Prije nekoliko tjedana u jeku borbe za Brexit mnogima je ispod radara prošla rasprava u zapadnim medijima o budućnosti Europske unije. Ta se rasprava, istinabog, stalno vodi, no najnoviji naglasci te rasprave prvi put govore da Europska unija može opstati samo ako postane imperij. Na štetu država nacija.

Tako je prije nekoliko tjedana bivši belgijski premijer, sada europarlamentarac i član liberalno demokratske stranke, Guy Verhofstadt, na njihovom skupu u Engleskoj jasno rekao: “Svijet sutrašnjice je svijet imperija, to više neće biti svijet država-nacija; novi svjetski poredak temeljit će se na imperijima: Kina, Indija, Rusija, Sjedinjene Američke Države. Europljani i Britanci u takvom svijetu moći će braniti svoje interese i njihov okvir samo čvrsto se ujedinjujući u isti takav europski okvir.”

U tom kreiranju svijeta kao mnoštva imperija koji treba slijediti i Europa, Verhofstadtu je odmah dao za pravo Financial Times i drugi globalistički mikrofoni. Na istom tom tragu Europu vidi i Macronov ministar financija Bruno Le Maire, koji je taj projekt uoči zadnjih izbora ukoričio u obliku manifesta, knjige.

Taj scenarij centralizacije Europske unije i njene dedemokratizacije, gdje će moć koja odlučuje o našim životima biti u mraku i bez lica, nije nikakva teorija zavjere, on je od početka utkan u europski projekt. Naime, u komentaru za Le Figaro Coralie Delaume korijene ovog projekta vidi u sredini šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Sud pravde Zajednice s dvije sentence, 1963. i 1964. godine, “europske ugovore uzdigao na ustavni rang”, bez da su konzultirane države nacije.

Kada su Francuzi i Nizozemci 2005. glasovali protiv Lisabonskog ugovora, to je jednostavno ignorirano, jer je federalizacija Europe ispod stola već šezdesetih bila zabetonirana. Nakon što su ugovori mutno uzdignuti na rang (europskog) Ustava slijedio je proces demokratskog deficita EU-a kao i sveukupne transparentnosti donošenja odluka i zakona. Lisabonski ugovor u tom smislu je ojačao debatni klub zvan Europski parlament, jedini parlament na svijetu koji nema principijelno zakonodavnu funkciju, pa nije jasno zašto se uopće zove parlament.

Nije jasno niti zašto se ovaj “parlament” zove “europski” jer europski narod ne postoji, već mu je funkcija kohabitacija nacionalnih predstavnika 28 država članica. Taj isti parlament nema mogućnost niti modifikacije ugovora, pa i onih u kojima su sadržani elementi ekonomske politike.

Kakav god bio sastav Parlamenta, dobili ih “suverenisti”, “populisti” ili aktualni “mainstream”, ništa se neće dogoditi, ključne odluke se događaju drugdje, u opskurnosti, iza leđa europskih naroda. Tako su nastali populisti, suverenisti, tako se dogodio Brexit, tako…

‘Kooperativni’ nastanak

Kako to euroelitisti ne skrivaju, svjedoči i činjenica da je bivši šef Europske komisije José Manuel Barroso javno definirao Europsku uniju kao “neimperijalni imperij”, u smislu da on neće nastati kao svi u povijesti, nasiljem i pokoravanjem, već “kooperativno”, kako je napisao Robert Cooper, koji ga je savjetovao i radio na stvaranju Europskog ministarstva vanjskih poslova. Od istaknutih bruxelleskih figura o tome je bila jasna i bivša “komisionarka” Viviane Reding, koja je više puta vrtjela poput pokvarene gramofonske ploče: “Postaje nužno posvijestiti činjenicu da više ne postoje interne nacionalne politike.”

Jasno je, dakle, da svijet kakav smo poznavali nestaje, da Europska unija kakvu smo poznavali nestaje, i to, da budem dosadan, nije nikakva teorija zavjere, već projekt koji nije teško uočiti.

Da nije izborna šutnja, ovaj tekst bih zaključio drugačije, no bit će prilike.

Stoga skrećem pozornost na jedan drugi problem u kojem je Europa sklopljena kao imperij, u svijetu sklopljenom kao skup imperija i hegemona, problem od kojeg se ježim. To je problem nestanka slobode i konačni trijumf Velikog Brata, odnosno kontrole nad ljudima i narodima, do sada neviđene u povijesti.

Naime, niti jedan imperij u povijesti nije imao na raspolaganju tako visoku tehnologiju, algoritme, umjetnu inteligenciju, sve ono što nazivamo posthumanom ili transhumanom erom. Kako je pokazao skandal Oxford Analytica, kako je pokazao slučaj Snowden, slučaj Assange, ono što ljudi smatraju širenjem prostora slobode, od interneta, preko društvenih mreža te tehnologije uopće, zapravo je širenje prostora kontrole i manipulacije ljudima.

Kada imate imperij s demokratskim deficitom, kada politička ili ekonomska moć izgubi lice, a na sve to dodate tehniku i tehnologiju, pokoravanje ljudi i država bit će takvo da će sloboda postati sinonim za kontrolu i obrnuto.

Nove generacije, hipnotizirane tehnikom i društvenim mrežama od kojih ne mogu misliti niti kritički analizirati, postat će puki plastelin, postat će mišljeni i analizirani misleći da misle i analiziraju, a čovjek kao takav će nestati, reduciran na konzumenta, bez memorije i identiteta. Kako se takav scenarij čini ne tako dalek, važno je umrijeti na vrijeme. Sretna nova godina!

Autor: Ivica Šola / Slobodna Dalmacija