Većina Hrvata odnos Njemačke i Hrvatske gleda kroz naočale devedesetih, kada je Njemačka bila jedan od ključnih saveznika. Danas su druga vremena.
Europska unija je destabilizirana Brexitom, vise joj nad glavom izbori u Francuskoj, gdje bi u slučaju pobjede Le Penove moglo doći i do urušavanja EU-a.
U svakom slučaju, EU kreće u preustroj, uključujući i integraciju Balkana. U tom scenariju Hrvatska bi mogla stradati, a njezin krvnik bit će upravo Njemačka. Bez obzira što naš Ustav kaže o zabrani obnavljanja “starih veza” na Balkanu, bez obzira što mnogi misle da obnova Jugoslavije nije moguća, ipak je taj scenarij razvidan, u identičnom obliku prve i druge Jugoslavije svakako ne, ali kao EU “region” pod patronatom Srbije svakako – da.
Srbija – ključ stabilnosti
Kada se ovih tjedana govorilo o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, rijetko tko je spominjao geopolitički kontekst preustroja EU-a i njezina proširenja na Balkan, te ulogu Njemačke u podupiranju ovog projekta i deklaracije.
Deklaraciju ovih jugoslavenskih nacionalista financirale su dvije njemačke zaklade – Kulturstiftung Alianz i Forum ZFD koji je izravno naslonjen na važne institucije njemačke države (Bundesministerium für wirtschaftliche Zusammenarbeit und Entwicklung), koje, kako je rekla i Angela Merkel u susretu s Vučićem uoči izlaska ove velikosrpske deklaracije, Srbiju vide kao “ključ stabilnosti” i lidera u regiji.
Financiranjem ove jezične unitarističke agende koja, među inim, negira jedan od stožera svake nacionalne samobitnosti, a to je (hrvatski) jezik, Njemačka se izravno upliće, na drastičan način, u unutarnje stvari RH, udarajući u temelj svakog nacionalnog identiteta, a to je jezik. K tome treba dodati da znatan broj njemačkih slavista misli slično ili identično o “zajedničkom” jeziku kao Snježana Kordić.
Jednako tako, ne samo njemačka akademska javnost, već i tamošnja Katolička crkva i njezina važna glasila za mišljenje o događanjima u Hrvatskoj pitaju, na primjer, Zorana Pusića, intimusa Save Štrpca, kako je to u ne tako davno vrijeme napravio list Christ in der Gegenwart.
U isto vrijeme kada je u Sarajevu objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, da siđemo na razinu “popularne kulture”, njemački mediji objavili su kako bi reprezentacija Jugoslavije izgledala danas, s Modrićem, Rakitićem, Bosancem Pjanićem, Srbima Kolarovim, Matićem…
Čitajte Coopera
Ovo opsesivno njemačko bavljenje Jugoslavijom 2017. godine te financiranje projugoslavenskih projekata treba se čitati u kontekstu “Cooperove doktrine”.
Britanski diplomat Robert Cooper, koji je bio zagovornik zajedničkog ulaska svih bivših jugoslavenskih država u EU, razvio je prije dvadesetak godina teoriju “postmodernog imperijalizma” u kojem bi neokolonijalizam velikih nad malima i manjima postao faktorom stabilnosti, s ciljem da ta doktrina postane vanjskopolitička strategija EU-a. A EU je, zapravo, Njemačka.
Cooper je tako 2002. g. i postao glavni direktor za vanjske i vojnopolitičke poslove u Glavnom tajništvu Europskog vijeća. U njegovoj podjeli država na predmoderne, moderne i postmoderne, kako je to opisala Višnja Starešina, “te male nacionalne države nastale raspadom bivšeg komunističkog bloka po svojim karakteristikama u svojoj prvoj fazi pripadaju grupi predmodernih država.
Grupi modernih država pripadaju velike države koje svoju stabilnost i sigurnost zasnivaju na mogućnosti uporabe sile (Kina, Indija). Postmoderne zapadnoeuropske države i sustavi (EU) zapravo su nositelji tog, prema Cooperu, poželjnog neokolonijalizma i imaju zadaću disciplinirati male predmoderne države kroz oblike postmodernog imperijalizma i tako držati pod kontrolom rizik međunarodnog kaosa: prvo kroz globalnu ekonomiju uz pomoć MMF-a i Svjetske banke, a tamo gdje je potrebno i kroz tzv. imperijalizam susjeda”.
Ovaj vanjskopolitički strateg EU-a ulogu hegemona, “gazde” u kontekstu Balkana i “imperijalizma susjeda” namijenio je – Srbiji. Kako je izgledno, ako se ne raspadne, EU će biti u podijeljen u “razrede”, onaj niži bit će jamačno i “postjugoslavenski razred”.
U tom kontekstu Cooperova doktrina postaje aktualnija nego kada ju je iznio u knjizi “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the Twenty First Century”.
Aco kao Tito
U tom scenariju mi ne govorimo bukvalno o obnovi Jugoslavije, već o EU razredu zvanom “Zapadni Balkan” pod dirigentskom palicom Beograda kao “hegemona”. Kao pripravu toga procesa i preustroja EU-a treba čitati i Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Ako smatrate da lupetam, vjerujte, ja bih prvi želio da je tako.
No Vučić, nakon što je dobio potporu Merkel, u prvom intervjuu za “politico.eu” prošli tjedan jasno je rekao da mu je cilj obnoviti Jugoslaviju plus Albanija i biti novi Tito: “To je politička ideja bez da se ugrožava njihov suverenitet. Podići će naše ekonomije. Trebamo stopu rasta od 4 do 5 posto godišnje, a ne 3… Tito je znao povezati ljude. To je ono što trebamo.”
Eto, i Njemačka je sa Srbijom našla “zajednički (jugoslavenski) jezik”.
Autor: Ivica Šola / Slobodna Dalmacija