Tomislav Karamarko u travnju ove godine na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, nakon žestoke kampanje i TV debate, pobijedio je svoju iznimno kompetitivnu protukandidatkinju imenom i prezimenom Kutija s Ćorcima. Ona je dobro poznata među demokratskim krugovima HDZ-a, osobito onima koji su se s njom družili i održavali na vlasti i prije 1990. Iako na parlamentarnim izborima redovito ne poštuje zakonom propisanu žensku kvotu (po meni smiješnu, ali o tom potom, zakon je zakon), HDZ je omogućavanjem Kutiji s Ćorcima da se ponovno natječe na novim unutarstranačkim izborima u srpnju, ovaj put protiv Andreja Plenkovića, pokazao da definitivno uvažava kandidate čije se ime deklinira i u ženskom rodu. Kutija s Ćorcima, usprkos svim našim simpatijama, ipak nije uspjela: prvi put ju je Karamarko pobijedio s 92.276 glasova članova (podatak koji nije baš lako naći s obzirom na damnatio memoriae u odnosu na Karamarka), a drugi put Plenković s 98.335 glasova članstva. No, po svemu sudeći, doći će ona ipak do prilike na nekim novim izborima.
Za cijelu ovu priču to nije toliko ni bitno. Otvaram kandidacijske liste na službenoj stranici Hrvatske demokratske zajednice, upisujem “Kutija s Ćorcima”, a izbacuje mi “nema rezultata”. Hm, dobro ajde, to se moglo i očekivati. Upisujem ponovno, ovaj put “Karamarko” u tražilicu, izbacuje “nema rezultata”. Iznenađenje. Šok. Nevjerica. Provjeravan dva puta, ali ništa. I to je ta činjenica koja bi trebala upadati u oči: da Tomislava Karamarka nema na kandidacijskim listama HDZ-a za predstojeće izbore, što znači da je 92.276 članova ostalo bez svog predstavnika. Ili je tih 92.276 članova promijenilo ploču u tri mjeseca pa su se utopili u Plenkovićevih 98.335. Lako moguće. Ipak je to stranka u kojoj se kabanica olako preokrene na drugu stranu. Ali čekaj malo, znači li to da je Karamarko morao snositi političku odgovornost za svoju političku liniju koja je proskribirana kao pogrješna i štetna, a njegovi “tjelohranitelji” (tjelohranitelji ih zovem jer me uvijek asociraju na švicarsku gardu kad se poslože iza predsjednika stranke s mikrofonom) – ne? Za 92.276 članova ćemo lako, oni su odavno pokazali da kičme nemaju, uostalom zato i jesu u HDZ-u. Ali što je s visokim stranačkim dužnosnicima – npr. s Jandrokovićem, Milinovićem, Brkićem, Miloševićem, Butkovićem, Tolušićem i tako unedogled – koji su javno do posljednjeg trenutka davali svoju potporu Karamarku u njegovom rušenju vlastitog premijera, kojem su isto tako pjevali hvalospjeve par mjeseci prije? Lutanje labirintom vjerodostojnosti u praćenju niti političkih konzekvenci “novog” HDZ-a stvarno zna biti iscrpljujuće. Od toga i zaboli glava. Stoga odustajem. Potpisujem poraz. Isto kao i Kutija s Ćorcima s početka priče.
Autor: Jure Trutanić