Dok prosvjed stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida pred zgradom Ministarstva i dalje traje u javnosti se stvorila slika kako se zapravo ne zna zašto ili protiv čega se točno prosvjeduje.
Je li riječ o zaštiti stečenih prava, zaštiti dostojanstva hrvatskih branitelja i samog Domovinskog rata ili nečem trećem? S jedne strane iz Vlade RH tvrde kako se zakoni provode, a prava ispunjaju. S druge strane, prosvjednici ističu kako je to daleko od istine. Tvrde kako brojni hrvatski branitelji ne mogu ostvariti svoja prava jer su im ili umanjena ili uskraćena. Što to zaista znači?
“Stopostotnom invalidu umrla je supruga i ima pravo na njegovatelja. Međutim, prvostupanjskim rješenjem dobio je odbijenicu i sad čeka drugostupanjsko rješenje. Dakle, trenutno nema pravo na skrb. Potom, imate čovjeka kojem su ukinuli mirovinu, a nema ni stambeno pitanje riješeno. Takvih slučajeva ima još koliko hoćete”, ističe 46-godišnji stopostotni hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata Ivica Devčić, rođeni Gružanin, koji je ostao nepokretan nakon teškog ranjavanja u Sustjepanu 6. prosinca 1991. godine. Ističe kako Vladi RH baš ovakvi slučajevi ne daju za pravo, odnosno kako se zakon u mnogim slučajevima ne provodi.
Protiv svake logike!
“Postoje zdravstveni problemi koji se ne rješavaju. Dečki umiru po bolnicama, otpuštaju ih prije ili ne dođu pravovaljano, umiru od dekubitusa, mnogima se odbijaju toplice. U godinu dana otkad je predsjednik naše udruge Đuro Glogoški tražio sastanak s ministrom branitelja Predragom Matićem, ovaj se nije odazvao. Jednostavno je nestao dijalog ministra s udrugama”, navodi Devčić te daje konkretan ‘primjer iz prakse’.
“Njegovatelj ‘košta’ 3600 kuna mjesečno. Ako invalid ostane bez njegovatelja jedino mu preostaje otići u bolnicu, jer nema gdje. A u bolnici jedan dan košta toliko! To je protiv svake logike i pameti”, kaže Devčić.
“Problem je što se zakoni ne provode, i to ne samo prema stopostotnim HRVI, već prema svim braniteljima. Prava se ne poštuju, a mnoga se ‘razvodnjavaju’ time što prelaze u domenu drugih ministarstava, na primjer Ministarstva socijalne skrbi. Stoga je jedan od ciljeva prosvjeda u Zagrebu da se ta prava vrate pod jednu kapu, bilo to Ministarstvo branitelja ili neki državni ured, a da zakon o hrvatskim braniteljima bude ustavni zakon, čime bi u Saboru ubuduće trebala dvotrećinska većina za ikakve izmjene”, objašnjava Devčić. Tijekom prosvjeda često se spominjao pojam prava na opskrbninu. Mnogi nisu shvatili o čemu je tu zapravo riječ.
“To su minimalna primanja koja ostvaruje branitelj ako nije zaposlen, tj. otpušten je iz neke tvrtke. Ta opskrbnina mnogima je smanjena s 1100 na 800 kuna kad je to pravo došlo u nadležnost Ministarstva socijalne skrbi. Nekima se tih 300 kuna neće činiti puno, ali to je čovjeku 10 kuna dnevno, dvije štruce kruha. Novi zakon o isplati mirovina je također problematičan. Kad sam bio ranjen imao sam 23 godine starosti i sedam godina radnog staža. Mirovinu primam iz državnog proračuna po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Po novom zakonu, koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2015. godine, a oko kojeg branitelji nisu konzultirani, mirovinu ću dijelom primati iz HZMO-a po ostvarenom radnom stažu, a drugi dio ću primati ovisno o stanju u državnom proračunu. A kako je stanje u proračunu već godinama u minusu, takav će biti i taj dio moje mirovine. S tim da naravno neće biti retroaktivne isplate”, objašnjava nam Devčić.
Posebno je sramotno, ističe Devčić, što će se od 1. siječnja 2015. godine raditi revizija kome treba njegovatelj, a kome asistent.
“To je ponižavajuće. Ministar kaže da neće to biti, ali naš predsjednik udruge Glogoški tvrdi da to ide, a ne znam zašto bi on to išao izmišljati”, kaže.
Prosvjednici pred Ministarstvom branitelja ustrajni su u svojem prvom zahtjevu. Traže ostavke ministra Matića te njegovih suradnika, pomoćnika ministra Bojana Glavaševića te zamjenice ministra Vesne Nagy.
“Kad bi oni dali ostavku, ljudi bi se sigurno povukli i moglo bi se normalno početi dogovarati ostali problemi. Izgubljen je odnos suradnje, jer branitelje se ne uključuje u donošenje zakona koji ih se tiču”, govori Devčić, koji smatra kako je u ovom trenutku jednako bitna obrana stečenih zasluženih prava, kao i dostojanstva hrvatskih branitelja.
“Krenulo je s obranom naših prava, a završit će s obranom digniteta Domovinskog rata. Svojom izjavom kojom je izjednačio žrtvu i agresora, uspoređujući broj oboljelih od PTSP-a u HV-u i JNA, Glavašević je povrijedio hrvatske branitelje. Očito nije provjeravao tu materiju”, tvrdi Devčić, koji odgovara na prozivke u javnosti kako su branitelji ‘privilegirani’.
24 sata ovisan o drugome
“Nismo mi privilegirani. Kad smo išli u rat, nismo išli za nikakve novce niti smo mislili o nekim pravima. Išli smo srcem za Hrvatsku. Oni koji misle da smo privilegirani, neka provedu 24 sata sa mnom, da vide kakav je moj život, i ostalih 475 stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida. Ja bih dao i kuću i auto i sve, da mogu živjeti kao zdrav i normalan čovjek”, ističe Devčić, koji se ne može sam obući, otići na WC, niti otići u šetnju. U potpunosti, 24 sata dnevno, ovisi o pomoći svoje supruge Božice.
Htio je ići na prosvjed u Zagreb, ali je morao od te ideje odustati jer takav put ne bi mogao izdržati.
“Problem mi je sjedanje, jer ja nakon dva sata sjedanja više ne mogu izdržati, dole bude sve crveno. Kad sam imao noge, mogao sam više sjedati, sada više ne. Prije devet godina mi je pukao i mišić lijeve ruke kad sam izlazio iz auta, tako da sad mogu ući u auto, mogu i voziti, ali ne mogu izaći iz njega”, objašnjava Devčić, kojemu najviše pomažu prijatelji Dinko Tomić i Matko Urlović.
“Kad me voze u toplice, legnem otraga na madrac, ne mogu drukčije izdržati tako dalek put”, dodaje Devčić, koji je zapravo od prvog dana stradavanja non-stop po bolnicama. Kako se prema njemu odnosi lokalna zajednica?
“Što god tražimo Grad odmah reagira, nisu nam nikad ništa odbili. Napravili su mi i lift ispred kuće. Jedini problem su parking mjesta i pristup nekim ustanovama i institucijama. Na Policiji nema pristupa, na Domu zdravlja i HZZO-u je strašno. Treba iz te zgrade sve iseliti jer je nepristupačna”, ističe Devčić.
Jedva se spasio – “Do Rijeke u koritu”
Ivica Devčić u ‘TUP-ovom naselju’ živio je do Domovinskog rata, kada je pod uzbunom i bombama spasio 30 ljudi u skloništu tako što je na vrijeme izbacio plinske boce. Nakon teškog ranjavanja u Sustjepanu 6. prosinca 1991. godine (“Četiri moja suborca su poginula, a nas devet je ranjeno. Ja sam dobio geler u kralježnicu i ostao nepokretan”), morao je na daljnje liječenje van Grada.
“Išli smo brodom ‘Ilirija’. Da su nas zaustavili završio bih u Morinju. Naši su mi napravili veliko korito da me mogu prevesti. U Splitu sam dobio tri Fortala da izdržim do Rijeke. Gore su mi operirali kralježnicu i dobio sam emboliju pluća. Sjurili su me u šok sobu, mjesec dana na Sušaku. Jedva sam se isčupao. Nakon toga sam bio u Lovranu, do kolovoza 1992. godine. Potom sam stigao u Varaždinske toplice i onda sam stalno bio na relaciji toplice-Zagreb, radi brojnih operacija, sve skupa šest godina. Bio sam paraplegičar, a sad sam i amputirac i paraplegičar, već 23 godine u kolicima”, objašnjava nam Devčić, kojem su zbog dekubitusa noge amputirane do kukova. Od 1991. godine prošao je 45 narkoza, dok broj ‘lokalnih’ ne pamti. Od 1999. godine boluje i od dijabetesa.
Autor: Sloboda.hr/Dulist