Neki ljudi i neki događaji se pamte i onda kada protek vremena napravi vremensku razdaljinu između njih. Mnogi, a i sebe ubrajam među njih, mogu zamisliti svoj život bez upoznavanja Ivana Vekića i bez druženja s njim te doći do zaključka kako bi im taj život, u tom slučaju, bio bez njega mnogo siromašniji i puno manje obogaćen nego s njim.
Ivan Vekić, pravnik, utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice, zastupnik Hrvatskog državnog sabora, predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora, ratni ministar unutarnjih poslova RH, počasni predsjednik Udruge specijalne policije RH, predsjednik udruge Hrvatska straža, književnik, katolik, starčevićanac, suborac, suprug, otac. Mnogo toga stalo je u život koji se ugasio 17. prosinca 2014. godine u osječkom Kliničkom bolničkom centru.
Rođen 18. listopada 1938. godine u oskudnosti dalmatinskog zaleđa, u kršnom zaseoku Vekićima mjesta Kozičkih Poljica, pored Vrgorca, od najranije dobi u njegov identitet su satkane određene datosti koje su ga obilježile kroz čitav njegov život. Biti jedno u nizu djece siromašnih i nepismenih roditelja, proživjeti i preživjeti kao dijete krvoproliće svjetskog rata i nakon njega kolonu na Križnom putu 1945., biti obilježen kao član obitelji čiji su uži članovi bili mahom na suprotnoj strani u ratu, sudjelovati u velikim protudržavnim studentskim neredima 1950-tih, nositi istaknuti lančić s križem na odsluženju vojnog roka u JNA, predavati honorarno kao mladić djeci u školi zahtijevajući od njih hrvatsku jezičnu čistoću u vrijeme koje se poklopilo sa osudom Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, biti članom Matice hrvatske u trenutcima kada to nije bila iskaznica za karijeru i slično – sve to nisu bili prepreka nego očito motiv Ivanu Vekiću da i u onom jugokomunističkom sustavu, ne samo bez potpore sustava nego usprkos sustavu, uspije kao vrstan odvjetnik, gradeći kroz dva desetljeća vrlo uspješnu odvjetničku karijeru.
Ništa mu, dakle, materijalno i statusno nije nedostajalo u bivšoj Jugoslaviji. Imao je uspješan odvjetnički ured, riješeno materijalno pitanje, relativno skladan brak i sina koji je dovršavao pravo i spremao se naslijediti ga u uredu. Njemu politika i politički angažman pred početak demokratskih promjena nije trebao. Ipak, kako mi je više puta znao reći: „Ivo, ne živi čovjek samo od trbuha; od trbuha žive domaće životinje. Ako nismo osjetljivi na zabrane i ako nam ne smetaju zabrane našeg narodnog jezika, ometanje slobodnog ispovijedanja naše katoličke vjeroispovijesti, krivotvorenje naše nacionalne prošlosti i općenito zabrana slobode govora i savjesti, onda nismo ljudi i u nama nema trunke humanosti.“ Na preklinjanje svoje supruge gđe Ruže da se ne angažira, u trenutcima pred utemeljenje državotvornog pokreta za oslobođenje hrvatskog naroda zvanog Hrvatska demokratska zajednica, odgovorio joj je: „A što će biti sa ovom našom Hrvatskom koja se sada stvara ako se svi čestiti i moralni ljudi budu držali pasivno sa strane, i prepuste sav javni prostor onima koji nisu toliko čestiti i moralni ?“
I angažirao se, stavivši svoju obitelj i karijeru ne samo u drugi plan, nego i na kocku. I on i drugih 48 utemeljitelja HDZ-a na Jarunu toga 17. lipnja 1989., a s njima i kasnije drugi pridruženi rodoljubi (čiji broj nikada nije dostigao veliku kritičku razinu, ali jest postigao kritičnu razinu hrabrosti) nosili su glavu u torbi svaki dan, izloženi tajnim prijetnjama Udbe i javnim prijetnjama vrha JNA. Skoro nije bilo sela u Slavoniji u kojemu Ivan Vekić nije osobno utemeljio podružnicu HDZ-a, usprkos doslovnim fizičkim pokušajima sprječavanja od strane „lokalnih Srba“. Na prvim demokratskim izborima 1990. bio je nositelj liste HDZ-a u široj osječkoj izbornoj jedinici.
Zbog bojazni da zbog znatnog udjela pravoslavaca, ali i ljudi s članstvom u SKH, kao i političke nerazboritosti reformista Savke Dabčević-Kučar (koju je u Osijeku predstavljao njezin kolega proljećar Ivica Vrkić) „koji nisu željeli koalirati s HDZ-ovim proustaškim nacionalistima“, postojala je realna opasnost da HDZ i Ivan Vekić ne pobjede na izborima u toj izbornoj jedinici, unaprijed proglašenoj iznimno bitnom za čitave nacionalne izbore. No, kako je nositelj liste Vekić često govorio, na njegovu sigurnost i pouzdanje u pobjedu zaslužan je bio događaj u kavani nakon jednog predizbornog skupa „kada su mi došli stariji ljudi, ljudi sa suzama u očima, koji su se jako dobro sjećali tragedije hrvatskog naroda u poraću nakon 1945. i koji su mi uz stisak ruke i emotivni zagrljaj rekli da poraz na izborima Hrvatske demokratske zajednice nije moguć zato što za nas, na ovim izborima i sada, mrtvi iz grobova glasuju. Oni čija se imena i grobovi ne znaju, oni glasuju i njihova je jedina osveta svojim krvnicima zajedništvo ne samo svih hrvatskih staleža nego i pokoljenja. A za koga mrtvi glasuju, on ne može izgubiti.“ Naravno da ti mrtvaci nisu bili dio modernog izbornog inženjeringa i popularnog namještanja izbora, kako bi netko mogao zlonamjerno dobaciti, nego je HDZ usprkos svim nepovoljnim prilikama koje se tiču jugoslavenske strukture moći i vanjske politike centara moći, koji su zdušno bili za opstanak Jugoslavije, na tim izborima nadmoćno pobijedio.
I tako je Ivan Vekić obnašao dužnost u Hrvatskom državnom saboru od 1990. do 1992. te u sklopu toga na cijenjenoj dužnosti predsjednika saborskog Društveno-političkog vijeća, u vremenu koje (kako mi više puta reče) „nije bilo lagano, ali kada se u Saboru, kao kontinuitetu ne samo institucije hrvatske državnosti i posebnosti, već i domu u kojemu su hrvatsku državotvornu misao zastupali hrvatski velikani i intelektualci kao što su ban Jelačić, Otac Domovine dr. Starčević i dr. Kvaternik, znao red i poredak i nije se kršila saborska procedura niti su se zastupnici usuđivali ne dolaziti na saborske sjednice.“ Na toj dužnosti je ostao sve dok ga nije zateklo imenovanje na dužnost ratnog ministra MUP-a, dužnost koju mu i politički neprijatelji i neistomišljenici ne mogu osporiti da ju nije obavljao profesionalno i besprijekorno u periodu od 31. srpnja 1991. do 15. travnja 1992., kada je iz političkih razloga smijenjen. Po toj ga dužnosti svi najbolje poznaju i pamte, no on je na to znao reći: „Nemojte misliti da sam ja postavljen na tu dužnost ministra zato što je ona bila toliko prestižna. Postavljen sam na tu dužnost zato što je ona jamčila puno neprospavanih noći od briga i odgovornosti, od takvih ‘sitnica’ da netko ne minira zagrebačku katedralu, izvrši atentat na predsjednika dr. Tuđmana ili ne izvrši masovne zločine nad pravoslavnim civilima u pozadini i sl. Puno je prestižnija bila funkcija na kojoj sam bio prije, no moj tzv. politički pad počinje, uz to što naravno nisam pripadao nikakvim klanovima, još 1990. kada sam otvorio masovnu grobnicu nad Hrvatima u Jazovci i tamo održao svoj, po nekim sporni, govor, za kojeg sam se kasnije odbio ispričati nekim očito prozvanim krvnicima koji su već tada bili u prestižnim strukturama nove vlasti.“ (Govor Ivana Vekića uz jamu Jazovku može se u cijelosti pogledati na YouTube.com)
Posljednji puta se mi, koji se možemo i imamo privilegiju nazivati njegovim prijateljima i suborcima (naime i nas mlađe, koje je on posebno volio, rado je nazivao suborcima – kao političkim istomišljenicima koji danas vode svjetonazorski rat za hrvatski identitet i tradiciju), opraštamo od njega. Opraštamo se od njegovog mrtvog tijela, ali ne i duha i ne od njegove političke ostavštine, koja je i dalje s nama. Ivan Vekić je dokaz i spomen da ljudi ne umiru pokapanjem u rupu dubine 2 metra, niti da naslage hrvatske zemlje na njegovom lijesu koju je toliko neizmjerno ljubio mogu zatrpati sve ono dobro što je učinio za druge, za svoje bližnje. A učinio je toliko mnogo na osobnoj razini tolikim mnogim ljudi, da se bojim da njegova draga gđa Ruža ne može ni popamtiti sve to.
Počivaj u miru Božjem i pridruži se, dragi hrvatski viteže, svojem mrtvom sinu i svim svojim mrtvim suborcima koji te čekaju. Za Hrvatsku ne brini, Hrvatsku nastavljamo čuvati i izgrađivati mi. Nas ima – a to ste, gospodine Vekiću, vi često i sami govorili – dovoljno!
Na kraju, vi ste bili – kao što kažu mnogi naši književnici, i sami vrstan književnik, pa još nikada nije gotovo niti jedno naše druženje proteklo bez poezije. Kod spomenika hrvatskog pjesnika Luke Botića kao epitaf stoji njegov stih: „Od mene će otpuh praška biti, al’ u grobu raztvoreni prašak za slobodu razigrat se hoće.”
Autor: Ivan Biki