Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ili Istanbulska konvencija, dokument je koji je izazvao mnogo prijepora u hrvatskoj javnosti koji još uvijek traju. I dok nominalna svrha dokumenta, sprječavanje nasilja, nikome nije sporna, Hrvatska biskupska konferencija, HAZU, kao i brojni predstavnici civilnog društva upozoravaju na opasnosti koje Istanbulska konvencija u sebi krije ponajviše u pogledu uvođenja rodne ideologije.
Upravo o tome su novinari portala Bitno.net razgovarali s dr. sc. Marijom Selak, docenticom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, široj javnosti poznatoj po nastupima u HRT-ovoj emisiji Peti dan, kako bi sa svoga stajališta ponudila široki pogled na problematiku koju je rasprava o Konvenciji otvorila.
Cilj Istanbulske konvencije je sprječavanje i borba protiv nasilja nad ženama i u obitelji, ipak rasprave o Konvenciji gotovo se isključivo tiču pojma roda. Je li po vašem mišljenju ovu bitnu temu nasilja, oko koje postoji široki konsenzus, trebalo opterećivati sporovima oko pojma roda?
Društvena rasprava i angažman u svim pitanjima dobrodošli su i treba ih poticati. Na tom tragu žestinu i količinu „mišljenja“ koji su generirani u polemici oko Konvencije rado bih vidjela i u nekim drugim problemima, poglavito onima koji se odnose na eroziju javnog dobra. Što se samog pojma roda tiče, u trenutku kada je Pandorina kutija otvorena, mi se više ne možemo vratiti u doba nevinosti gdje se to pitanje nije postavljalo. Ako sada oko njegove upotrebe nije moguće postići politički konsenzus, a prioritet nam je ojačavanje borbe protiv nasilja nad ženama, onda ne vidim problem u tome da se ta priča izmjesti iz same Konvencije te da krenemo od merituma stvari oko kojega se svi možemo složiti, a to je iznalaženje boljih praksi za sprječavanje obiteljskog zlostavljanja. Rod nije „babaroga“ pojam, ali jednako tako njegovo izostavljanje ne predstavlja svetogrđe. Moguće je umjesto njega govoriti o društvenim ulogama ili upotrijebiti neki drugi termin, a da smisao i dalje bude očuvan. Jednostavno rečeno, može se ići s „rodom“, ali može se preživjeti i bez njega.
Vodi li svako spominjanje roda prema rodnoj ideologiji?
Ne mora nužno voditi prema rodnoj ideologiji, no ako ideologiju definiramo kao odnos prema svijetu i životu koji ulazi u sve pore društva, onda možemo pronaći neke tendencije unutar Konvencije koje izlaze iz očekivanog okvira borbe protiv nasilja nad ženama. Riječ je prvenstveno o članku 14. koji se može interpretirati kao liberalna intervencija u obrazovni sustav. Supstancijalno, borba oko Istanbulske konvencije nije samo borba za novac koji je Konvencijom zagarantiran nevladinim udrugama (članak 8.), nego borba za moć, za širenje društvenog utjecaja. Onaj tko imenuje stvari, tko je nositelj pojmova koji se odnose na suzbijanje nasilja nad ženama, a time i njihova sadržaja moralni je pobjednik koji stječe pozitivni simbolički kapital. On time postaje i onaj koji je u poziciji prokazivati one koji odbiju koristiti njegovu terminologiju, političke neistomišljenike koji se ne slažu s idejom „rodno uvjetovanog nasilja“, kao one koji promoviraju nasilje nad ženama.
Rod se već spominje u Rimskom statutu, u kojemu se jasno kaže da je čvrsto povezan sa spolom. Čini se da takav pristup nikome nije bio sporan. Donosi li, prema tome, Istanbulska konvencija neki drugi element u njegovu definiciju koji je prepoznat kao opasan?
Ne mislim da postoji neki opasniji element, niti da trebamo poticati društvenu paranoju. Riječ je o tome da je domaća aktivistička scena doživjela određene izmjene. Neke stvari prije nisu bile dovođene u pitanje jer je prevladavala ideja da su svi aktivisti, barem oni u javnom prostoru, liberalni. Sada to više nije slučaj. Danas imamo i konzervativnije aktere koji su donekle probili medijsku oligarhiju, iskoristili prednosti društvenih mreža, kreirali nove portale i postali nezaobilaznim dijelom „scene“. Dakle, ne mislim da postoji posebna promjena u Istanbulskoj konvenciji u odnosu na prijašnje dokumente u kojima se koristio pojam roda, nego se to pitanje sada otvara jer ga ranije nije imao tko postaviti.
U Konvenciji se spominje i pitanje transrodnih osoba. One su navedene kao osobe kod kojih „rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju“. Otvara li se pokušajem njihove zaštite pukotina preko koje se rastavljaju rod i spol?
Članak 53. afirmira razliku između roda i spola. Ona se uvodi da bi se kreirao prihvatljiviji društveni okoliš za transrodne i transseksualne osobe. Svakom pojedincu koji se ne uklapa u dominantne obrasce, koji je „drugačiji“, to je sasvim sigurno otegotna okolnost te on ima pravo na društvenu zaštitu, jednako kao i na senzibilizaciju javnosti na svoj položaj. No, čini mi se da postoji dogmatični liberalni konsenzus oko toga da je za takve osobe dobro da postoji razlika između roda i spola, odnosno da je rod fluidan. Svatko tko dovede pojam roda u pitanje za „progresivne“ mislioce treba gorjeti na lomači. No, stvar se može promotriti i iz drugog kuta.
Kako to mislite?
Što znači da netko želi promijeniti rod? Što je ono žensko, odnosno muško koje se ne može ostvariti unutar vlastitog spola? Istinski progresivno društvo bilo bi ono u kojem izmjena roda nije potrebna, u kojem netko ostaje muškarac, i rodom i spolom, ali u toj svojoj muškosti ima pravo pokriti cijeli spektar ženskosti, dakle biti nježan, osjećajan, ranjiv, sve ono što se smatra tradicionalno ženskim. Paradoksalno, razdvajanjem roda od spola i težnjom za promjenom roda zapravo se potvrđuje da su rodovi izrazito različiti, da postoji jasno omeđen „muški“ i „ženski“ rod. Dakle, u ironijskom obratu razotkriva se da naoko liberalni pristup ima konzervativnu bit. Perpetuiranje takve stereotipizacije vidimo, primjerice, kada su transrodne ili transseksualne osobe nerijetko naglašeno stilizirane u skladu s uniformiranim, jednodimenzionalnim, shvaćanjem svoga novog roda/spola. Tako, primjerice, muškarci koji postaju ili se osjećaju kao žene, nose štikle, minice, šminkaju se itd. No, to nije najvažnije za biti žensko, niti to ženu emancipira. Ako se ne varam, feministice su se borile upravo da pobjegnu od takve društvene uloge. Žena se može oblačiti i kao muškarac, a biti „prava“ žena. Tko nam danas, nakon cijele pop-kulture, od Davida Bowieja pa nadalje, brani da se beskonačno igramo unutar „prirodnih“ identiteta?
Pitanje odnosa između roda i spola zapravo je pitanje odnosa između društva, kao kreacije ljudskog duha, i prirode, kao onoga u čemu smo zatečeni. Kada govorimo o suvremenom odnosu tehnoznanosti prema pokoravanju ili uništavanju prirode svjesni smo potencijalnih opasnosti i negativnih posljedica takvog postupanja. No kada govorimo o intervenciji čovjeka u njegovu vlastitu prirodu nitko ne postavlja pitanje može li i to imati destruktivne posljedice. Može li se čovjek odvojiti od svoje prirode, nadvladati je duhom, vlastitim izborom ili konstrukcijom? Gdje prestaje slobodna volja, a počinje nužnost? Do koje je mjere prevladavanje prirode duhom emancipacijsko, a kada postaje destruktivno?
Nadalje, ako je rod društvena konstrukcija, može li se on društveno dekonstruirati? Krije li to u sebi ideju koja je opasna za transrodne osobe? Hoće li se u nekoj totalitarnoj budućnosti pojaviti službe koje će zahtijevati njihov preodgoj? Ovo su samo neka od pitanja koja mi se čine vrijednima dubljeg promišljanja, ali za njih u društvu trenutno nema sluha jer je scena polarizirana do te mjere da se može biti samo „naš“ ili „njihov“, a svako drugo problematiziranje promatra se kao prikriveni korak prema ojačavanju jedne od strana.
Kada dolazi do te napetosti i razdvajanja čovjeka od prirode?
Emancipacija čovjeka od prirode novovjekovna je ideja koja se javlja nakon raskida s teološkim razumijevanjem svijeta, iako joj je ono stvorilo preduvjete. Vjera u napredak neželjeno je dijete eshatologije. Na tom tragu, u doba prosvjetiteljstva znanost preuzima palicu od teologije u pokušaju objašnjavanja svijeta. Opijen emancipacijskim potencijalom Francuske revolucije, Hegel „spušta“ duh u povijest, a nakon njega Marx ide korak dalje i traži njezinu aktivnu kreaciju. I eto nas začas u svijetu tehnoznanosti u kojem čovjek kao stvoritelj, s njemu pripadnom apsolutnom moći, izmišlja, što svijet, što sebe samoga. Zbog brojnih opasnih, a već viđenih posljedica takvog nadobudnog ljudskog pothvata, danas je opravdano postaviti pitanje hoćemo li postati robovi prvotno pozitivne emancipacije koja nam je omogućila da nadrastemo svoje biološke ili klasne determiniranosti.
Kako kršćanstvo gleda na odnos između duha i prirode u čovjeku?
Nisam teologinja po struci tako da nisam kompetentna dati neki konačni odgovor na to pitanje, ali kao laiku u tom području čini mi se da postoji jedan temeljno pozitivan odnos prema prirodnome u kršćanstvu, koji proizlazi iz činjenice da se na tijelo gleda kao na dar Božji. Navedeno podrazumijeva da ono nije nešto što se može bez ikakvih posljedica narušavati. S druge strane, ideja da je čovjek stvoren na sliku Božju otkriva da on nije determiniran svojim genima i svim nedostacima koji iz njih mogu proizaći, nego je uvijek produkt savršenstva, što znači da na neki način može postati što god poželi i da je, u konačnici, slobodno biće. To mu pak daje i mogućnost da sobom manipulira, što je donekle podudarno sa znanstvenim shvaćanjem čovjeka, sa svim njegovim dobrim i lošim posljedicama.
Spomenuli ste i Marxa, mnogi razdvajanje roda i spola tumače kao dio šire perspektive kulturnog marksizma koji sve odnose tumači kroz odnos onih koji ugnjetavaju i onih koji su ugnjetavani. Koliko je to točno?
Perspektiva klasne borbe važna je i vrijedna perspektiva. Kao i sve perspektive ona otkriva jednu dimenziju stvarnosti, ali ne pokriva cijelu stvarnost. Dakle, ona ima svoje granice. Marksistička interpretacija može se koristiti kao koristan alat, ali kada pretendira biti jedino objašnjenje istine društvenih odnosa, onda prelazi u dogmu i postaje upravo ono što je htjela dokinuti.
U Članku 12. Konvencije stoji da je potrebno provesti „iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena”. Ne uvodi li ovakav izričaj opasnost upravo sličnog ideološkog pristupa?
Nejasno je, točnije nije definirano koji su to običaji, tradicije i prakse, tako da ta sama rečenica ništa ne znači. Budući da je ona podložna interpretaciji, dovodi nas na sklizak teren gdje mi u nju pokušavamo učitati značenje sukladno vlastitim predrasudama. No, unatoč mogućoj koristi od iskorjenjivanja takvih ideja, za koje ne mislim da u teoriji ionako više dominiraju „zapadnim“ svijetom, što bi značilo da se na ovom mjestu spominje ono što je samorazumljivo, ono, na žalost, neće ukinuti nasilje nad ženama. Da uzmem najbanalniji primjer, nasilje je kao takvo već zakonom zabranjeno, stoga možemo reći da njega primjenjuju ljudi koji su zločinci. Onaj tko izabire biti zločinac nije takav zbog običaja i tradicija. Možemo razgovarati do koje mjere određeno okruženje potencira mračnu stranu ljudske prirode, ali budala bi tukla i svog istospolnog partnera i ženu, i uvijek bi pronašla razlog zbog kojeg je to dopušteno. Zapravo nasilnu budalu nije briga je li to dopušteno. Zato danas i imamo toliko obiteljskog nasilja, makar je ono odavno osuđeno i predmet je kaznenog progona. Ne može se sve svesti na jedan razlog. Realnost je sumorna, a ona kaže da takvim ljudima razlika roda i spola najvjerojatnije neće ništa značiti.
Kako gledate na činjenicu da se u obrazovanju, politici i drugim područjima uključivosti društva po pitanju spolova mjeri prvenstveno kroz prizmu koliko žene participiraju u onim područjima koja se tradicionalno smatraju muškima?
Prihvaćanje ideje da preuzimanje onoga što se, esencijalistički gledano, smatra muškim obrascem ponašanja, čini ženu jačom ili emancipiranijom, zapravo potvrđuje da je taj obrazac poželjniji, dakle bolji. Primjerice, meni nije emancipacijski kada se predsjednica Grabar-Kitarović hvali da se oduvijek igrala s dječacima. I nije jedina. Sve je više žena u javnom prostoru koje šalju poruku da su kul jer se bave „muškim“ stvarima. No, što je loše u igranju s lutkama i djevojčicama? Zašto je pripadanje „muškom“ svijetu mjerilo ženskog uspjeha? Nama je potreban svijet u kojem imamo pravo na različite interese, a u kojem nas to ne čini manje vrijednima. Ravnopravan svijet ne podrazumijeva identičnost.
Postoji li bojazan da bi prihvaćanje Konvencije moglo ugroziti slobodu vjeroispovijesti i pravo roditelja kao prvotnih odgojitelja djece, budući da se u tekstu spominje uključivanje njezinih odredbi u sve oblike obrazovanja, pa tako i vjerskog?
Ne trebamo se baviti Konvencijom u smislu da učitavamo sadržaj koji nije eksplicitno prisutan, a implementacija u vjersko obrazovanje nigdje se ne navodi, jer ulazimo u domenu kalkulacije što je netko zapravo mislio ili htio postići. Takav pristup nije znanstven jer nadilazi mogućnost naše spoznaje, a dijelom je i totalitaran jer pretpostavlja da smo u stanju „pročitati“ drugoga. Stoga je bolje da se bavimo onime što je u Konvenciji napisano. Tek ako bi njezina implementacija zaista išla prema ugrozi vjerskih i roditeljskih prava, što se ne može dogoditi preko noći, onda na to treba reagirati. Ovako mi svi stalno jedni drugima upisujemo dodatni sadržaj koji nije iznesen, što je loše jer pojačava konfuziju u društvu, točnije generira kaos.
Ali u toj društvenoj teoriji su prisutne i neke njegove radikalne interpretacije. Koliko su takve interpretacije danas prisutne u znanosti?
Znanost općenito ide prema podvrgavanju prirode, pokušaju poboljšanja čovjeka, od intervencije u embrije pa nadalje. Razdvajanje roda od spola, na neki način korak je koji potvrđuje taj smjer. Može se reći da je to današnji znanstveni mainstream. No, radikalne interpretacije čije postojanje vi ističete zasad nisu dio zakonskih regulativa. Zato je bitno vidjeti što konkretno piše, pa oko toga diskutirati, a onda ćemo u praksi, ako za tim bude potrebe, intervenirati.
No, je li Konvencija korak prema zakonskoj regulaciji upravo ovakvih stajališta? Svaki zakon stvara određenu klimu, što je prihvatljivo, a što ne.
Točno je da se zakonima kreira i društvena klima. No, je li takva klima a priori negativna? Teško je reći hoće li nam neki elementi Konvencije pomoći da omekšamo predrasude, da se neki ljudi koji se ne osjećaju dobro u svome tijelu oslobode, budu društveno prihvaćeniji i žive kvalitetniji život, ili će nas takva društvena klima dovesti do konfuzije, a, radikalno gledano, dio djece do rasapa identiteta. Zato mislim da je važno postavljati pitanja. Istina je da postoje zemlje koje preuzimaju liberalne prakse bez ikakvog propitivanja, ali zašto mi ne bismo bili prvi koji će pronaći neke druge obrasce koji će biti kvalitetniji za sve ljude u društvu, pa tako i transrodne. Zašto moramo slijediti druge? Možda možemo otvoriti neke probleme i ponuditi normative koji će biti bolji od sadašnjih? Ne moramo uvijek čekati, možemo i proaktivno djelovati.
Poznavajući civilnu scenu u Hrvatskoj, možemo li se nadati da je takvo što u ovom trenutku moguće? Koje bi izazove prije toga trebalo savladati?
Rasprava s figom u džepu nikamo ne vodi. Liberalna scena svodi sve na pitanje nasilja nad ženama, ne baveći se ostatkom sadržaja što je manipulativno jer on postoji. Ona dakle treba jasno reći što hoće i za što se bori, a da nadilazi problem nasilja nad ženama. S druge strane i konzervativna scena radikalizira cijelu stvar upisujući sadržaj kojeg trenutno nema i u krajnjoj liniji ističući pojam roda kao nešto što će uzrokovati prevrat u društvu, iako je on odavno prisutan i prihvaćen u dijelu društvenih teorija, a tlo nam je još uvijek pod nogama.
U Hrvatskoj je donekle specifična situacija zbog nejasne granice između građansko-aktivističke i političke scene i zato što je riječ o tranzicijskoj zemlji koja je svoj put prema demokraciji započela relativno nedavno dramatičnim raskidanjem s autoritarnim režimom. Na tom tragu čini mi se da skepticizam prema pojmu roda nema toliko veze sa samim pojmom i nije rezultat samo jačanja konzervativne scene, nego je i posljedica šireg društvenog bunta protiv nametanja jednoumlja od strane vladajuće transrežimske, vječne, medijsko-političke oligarhije.
Također, nerazlikovanje civilne i političke scene dovodi do pojave parapolitičkih organizacija koje bivaju financirane od države za borbu protiv, primjerice, nasilja nad ženama. Time te organizacije stječu svoj kredibilitet. No, neke od njih nakon toga izlaze iz pitanja nasilja nad ženama te djeluju afirmirajući jednu političku stranu ili određeni svjetonazor. To dakako izaziva bijes druge strane koja želi ograničiti njihovu moć. Transparentno i otvoreno djelovanje, kao i politički angažman što većeg broja društvenih aktivista, koji se time moraju boriti za legitimitet, svakako bi učinio sve procese prihvatljivijima.
Jedan od instrumenata kojemu se pripisuje velika moć je i GREVIO, međunarodno nadzorno tijelo koje nadzire provedbu Konvencije.
To je organizacija koja nema legitimitet, koja nije izabrana od vladajuće strukture koja bi trebala predstavljati volju naroda, a koju Konvencija postavlja iznad državne vlasti (članak 66.). Dakako, mi smo dio šireg okvira EU, i nije nam GREVIO u tom smislu ni prvi ni jedini problem, iako može poslužiti kao dobar primjer našeg kmetskog statusa. Naime, kada govorimo o položaju Hrvatske unutar EU, govorimo o borbi malih s velikima. Ono što je građanin Hrvatske u odnosu na Hrvatsku kao državu, to je Hrvatska u odnosu na EU. Tako je i borba oko Istanbulske konvencije varijacija borbe između globalista i suverenista. Do koje mjere možemo odlučivati o svojim sudbinama unutar naše države, a do koje mjere će se o nama odlučivati negdje drugdje? Kao što znamo, istraživanja su dokazala da hrana unutar EU nije jednake kvalitete u svim zemljama. Dakle, globalizam ne počiva na ravnopravnosti, nego izmještanje moći iz vlastite zemlje u praksi znači prepuštanje dijela suvereniteta, čime se jača neko drugo središte moći. Također, uvođenje GREVIO-a i vladino obvezivanje na financiranje nevladinih organizacija predstavlja outsourcing brige za nasilje nad ženama. A čiji bi to trebao biti posao? Čemu država ako takve stvari, sigurnost njezinih građana, ne potpadaju pod opis njezinih prioriteta?
Nije li tako bilo i u svim prijašnjim unijama?
Jest, ali prijašnje, povijesne unije imale su jasna hijerarhijska načela. Bilo je jasno tko je vladar i mogla se tražiti ili barem željeti njegova smjena, pa i puč, a danas se nema koga smaknuti jer ne postoje monarhisti, nego imamo privid da narod vlada. Sve je naoko „super“, a zapravo je daleko od toga. Svi smo mi jednaki, dok ne susretnemo „jednakije“. Također, alternativni glas doima se izlišnim jer se smatra da je u svijetu koji počiva na ideji demokracije ravnopravnost već postignuta.
Kada se želi opravdati ratifikacija Konvencije, često se navode primjeri spolnog sakaćenja žena, prisilnih brakova i sl. Nisu li takvi primjeri pretjerani, ne bi li se moglo reći da su to problemi koji muče naše društvo?
Kao i obično, svaka strana uzima ekstremne primjere kako bi okupila što širi društveni konsenzus oko svoga pitanja. Slična stvar događa se i u konzervativnom kutku. Oni koji iz konzervativne perspektive kažu da će uvođenje roda omogućiti muškarcima da se natječu na ženskim natjecanjima ili da ulaze u ženske WC-e karikiraju i pretjeruju. Možda će neki pojedinci iskoristiti fluidne definicije, ali to su opet loši pojedinci koji će uvijek naći način ili da idu protiv pravila ili da ih zloupotrijebe. Savršeni zakoni koji bi pokrili svu negativnost ljudske prirode ne postoje, i dobro je da je tako jer je prostor slobode preduvjet ne samo zlog, nego i dobrog djelovanja.
Konvencije negdje imaju više smisla, negdje manje. U nekim zemljama ne postoji ideja da žena može išta birati i tamo ovakve konvencije imaju važnu, prosvjetiteljsku ulogu, ali pitanje je gdje smo mi u toj priči. Stoga bi bilo dobro prije prihvaćanja ove konvencije definirati koliko naše, hrvatsko društvo podčinjava žene, a do koje mjere je ravnopravnost muškarca i žene već dostignuta. To bi odredilo i smisao ovakvih konvencija.
Ove godine se obilježava i sedamdeseta obljetnica potpisivanja Opće deklaracije o ljudskim pravima. Sedamdeset godina nakon potpisivana toga dokumenta čini se kao da se o diskriminaciji govori više nego ikada prije.
U praksi diskriminacija samo pronalazi suptilnije načine preživljavanja, ona nikada nije do kraja uništena, niti će ikada biti. Primjer diskriminacije po pitanju diskusije oko Konvencije ono je što ljevica radi desnici, ne želeći ući u dijalog s njom i prikazujući je kao krajnje zlo koje zapravo odobrava nasilje nad ženama. Ako nekoga proglasite takvom vrstom zla, onda s njime ne morate razgovarati, možete ga u krajnjoj liniji, da budemo radikalni, eliminirati. Slično radi i desnica kada ne želi razmisliti o argumentima suprotne strane, nego sve svodi na borbu ljevice za moć, kojoj je krajnji cilj društvena destrukcija. I to je jedna vrsta diskriminacije. Uzalud je u takvoj situaciji proglašavanje prava.
Gledajući u budućnost, koje vas stvari najviše brinu u području ljudskih prava?
Kada bih jednu stvar trebala izdvojiti, onda bi to bilo tretiranje života kao vlasništva. Naime podvrgavanje prirode već ju je odavno učinilo (ne)isplativom robom na tržištu. Nakon patentiranja raznih GMO-a patentirane su i prve životinjske vrste, primjerice nova vrsta križanca atlantskog lososa sada je nečije vlasništvo. Pomislili bismo da se to ne može dogoditi s ljudima, ali podsjetimo se da se već danas embrionalne stanice daruju u svrhu znanstvenih istraživanja. Kako možeš darovati nešto što nije tvoje vlasništvo? Što je iduće? A sve je započelo po nas naoko bezopasnom idejom da je priroda materija s kojom se može manipulirati po volji čovjeka. Kako se duh i priroda prožimaju, a čovjek je i prirodno biće, čini mi se očitom dalekosežna destruktivnost takvih postupaka.
Na kraju, prema vašem mišljenju, kako se postaviti prema ratifikaciji Konvencije?
Smatram da bi prije ratifikacije neke stvari u njoj trebalo promijeniti kako bi se postigao što širi društveni konsenzus oko onoga što nam je prioritet, a to je borba protiv nasilja na ženama. Također, Konvencija nije nužna i s njome se ne smije ucjenjivati. Ono što možemo učiniti već sada jest osnažiti postojeću kaznenu praksu kada je u pitanju nasilje nad ženama. Dakle, mi ne moramo ratificirati Konvenciju, ali možemo implementirati ono dobro iz nje u vlastite zakone. Ili ih barem početi dosljednije provoditi.
Razgovarao: Ivo Džeba | Bitno.net