosežne etničke, ekonomske i političke posljedice na području Europe ali i svijeta te će predstavljati jedan od temeljnih uzroka potpune i neizbježne transformacije europskog kontinenta. Ova tvrdnja na prvi pogled možda zvuči bombastično, ali ako imigrantske valove te njihov uzrok promotrimo u okviru nekonvencionalnog ratovanja te širem okviru nedavnih geopolitičkih sukoba i povezanih aktera, tada ova tvrdnja dobiva realnu političko-vojnu dimenziju.
Neuhvatljiv neprijatelj
Krajem 1975. brojni Amerikanci nalazili su se u stanju šoka i nevjerice, brojni viskorangirani časnici američke vojske analizirali su neuspjeh vlastitih vojnih strategija i taktika, politički predstavnici američkog imperijalizma davali su smirujuće izjave i pokušavali poraz prikazati kao pobjedu, a zemljom je trijumfalno mariširao američki anti-ratni pokret. Potpuni poraz američke intervencije u Vijetnamu označio je i prvi neporeciv poraz američkog imperijalizma u 20. stoljeću od neprijatelja koji je bio tehnološki inferioran i loše borbeno opremljen ali numerički jak, politički sposoban i vrlo iskusan u nekonvencionalnom načinu ratovanja. Navedeni odnos između dvaju subjekata, od kojih se jedan subjekt nalazi u superiornoj poziciji u odnosu na drugi subjekt koji je u inferiornoj poziciji, možemo označiti kao nejednak ili asimetričan odnos. Klasičan primjer asimetričnog odnosa u modernom ratovanju upravo je Vijetnamski rat u kojem je komunistička strana uspjela poraziti nadmoćnijeg neprijatelja kroz većinsku upotrebu širokog spektra nekonvencionalnih metoda ratovanja uz povremeno korištenje konvencionalnih metoda ratovanja. Metode poput iznenadnih napada, stapanja s civilnom populacijom, mobilnih baza s minimalnom infrastrukturom, efektivnom političkom propagandom, ratovanjem izvan granica Vijetnama, ciljanim političkim atentatima, poticanjem civilnog stanovništva na pobunu i sabotažu te ratovanjem iza neprijateljskih linija u potpunosti su kroz 20 godina ratovanja iz pozicije gotovo nevidljivog i teško uhvatljivog neprijatelja rezultirale potpunom demoralizacijom i porazom američkog establishmenta te otvorenim neposluhom brojnih građana Sjedninjenih Američkih Država. Od završetka Vijetnamskog rata pa sve do danas u svijetu se odvijalo preko stotinu asimetričnih sukoba u kojima su političko-vojne grupacije na raznim geografskim područjima te s raznim političkim ideologijama uspjele ostvariti svoje strateške ciljeve kroz korištenje,adaptiranje i daljni razvoj nekonvencionalnih načina ratovanja, a kao najefektivnije primjere možemo navesti: Afganistanski rat (1979. – 1989.), Sjevernoirski sukob (1968. – 1998.) te Južnolibanonski sukob (1982. – 2000.) u kojima su različiti političko-vojni subjekti ostvarili svoje strateške ciljeve u sukobu sa nadmoćnijim neprijateljem.
Horizontalni i vertikalni pravci
Iako asimetrični sukob može podrazumijevati dva ili više političko-vojna aktera koji se u disproporcionalnom odnosu sukobljavaju na velikoj skali i s visokom razinom organiziranog nasilja, navedeni način sukobljavanja, iako čest, samo je jedan od načina na koji se asimetrični sukob može odvijati. Asimetrični sukobi također mogu proći političko-vojnu metamorfozu koja započinje sa niskim razinama nasilja, političkog neposluha i društvene destabilizacije te s vremenom kroz kvalitetnu organizaciju i pogodne eksterne faktore razvijaju se u otvoreni vojni sukob u kojem inferiorna strana kroz porast vlastite političko-vojne moći u potpunosti odbacuje ili smanjuje upotrebu nekonvencionalnih taktika ratovanja te stupa u većinski konvencionalan način ratovanja. Kao najbolje primjere navedene progresije asimetričnih sukoba možemo navesti: nastanak, razvoj i konsolidaciju Islamske Države (1999. – 2016.), Islamsku revoluciju u Iranu te povezane događaje (1979. – 1988.) i Oktobarsku revoluciju te povezane sukobe (1917. – 1922.). Većina navedenih primjera dijele zajedničku poveznicu a to je prisutnost centraliziranog i hijerarhijski organiziranog nedržavnog subjekta koji u inferironom položaju koristi nekonvencionalno organizirano nasilje kako bi razbio državni monopol na primjenu nasilja te ostvario svoje političke ciljeve. Najistaknutija opasnost centralizirano-hijerarhijskog organiziranja leži upravo u samom načinu organiziranja koji rezultira specijalizacijom različitih uloga pri različitim razinama organizacije što samu organizacijom čini vrlo ranjivom na infiltraciju i atentate. Ako bismo htjeli obezglaviti centralizirano-hijerarhijsku organizaciju jednostavno trebamo prikupiti informacije o članstvu i lokaciji rukovodstva navedene organizacije i eliminirati ili izolirati rukovodstvo što bi ostatak organizacije ostavilo u pogodnom položaju za potpuno uništenje, nametanje pasivnosti ili prisiljavanje na političku suradnju. Razvojem novih komunikacijskih tehnologija i organizacijskih teorija stvorena je alternativa i antiteza centralizirano-hijerarhijskim organizacijama kroz uspostavljanje decentraliziranih i nehijerarhijskih organizacija koje nemaju rukovodstvo niti zapovjedni lanac te su organizirane u različitim ćelijama koje samostalno i nezavisno od ostalih ćelija poduzimaju političko-vojne akcije. Ćelije u decentraliziranim organizacijama tipično sadržavaju od 1 do 20 članova te članovi jedne ćelije često nisu svjesni članova i prisutnosti ostalih ćelija. Decentralizirane organizacije često mogu imati karizmatičnog vođu koji putem medijskih objava određuje ideologiju i političko-vojne ciljeve organizacije koje potom realizira mreža ćelija na vlastitu inicijativu. Islamističke skupine kao i ostale skupine različitih političkih, etničkih i religioznih opredjeljenja često koriste decentralizirani način ratovanja i organiziranja kao sigurniju alternativu koja nije ranjiva na infiltraciju i ciljane atentate, ali zato predstavlja nestabilniji način organiziranja u usporedbi sa centralizirano-hijerarhijskim organizacijama.
Ideologija i neprijatelji iz susjedstva
Nedavni vojni uspjesi Islamske Države zaprepastili su Europu, ali i većinu sudionika sukoba u Iraku i Siriji. Islamska Država prošla je kroz transformaciju iz gerilske skupine u konvencionalnu vojnu silu i politički entitet koji je sposoban efektivno provoditi vlastite zakone, ubirati poreze i upravljati vlastitim teritorijem. Islamska Država kao krajnji politički cilj odredila je uspostavljanje globalnog kalifata koji je organiziran kao oblik totalitarističke vladavine u kojem sunitski muslimani ostvaruju prevlast nad ostatkom nesunitskog stanovništva kroz uspostavu šerijatskog sustava na geografskom području koje se proteže od Australije do Sjeverne Amerike. Uspostava kalifata nije svojevrsni političko-religiozni izum Islamske Države već je integralni dio nekoliko islamskih zapisa (Kur´an-33:36, 18:26, 45:21, 5:44, 39:3, 4:141, 63:8, 5:49, 12:40, 4:123, 4:59, 9:3, Muslim 19:4294, Bukhari 88:219, 89:251) što nam nudi pregled ideološkog izvorišta koje je dobilo svoju političku-vojnu dimenziju u djelovanju Islamske Države i povezanih organizacija ali i društveno-državnog ustroja cijelog niza bliskoistočnih država.
Vojni uspjesi Islamske Države, međuetnički sukobi u Iraku i Siriji, ali i posrednički sukobi između nekoliko imperijalističkih sila uzrokovali su ogromne imigrantske valove sa Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike prema europskom kontinentu. Imigrantska populacija koja se kreće prema Europi većinom je dobno mlada, etnički heterogena, ali religiozno homogena populacija koja dolazi iz većinom konzervativnih sunitskih zemalja te je sunitski islam jedina kulturološko-religiozna konstanta koja povezuje nekoliko imigrantskih skupina na njihovom putu i prilikom uvrštavanja u različita europska društva. Imigranti na različitim imigrantskim rutama nemaju vidljivu hijerarhiju niti rukovodstvo te se organiziraju spontano i nehijerarhijski služeći se vanjskom logističkom mrežom koju tvore različite humanitarne i liberalne organizacije pružajući materijalnu potporu imigrantima na nekoliko imigrantskih ruta. Politička potpora navedenoj imigrantskoj populaciji dolazi od strane svih liberalnih i ljevičarskih političkih organizacija u većini europskih država, ali i od strane nemalog broja neo-konzervativnih političkih organizacija koje podupiranjem krupnog kapitala, zagovaranjem asimilacije bliskoistočnih te sjevernoafričkih imigranata i propagiranjem deformiranih („građanskih“) verzija nacionalizma potiču konfuziju, fragmentaciju i kontradiktornost unutar ionako nekohezivnog identitarijanskog pokreta u Europi. U ionako kaotičnu sliku nadolezećih imigrantskih valova i povezanih posljedica možemo uvrstiti bliskoistične i sjevernoafričke imigrante koji su pristigli u prvim valovima ratno-ekonomske imigracije u periodu od 1960. – 1980. te su primarno naseljvali područje Francuske, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Skandinavije. Navedene grupacije imigranata su vrlo heterogene, kao i današnje grupacije imigranata, ali kao zajedničku konstantu također dijele sunitski islam koji služi kao okosnica za oblikovanje bliskoistočnih i sjevernoafričkih zajednica na europskom kontinentu. Navedene zajednice često formiraju etničke enklave unutar velikih urbanih središta te u određenoj mjeri uspostavljaju vlastite kulturološko-religijske institucije, ali i svojevrsni etnički teritorij na kojem se potom uspostavlja vlastiti vrijednosti sistem i etnički ekskluzivitet. Etničke enklave često predstavljaju izazov državnom autoritetu zbog prisutnosti organiziranih kriminalnih ili islamističkih skupina koje koriste ulično nasilje kako bi uspostavile vlastiti autoritet nad područjem i izazvale državni monopol na nasilje te se potom stopile sa širim imigrantskim stanovništvom uslijed intervencije sigurnosnih službi što potom izaziva negativne rekacije šireg imigrantskog stanovništva i daljnju radikalizaciju. Nedavni teroristički napadi u Belgiji i Francuskoj savršeni su primjeri utilizacije etničkih enklava (Sint-Jans-Molenbeek i 19. pariški arondisman) u urbanom području za organiziranje i izvršavanje vojne akcije protiv civilnog stanovništva te političko-društvene destabilizacije Belgije, Francuske i Europske unije u asimetričnom sukobu ISIL-Europa. Diljem europskog kontinenta postoji tristotinjak bliskoistočnih i sjevernoafričkih etničkih enklava koje sadrže ozbiljan potencijal za uspostavljanje islamističkih poligona za organiziranje i izvršavanje terorističkih napada ili u najmanju ruku za novačenje boraca i ulično interetničko nasilje. Potencijalne opasnosti etničkih enklava udvostučit će se naglom eksplozijom populacije unutar etničkih enklava koju će uzrokovati pristizanje trenutačnih imigrantskih valova u etničke enklave. Navedena populacijska eksplozija rezultirat će raspadanjem preostale društvene infrastrukture unutar etničkih enklava, povećanjem društvenog otuđenja etničkih enklava od šireg društva te stvaranjem još većeg društvenog vakuuma koji će islamističkim i kriminalnim skupinama poslužiti kao prostor za širenje i učvršćivanje kontrole.
Istovremeni teroristički napadi Islamske Države i pristizanje velikog broja imigranata na europski kontinent nisu rezultat puke slučajnosti, već odraz šire strategije Islamske Države koja je stvorila poligon radikalizirane imigracije kao glavno oružje u destabiliziranju Europe. Navedeni poligon proteže se od paklenih levantskih konflikta do predgrađa u Berlinu, Parizu i Londonu te predstavlja vrlo zanimljiv primjer istovremenog i naizmjeničnog korištenja decentraliziranih, centraliziranih i mješovitih načina organizacije i ratovanja. Centralizirani kraj organizacijskog spektra predstavlja Islamska Država te drugi decentralizirani kraj spektra predstavlja imigrantska masa s mještovitom organizacijom skupina unutar etničkih enklava kao posrednički oblik između Islamske Države i imigrantske mase. Korištenje cijelog spektra organiziranja predstavlja ozbiljan izazov svim sigurnosnim službama u Europi koje nisu sposobne prilagođavati se ovom vrlo promjenjivom fenomenu što je uostalom i vidljivo u nedavnim terorističkim napadima. Brojne sigurnosne službe pokušale su se prilagoditi implementacijom raznih sustava masovnog nadzora, ali navedeni sustav pokazao se kao potpuni promašaj pri masovnim uličnim neredima koji su doživili svoj epicentar u različitim etničkim enklavama 2005. (Clichy-sous-Bois) i 2011. (Tottenham) iz kojih su lansirani valovi višetjednog interetničkog nasilja, vandalizma i razbojništva od strane imigrantskih kriminalnih skupina koje su u potpunosti decentralizirane, vrlo brojne i vrlo pokretljive. Navedeni incidenti u potpunosti su destabilizirali i paralizirali višemilijunske urbane centre, uzrokovali štetu koja je procijenjena na preko 500 milijuna eura te demonstrirali nemoć francuskog i britanskog represivno-sigurnosnog aparata pred 50.000 mladih imigranata.
Medijsko-politički pokrivač i velika igra
Svi navedeni incidenti predmet su vrlo širokih i temeljitih poricanja te distorzija koje dolaze od strane većine medijskih i političkih organizacija. Razlozi poricanja temelje se na sintezi socijalnog i ekonomskog liberalizma koji zajedno čine savršen spoj infantilne srednjoklasne ideologije i hladne (ne)logike globaliziranih tržišnih mehanizama koji predstavljaju buržujsku elitu. Navedena ideološka sinteza u potpunosti dominira zapadnom civilizacijom od 1968. godine te je pronašla svoj put u sve pore zapadnog društva. Sprega između krupnog kapitala, medijskih kuća i većine političkih organizacija nije nikakva novost te je krupni kapital do sada imao gotovo potpuni monopol na medijsko tumačenje društveno-političkih događaja te vrlo vještu i brojnu političku reprezentaciju na ljevici i desnici. Kako bi opstao i širio se, krupnom kapitalu potreban je slobodan i neograničen protok usluga, proizvoda, kapitala i ljudi te je kroz manje od pola stoljeća uspio eliminirati, pasivizirati i potkupiti svaku ozbiljnu političku opoziciju u osnovnim koracima vlastitog nastojanja za rušenjem svih barijera koje priječe globalnog pretakanje i umnožavanje kapitala koji poput morskog psa konstantno mora biti u pokretu i lovu kako bi preživio. U narednim koracima sile krupnog kapitala će kroz alate masovne imigracije i kulturološke hegemonije pokušati u potpunosti obrisati kulturološko-civilizacijske barijere vlastitom postojanju te uspostaviti globalnu potrošačku kulturu. Islamska Država i srodne islamističke skupine u drugu ruku pronašli su svojevrsnu Ahilovu petu krupnog kapitala koja se skriva u heterogenosti zapadnjačkog društva koju Islamska Država vrlo vješto pokušava iskoristiti za uništenje Zapada. Ispred naših očiju upravo se odvija nemilosrdna globalna igra koja sadrži velik broj igrača i vrlo promjenjive strane, ali također sadrži i korijen istinskog pan-europskog nacionalizma koji će izrasti iz skorih ruševina Europske unije te brojnih prijetnja koje vrebaju unutar i izvan europskog teritorija, a koje sadrže potencijal za ujedinjenje ili potpuno uništenje svih europskih naroda.
Autor: Tomislav Sikar