Poznati američki ekološki aktivist i pisac te antropolog Michael Shellenberger podigao je ovih dana veliku prašinu svojim novim tekstom, koji je oblikovao u svojevrsnu ispriku zbog štetnog klimatskog alarmizma, kojem je, kako ističe, kao klimatski aktivist i sam pridonio, donosi Index.hr.
“Klimatske promjene nisu kraj svijeta, nisu čak ni najveći problem za okoliš”
“U ime svih zaštitara okoliša htio bih se službeno ispričati za klimatološke strahove koje smo stvorili u proteklih 30 godina”, poručio je Shellenberger u konzervativnim novinama The Australian. Članak je prije toga bio objavljen u Forbesu, ali je uklonjen, a potom i na australskom privatnom online portalu Quillette.
“Klimatske promjene se zbivaju. One samo nisu kraj svijeta. Štoviše, one nisu čak ni najveći problem za okoliš”, dodaje Shellenberger u uvodu podužeg osvrta koji je provokativno formuliranim tezama već privukao pozornost, ali i kritike brojnih medija i stručnjaka, pa i njegovih bliskih podržavatelja.
Reklama za knjigu Apokalipsa nikada
Kako god ocijenili njegov tekst, Shellenberger je uspio u jednoj važnoj stvari – privukao je veliko zanimanje za svoju novu, tek objavljenu knjigu Apokalipsa nikada: Zašto nam ekološki alarmizam svima šteti. Štoviše, tekst i njegova oprema doimaju se kao pametno smišljena reklama za knjigu. Većina klimatologa koji su se osvrnuli na njega tako ga i doživljava.
Na Amazonu se knjiga predstavlja uz sljedeće provokativno tumačenje: “Što zaista stoji iza uzleta u apokaliptičnom pristupu borbi za zaštitu okoliša? Moćni financijski interesi. Želja za statusom i moći. No iznad svega to je želja za transcendencijom među navodno sekularnim ljudima. Taj duhovni impuls može biti prirodan i zdrav. No s propovijedanjem straha bez ljubavi i krivnje bez iskupljenja, ta nova religija ne uspijeva zadovoljiti naše najdublje psihološke i egzistencijalne potrebe.”
Michael Shellenberger
12 kontroverznih teza
Na samom početku teksta u Australianu (i na stranici Environmental Progres) Shellenberger iznosi 12 teza za koje zna da će izazvati kontroverze.
“Evo nekoliko činjenica koje malo ljudi zna:
1) Ljudi ne uzrokuju ‘šesto masovno izumiranje’
2) Amazonske prašume nisu ‘pluća svijeta’
3) Klimatske promjene ne pogoršavaju prirodne katastrofe
4) Požari su se u cijelom svijetu od 2003. godine smanjili za 25 posto
5) Količina zemlje koju koristimo za meso – što je najveća upotreba zemlje za potrebe čovječanstva – smanjila se za područje koje je gotovo veliko kao Aljaska
6) Nagomilavanje zapaljivog drva i povećanje broja kuća u blizini šuma, a ne klimatske promjene, mogu objasniti zašto u Australiji i Kaliforniji ima sve više i sve opasnijih požara
7) Emisije ugljikovog dioksida smanjuju se u većini bogatih zemalja, a u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj smanjuju se još od sredine 1970-ih
8) Nizozemska je postala bogata, a ne siromašna, prilagođavajući se životu ispod razine mora
9) Proizvodimo 25 posto više hrane nego što nam treba, a viškovi hrane nastavit će se povećavati kako svijet postaje sve topliji
10) Gubitak staništa i izravno ubijanje divljih životinja veće su prijetnje vrstama od klimatskih promjena
11) Drvo je kao gorivo za ljude i divlje životinje mnogo gore od fosilnih goriva
12) Sprječavanje budućih pandemija zahtijeva više, a ne manje ‘industrijsku’ poljoprivredu”, piše Shellenberger.
Crvena krpa za većinu zelenih i lijevih aktivista
Budući da zna da će dobar dio ovih teza biti crvena krpa za većinu zelenih i lijevih aktivista, kao i za mnoge laike izložene takvom aktivizmu, Shellenberger odmah na samom početku kreće u proaktivno otklanjanje svake sumnje da bi mogao biti neki “znanstveno dezinformiran” poricatelj klimatskih promjena kakvih bi se moglo naći na platnim listama lobija fosilne energije.
U obrani navedenih teza prvo ističe da brojne činjenice koje iznosi u knjizi potvrđuju znanstvene studije koje uvažavaju ugledne svjetske institucije kao što su Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC), UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) i Međunarodni savez za očuvanje prirode.
Na to nadodaje svoju impresivnu karijeru borca za zaštitu socijalne pravde i prirode kakve se ne bi postidjeli ni najveći lijevi ili zeleni aktivisti. Ističe da je živio u Nikaragvi kako bi se solidarizirao sa sandinističkom socijalističkom revolucijom i sa seljacima na rubu Amazonije koji su se borili protiv krčenja prašume, da je pomogao da se razotkrije loše stanje u tvornicama kompanije Nike u Aziji itd.
Tvrdi da je ekološki aktivist postao već sa 16 godina kada je pomogao u prikupljanju sredstava za organizaciju Rainforest Action Network. S 27 je sudjelovao u spašavanju posljednjih šuma sekvoja u Kaliforniji, a tvrdi i da je potaknuo Obaminu administraciju da uloži 90 milijardi dolara u obnovljive izvore energije.
Shellenberger nije preobraćeni zeleni, nego prominentni ekomodernist
Na samom kraju svojeg ekološko-aktivističkog CV-a Shellenberger se konačno nešto preciznije legitimira dajući jasniju naznaku kojem krilu ekološkog pokreta pripada time što među svojim uspjesima ističe da je u posljednjih nekoliko godina pomogao u sprječavanju da se brojne nuklearke zamijene elektranama na fosilna goriva. Među radikalnijim lijevim zelenima to će se teško doživjeti kao zasluga, dok će kod neupućenih uglavnom izazvati zbunjenost i znatiželju zbog tradicionalno lošeg imidža koji nuklearke imaju u ekološkim pokretima.
No upravo u tom grmu leži zec – Shellenberger se s radikalnijim lijevim zelenima ozbiljno razilazi već 15-ak godina. Ne samo da se razilazi nego ih sustavno i često argumentirano kritizira. Naime, Shellenberger je jedan od utemeljitelja i prominentnih figura tzv. ekomodernizma, filozofije kojoj je temeljna odrednica ideja da rješenje ekoloških problema nije i ne može biti u nastojanjima čovječanstva da se vrati nekom skladnom predindustrijskom suživotu s prirodom, nego u razvoju tehnologija koje će minimizirati ljudski ekološki otisak.
Što kažu ekomodernisti poput Shellenbergera?
Za ilustraciju, ekomodernisti smatraju da rješenje za problem porasta broja stanovnika i gladi, koji uzrokuju povećanje krčenja šuma i smanjivanje staništa divljih životinja, nije u tzv. odrastu (skupu političkih, ekonomskih i društvenih teorija prema kojima treba raditi na rješenjima protivnima konceptu nužnosti stalnog gospodarskog rasta) kako bi se smanjio teret na globalne resurse te povratku suživotu s prirodom kroz rješenja kao što je primjerice organska poljoprivreda. Naprotiv, ekomodernisti smatraju da je rješenje u intenziviranju i daljnjoj industrijalizaciji poljoprivrede kroz razvoj GMO-a koji će omogućiti veće prinose na manjim površinama uz manje pesticida, što znači više hrane uz manji otisak na planet.
Na sličan način ekomodernisti smatraju da rješenje za probleme energije nije u okretanju kotača tehnološkog razvoja unazad – u povratku grijanju na drva – nego u izvorima energije velike koncentracije kao što su nuklearke koje proizvode goleme količine energije na vrlo maloj površini iz vrlo malenih količina materijala, čime se minimizira ugroza za prirodna staništa a da se pritom ne emitiraju staklenički plinovi.
Da stvari budu još jasnije, Shellenberger je jedna od prominentnih figura ekomodernizma, koji ima brojne pristaše u znanstvenim krugovima širom svijeta. Jedan je od autora Manifesta ekomodernizma i pokretača instituta Breakthrough te utemeljitelj ekološke organizacije Environmental Progress. I manifest i institut i organizacija promiču razvoj tehnoloških rješenja za probleme zaštite okoliša. Između ostalog, zalažu se za povećanje javnog financiranja znanstvenih i tehnoloških istraživanja koja bi to mogla omogućiti.
Shellenberger: Kitove nije spasio Greenpeace, nego ljudska pohlepa
U svojoj novoj knjizi Shellenberger ekomodernistički koncept očuvanja prirode ilustrira kroz poglavlje koje je posvetio povijesnoj priči o opstanku kitova. Njegovo tumačenje je da te inteligentne životinje od istrebljenja nisu spasile organizacije poput Greenpeacea, nego ljudska pohlepa. Drugim riječima, ljudska neutaživa žeđ za energijom, uz razvoj tehnologije, dovela je do razvoja hidrocentrala i elektrana na razna efikasna goriva, što je pak učinilo da je lov na kitove radi ulja postao besmislen.
Kada je riječ o klimatskim promjenama, ekomodernisti načelno podržavaju tehnološki razvoj obnovljivih izvora kao što su solarne elektrane i vjetroturbine, osobito u kombinaciji s nuklearkama. Takvu ideju borbe protiv klimatskih promjena kombiniranjem različitih vrsta čistih izvora podržale su brojne znanstvene organizacije, uključujući i UN-ov IPCC.
Obnovljivi izvori kao golem biznis
Shellenberger je vrlo kritičan prema golemim novcima koji se izdvajaju za subvencioniranje obnovljivih izvora što se danas pretvorilo u vrlo unosan biznis s moćnim pripadajućim lobijima. U više navrata ukazao je i na činjenicu da je električna energija u zemljama koje su u većoj mjeri prihvatile obnovljive izvore, kao što je Njemačka, postala skuplja umjesto jeftinija te da su neke države zatvaranje nuklearki pod pritiskom zelenih morale kompenzirati povećanjem korištenja fosilnih goriva kao što je ugljen.
“Da je Njemačka uložila 580 milijardi dolara u nuklearke, umjesto u obnovljive izvore energije, već bi dobivala 100% svoje energije za struju i transport iz čistih izvora s nula emisija. To je prilično izvanredan podatak kada razmislite koliko naše energije – oko jednu trećinu – koristimo za prijevoz”, upozorio je Shellenberger 2019. u osvrtu za Forbes.
Obnovljivi izvori imaju brojne nedostatke
Kako vrijeme prolazi, Shellenberger u svojim kritikama tradicionalnih zelenih postaje sve oštriji. U više tekstova i intervjua pokazao je razočaranje sporošću kojom se obnovljivi izvori razvijaju, njihovom neučinkovitošću (u smislu da su za male količine energije potrebne goleme površine zemlje), njihovom nepouzdanošću (u smislu da stvaraju viškove u opskrbi strujom kada sunce sja ili vjetar puše, a manjkove kada nema sunca i vjetra) i nemogućnošću skladištenja golemih količina obnovljive energije (što danas često podrazumijeva da se viškovi plasiraju u druge sustave obližnjih regija uz niske ili čak negativne cijene kako mreže ne bi bile preopterećene, a manjkovi kompenziraju iz drugih izvora, najčešće problematičnih fosilnih goriva).
U svojim tekstovima i nastupima također je upozorio na brojne negativne utjecaje koje obnovljivi izvori imaju na okoliš, a koji se u ekološkim pokretima rijetko adresiraju, između ostalog na činjenicu da solarne elektrane i vjetroturbine predstavljaju prijetnju za brojne životinje, osobito rijetke ptice, te da istovremeno uzrokuju onečišćenje jer se u njihovoj proizvodnji koriste brojni toksični materijali poput olova, žive i kadmija, a teško ih je reciklirati.
Jačanje kritike klimatskog alarmizma
U svojem novom osvrtu posebno ističe da su vodeći svjetski ekolozi u posljednje vrijeme pretjerali s apokaliptičnim vizijama u nastojanju da upozore na prijetnju koju predstavljaju klimatske promjene:
“No onda su prošle godine stvari izmakle kontroli. Alexandria Ocasio-Cortez je rekla: ‘Svijet će skončati kroz 12 godina ako ne adresirano klimatske promjene.’ Britanska najeminentnija ekološka grupacija izjavila je da ‘klimatske promjene ubijaju djecu’. Bill McKibben, najutjecajniji zeleni novinar svijeta, klimatske promjene nazvao je ‘najvećim izazovom s kojim su se ljudi ikada suočili’ i rekao da će to ‘izbrisati civilizacije’. Mainstream novinari su u više navrata pisali da Amazonija predstavlja ‘pluća svijeta’ te da je krčenje šuma poput eksplozije nuklearne bombe. Rezultat toga je da je polovica ispitanih ljudi širom svijeta prošle godine izjavila kako misli da će čovječanstvo izumrijeti zbog klimatskih promjena. A u siječnju je svako peto britansko dijete u anketama izjavilo da ima noćne more o klimatskim promjenama”, piše Shellenberger.
Pandemija koronavirusa je ozbiljnija prijetnja
Na udaru njegovih kritika ovaj su se put našle čak i ugledne svjetske organizacije poput WHO-a i IPCC-ja.
“Pandemija koronavirusa aktualna je kriza koja klimatsku ‘krizu’ stavlja u perspektivu. Čak i ako mislite da smo pretjerano reagirali, covid-19 je već dosad ubio gotovo 500.000 ljudi i uništio ekonomije širom svijeta. Znanstvene institucije, uključujući WHO i IPCC, potkopale su vlastitu vjerodostojnost opetovanim politiziranjem znanosti. Njihovo buduće postojanje i važnost ovise o novom vodstvu i ozbiljnoj reformi”, poručio je.
Izvor: Index.hr