Novi hrvatski ministar kulture, povjesničar dr. Zlatko Hasanbegović iz Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar od dijela kulturne javnosti nije dočekan uz dobrodošlicu. Iako je isključen iz utabanih kulturnih klanova, odlično je upoznat s hrvatskom kulturnom zbiljom.
Dio kulturne javnosti nije vam iskazao dobrodošlicu. Tvrde da niste stručni i da imate upitan stav prema antifašizmu, a onda i Ustavu – upitao je novinar Večernjeg lista ministra kulture.
Prostor javnoga govora u medijima proteklo desetljeće uzurpirala je interesno povezana manjina jednih te istih figura naše kulturne scene koja se smatra i njezinim arbitrom i glasnogovornikom svekolike, ne samo kulturne javnosti. Medijski sveprisutne sveznadare, uvijek iste verbalne zlostavljače i ljevičarske „doktore opće praske“ ne samo što se uvijek pita za mišljenje, nego oni i određuju, eliminiraju, insinuiraju i naravno – inkasiraju. To je agitprop i „pokretni prijeki sud“ koji se, na moju sreću, još uvijek kreće na „teorijskom planu“ i nije prešao na „praktičnu“ primjenu svoje „kulturne politike“, tj. nije posegnuo i za revolucionarnim egzekucijama. Iako se na prvi pogled čini da je riječ o monolitnoj družini okupljenoj u borbi protiv „zla“ utjelovljenog u mojoj osobi, zapravo je to šaroliko društvo sabrano tek u taktičku Facebook „narodnu frontu“ protiv zajedničkog neprijatelja. Pomiriti i ujediniti stare kulturne veterane i ikone pozne socijalističke kulture prekaljane u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama te državnom nakladništvu, ideološki indiferentne kulturne „poduzetnike“, starlete te mlade „postmarksističke“ i „postjugoslavenske“ teoretičare i „subverzivne“ diverzante na državni proračun uistinu može samo velika nevolja. „Stari“ su očajni jer su i HNS-ovoj podjeli kulturnog plijena i kadroviranju nakon 2012. ostali „kratkih rukava“, pa im se sada čini da je nastupilo trajno izmicanje tla pod nogama. Mladi su ljutiti jer im je jasno da se teorijsko-subverzivni aktivizam i medijsko djelovanje prebacuje s državnog kazana na „neoliberalno tržište“. Najbizarnije su među njima veteranke ulične „revolucije“ koje ne da nisu zadovoljne mojom pojavom, već bi za pet dana prosvjedovale i protiv ministrice koja bi bila simbioza Rose Luxemburg i Nade Dimić. Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje „lijevi“ i „desni“ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase. Mene kao ministra zapravo ne zanimaju Banovićke, Viskovići i Frljići, tu nema ništa osobno, već brojni nevidljivi kulturnjaci, umjetnici i intelektualci koji stvaraju u živom prostoru hrvatske kulture i nikad ih se ništa ne pita.
Je li vam ministarski položaj žrtva ili zanimljivo iskustvo?
I žrtva i zanimljivo iskustvo. To je vrsta političke ponude koja se dobiva samo jednom ili nikad u životu. S obzirom na moj dosadašnji javni rad, bilo bi neodgovorno odbiti takvu ponudu, iako sam bio svjestan svih mogućih kontroverzi koje će to izazvati i koje me nisu iznenadile. Očekivao sam ih, ali sam se potajice nadao da to neće eskalirati u jednu vrstu histerije i javnoga linča.
Izvor: Večernji list