Povodom velikih promjena u svijetu na geopolitičkoj i ideološkoj razini kojima svjedočimo zadnjih mjeseci, odlučili smo se obratiti s nekoliko pitanja Juri Vujiću, hrvatskom pravniku i politologu. Vujić (1965.) se stručno bavi istraživačkim radom na području geopolitike i geostrategije. Autor je nekoliko zapaženih knjiga: Fragmenti geopolitičke misli (Zagreb, 2004.), Intelektualni terorizam: Heretički brevijar (Zagreb, 2007.), Hrvatska i Mediteran: Geopolitički aspekti (Zagreb, 2008.), Un Ailleurs européen: Hestia sur les rivages de Brooklyn (Pariz, 2011.), i dr. Suradnik je Geopolitičke akademije u Parizu, Centra za međunarodne studije u Zagrebu, a obavlja i dužnost pročelnika Odjela za politologiju Matice hrvatske. Eseji, analize i politički komentari objavljivani su mu u nizu hrvatskih i inozemnih listova poput Vijenca, Večernjeg lista, Vjesnika, Geostrategiques, Krisis, Realpolitik, itd.
Zadnjih godinu dana svjedočimo jačanju desno-konzervativne političke opcije u Hrvatskoj, koja je iskoristivši nesposobnost socijaldemokratske vlasti ostvarila nekoliko zapaženih pobjeda. Sličnost s političkom situacijom u Francuskoj sama se nameće. S obzirom da ste se školovali u toj zemlji te poznajete tamošnje prilike, možete li nam reći nešto više o perspektivama za dolazak desnice na vlast? Može li hrvatska oporba naučiti nešto od francuske?
Kao prvo, treba razlikovati Hrvatsku od Francuske kada je riječ o desnoj političkoj sceni. Francuska ima dugu tradiciju izvanparlamentarnog desnog, ili bolje rečenog nacionalističkog aktivizma, u kojem su prisutni raznoliki akteri i nacionalističke škole: od kontrarevolucionarne škole Maurassovog integralnog nacionalizma i monarhizma (koji se dijeli na legitimiste i orleaniste), preko bonapartizma, nacional-revolucionarstva i solidarizma, desnog nacional-anarhizma pa sve do francuskog neofašizma. Na parlamentarnoj razini postoji i snažna ukorijenjena izborna baza i zastupljenost Nacionalnog fronta Marine Le Pen, koji tradicionalno osvaja preko 10% ukupnih glasova na parlamentarnim izborima. Naravno uz tu nacionalnu desnicu postoji i klasična liberalna ili konzervativna desnica (UMP i ostale struje), koja je atlantistička, liberalna u ekonomskom smislu, a svjetonazorski konzervativna. Sporno je čak nazivati ju desnicom s obzirom da promiče globalističke i multikulturne ideje, koje su prisutne i kod ljevice. U Hrvatskoj ne postoji strukturirana i intelektualno izgrađena nacionalistička desnica u smislu političke kulture i elite osim nekoliko marginalnih skupina i kružoka, dok institucionalna desnica zagovara više kompromisne i centrističke ideje i programe negoli nacionalne i suverenističke smjernice. Bolje je govoriti o prisutnosti snažnog konzervativno-katoličkog svjetonazora u hrvatskom društvu koji na društvenim pitanjima poput istospolnih bakova reagira dinamično i homogeno. Nisam siguran da HDZ predstavlja nacionalnu i desnu alternativu jer se dvosmisleno i oportunistički predstavlja kao centar, a mogao bi lako koalirati sa SDP-om unutar velike parlamentarne koalicije. Od francuske izvanparlamentarne desnice može se hrvatska naučiti samo borbenosti, odlučnosti te važnom studentskom aktivizmu i ustrajnosti. Od parlamentarne liberalne desnice nije za naučiti gotovo ništa, osim vidjeti ju kao dokaz da su salonska ljevica i liberalna desnica sastavni dio vladajuće plutokracije i oligarhije. Inicijativa „U ime obitelji“ kao i referendumska praksa su pokazali nužnost jačanja građanskog horizontalnog djelovanja i organiziranja kao učinkovito sredstvo pritiska na vlast, ali su izašli i kao inkubator budućih nacionalnih političkih elita.
Hrvatska je u srpnju prošle godine postala članicom Europske unije, a članica NATO-a je od 2009. godine. Kakva je, po vašem mišljenju, budućnost euro-atlantskih integracija? Kao poznavatelj međunarodnih odnosa, što mislite kako bi se hrvatska diplomacija trebala postaviti u novom multipolarnom svijetu koji se rađa?
Govorimo li o nastanku euro-atlantskih integracija nakon Drugog svjetskog rata, važno je naglasiti da je tada bila riječ o ravnopravnom partnerstvu između SAD-a i Europe, utemeljenom na uzajamnoj pomoći i reciprocitetu. Međutim, svakome je jasno da danas SAD preko euro-atlantskih vojno-političkih struktura provodi američku vojnu, gospodarsku i kulturnu agendu ili bolje rečeno „hegemoniju“, dok Europa zbog odsutnosti zajedničke geopolitičke i identitetske vizije ne postoji kao značajan međunarodni subjekt. Također, danas se na samom europskom kontinentu događaju tektonske geoekonomske promjene koje će imati dalekosežne posljedice na sudbinu europskih naroda, na europski identitet i kulturu, pa i na hrvatski narod. Riječ je o sklapanju ugovora između SAD-a i EU o uspostavi velikog transatlantskog tržišta kao posljednje faze sustavnog političkog i gospodarskog porobljavanja i američke kulturne, političke, vojne i gospodarske kolonizacije Europe, kolonizacije koja je započela 1945. s Marshallovim planom. S takvim velikim tržištem, u Europi će se primjenjivati anglosaksonsko pravo, kao i ostvariti američki trgovinski monopol. Hrvatska kao članica EU, da ima političku volju, mogla bi voditi mudru policentričnu gospodarsku politiku prema svijetu, uključujući i jaču suradnju sa zemljama BRICS-a te sa tržištima gdje su njezina trgovina i ekonomija kompetitivne i konkurentne. Nasuprot valu neoliberalne deregulacije i liberalizacije, Hrvatska bi trebala uspostaviti jasne protekcionističke norme za zaštitu vlastitog tržišta, nacionalnih dobara i resursa.
U svojoj knjizi Rat svjetova: Euroazijanizam protiv atlantizma pišete o euroazijskom geopolitičkom projektu. Vidite li u euroazijanizmu i alternativu za Hrvatsku, ili je naša vanjskopolitička pozicija zauvijek „zacementirana“ ulaskom u EU i NATO?
Kada je riječ o euroazijanizmu, treba uvijek imati na umu da je riječ o višeslojnom ideološkom fenomenu te da treba razlikovati gospodarsku carinsku integraciju Euroazijske unije, tj. savez između Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i drugih bivših sovjetskih republika, euroazijanizam kao ideološki raznolika stremljenja te euroazijsku geopolitičku orijentaciju multipolarnosti. Hrvatsko članstvo u EU ne isključuje razvijanje različitih geopolitičkih partnerstava sa zemljama Euroazije u svijetu koji se gospodarski i politički sve više multipolarizira. Uzmite primjer jedne Orbanove Mađarske koja, iako je članica EU, nastoji provoditi suverenu gospodarsku i monetarnu politiku. Hrvatska, koja je zemljopisno smještena na razmeđu Istoka i Zapada, dijeli sudbinu euroazijske kontinentalne mase, čiji su krakovi na jugoistočnom jadranskom području smješteni u obliku „Rimlanda“ kao strateški rubovi “Heartlanda”. Hrvatska bi trebala što više iskoristiti i cijeniti takav geoprometni i geostrateški položaj. Kad se postavlja pitanje izbora između različitih geopolitičkih orijentacija uvijek se postavlja prethodno pitanje: što ti procesi donose nama i koji je njihov krajnji cilj? Američki svjetski hegemon je u zalazu, a američki društveno-politički model je u velikoj krizi te nije toliko privlačan drugim zemljama Zapada (onako kako je bio privlačan nakon Drugog svjetskog rata) pored jedne Kine i Rusije, koje se postupno profiliraju kao alternative na globalnoj sceni. Euroazijanizam je kulturni i geopolitički model koji je ukorijenjen u zajedničkom velikoeuropskom povijesnom iskustvu i nudi ne samo materijalno blagostanje i konzumerizam već i „Nomos“, državni i društveni poredak koji poziva na izgradnju zajedničke duhovne dimenzije nedostajuće atlantizmu utemeljenom isključivo na materijalističkim i ekonomskim zasadama „društva blagostanja“.
Svjedočili smo masovnim prosvjedima protiv vlasti u Bosni i Hercegovini te Ukrajini koji su bili potaknuti socijalnim i nacionalističkim motivima. Mislite li da se ta revolucionarna zbivanja na rubovima Europe mogu preliti i u Hrvatsku, odnosno i u ostatak Europske unije?
U odnosu na nerede u Ukrajini ili BiH treba biti vrlo oprezan pri usporedbama s hrvatskom situacijom. U Ukrajini je na djelu režirani pokušaj prodora zapadnih atlantskih interesa kao sredstvo za daljnje slabljenje (putem strategije neo-containementa) ruskog utjecaja u Euroaziji, što naravno ne isključuje i legitimnu borbu ukrajinskog naroda za više demokracije i slobode.
Treba ponajprije reći da su u Hrvatskoj svi mediji, kao i samoproglašeni stručnjaci, zakazali glede razumijevanja i uočavanja pravih sudionika bosanskohercegovačkih nereda. Većina je išla u potpuno krivom smjeru traženja krivaca među islamistima i Bošnjacima, što zadovoljava islamofobne stavove određenih dijelova konzervativne desnice i liberalne ljevice u Hrvatskoj. Nitko nije očekivao i prepoznao unutarnji čimbenik, snagu i dinamičnu ulogu društvenih mreža radikalne anarhosindikalističke i neokomunističke bosanske ljevice. Zanimljiva je povezanost određenih krugova radikalne ljevice s dijelom Lagumdžijine Mladeži SDP-a i Antifa mreže BiH. Oni okupljaju mlade anarhiste, anarhosindikaliste, komuniste i marksiste koji se bore protiv svakog oblika nacionalizma (kojeg oni nazivaju fašizmom), ne priznaju načelo pluralnosti i demokracije te nastupaju vrlo nasilno. Naravno, nitko ne osporava činjenicu da su takvi dobro koordinirani prosvjedi naišli na plodno tlo, da je postojala katastrofalna socijalna situacija u zemlji gdje 60% ljudi živi na rubu gladi, da osiromašeni građani i radnici svakodnevno osjećaju disfunkcionalnost i neučinkovitost složenog bosanskohercegovačkog državnog sustava, itd. Na djelu je, dakle, jedna vrsta anti-birokratske revolucije po uzoru na jogurt revolucije koje smo iskusili krajem 1980-ih. U prilog toj tezi ide i ponavljanje iste radikalno ljevičarske frazeologije iz 1980-ih, kada je Slobodan Milošević pod krinkom antibirokratske revolucije pripremao velikosrpski agresorski plan. Jedino danas na mjestu mitingaša imamo plenumaše. No, kad smo već kod sudionika, treba također prepoznati i namjere prosvjednika. Izazivanje nereda i ciljano narušavanje ustanova Federacije BiH, županija/kantona, sustavno se provodi u svrhu ideološkog preoblikovanja i mobiliziranja oko nadnacionalnog bosanskog postjugoslavenskog identiteta.
U Hrvatskoj su slične skupine s domaće scene pokušale mobilizirati prosvjednike, ali smo vidjeli kako je prošao puno manji nedavni prosvjed na Trgu bana Jelačića. Naravno, svaki prosvjed protiv sustava može biti legitiman jer sustav simbolizira tržišnu ideologiju i neoliberalni izrabljivački kapitalizam i monetarizam, međutim, treba uvijek razmišljati koju društveno-političku alternativu, odnosno koji društveni projekt ponuditi kao zamjenu za aktualni sustav.
Već nekoliko godina pozivate na dekomunizaciju hrvatskog društva i lustraciju bivših komunističkih dužnosnika. Tek sada svjedočimo početku istraga nad vodećim ljudima jugoslavenskih komunističkih tajnih službi, a na simboličkom planu i HDZ se konačno izjasnio za preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu. Mislite li da će ti procesi biti nastavljeni i nakon eventualnog dolaska HDZ-a na vlasti ili je riječ o još jednoj predizbornoj kampanji?
Da, držim da za zakon o lustraciji još nije kasno. Inače, ne vidim smisla da nakon izručenja Josipa Perković ne uslijedi izglasavanje takvog zakona, koji je neophodan za sankcioniranje komunističke i jugoslavenske prošlosti u hrvatskom društvu, sankcioniranje koje ima više mentalnih, povijesnih, političkih i strukturalno-institucionalnih dimenzija. Nije toliko važno da se u Hrvatskoj izvrši dekomunizaciju (jer komunizam kao ideologija može biti i nacionalne orijentacije kad se oslobodi od internacionalizma) koliko je važno da se provode de-jugoslavizacija umova i struktura, koje koče svaki razvoj i napredak (pogotovo na kadrovskom planu). Većina jugokomunističkih kadrova se od 1990-tih godina reciklira u demokratske liberalne strukture hrvatske države, a jedan zakon o lustraciji bi upravo onemogućio takvu reciklažu zbog zabrane kandidiranja i obnašanja javnih funkcija svim tim bivšim kadrovima totalitarnih sustava. Što se tiče Trga maršala Tita, mislim da je krajnje vrijeme da se preimenuje, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Josip Broz Tito bio vrh piramide udbaškog represivnog aparata. Bilo bi proturječno suditi jednog Perkovića u Njemačkoj, a istodobno imati trg nazvan po osobi koja je naređivala likvidacije političkih neistomišljenika.
Objavili ste više eseja i komentara u kojima kritizirate potrošačko društvo, političku korektnost i razne liberalne dogme. Na Zapadu – osobito u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji – takva se društvena kritika s desna razvija već pola stoljeća. Postoji li prostor za slična strujanja i u našoj zemlji?
Da, sjetimo se jednog Celinea ili Sorela u Francuskoj, Minghettija u Italiji, Niekischa ili Moellera Van Den Brucka u Njemačkoj, koji su s desnice kritizirali potrošačko društvo puno prije šezdesetosmaške lijeve kritike jednog Guya Deborda, Marcusea, Reicha ili Chomskog. U Hrvatskoj, proces demokratizacije i državnog osamostaljenja je tekao usporedno s idealizacijom Zapada, idolatrijom tržišne demokracije i potrošačkog kapitalizma, pogotovo nakon 70 godina totalitarnog komunizma. Nije ni čudo da s desnice, koja se još poistovjećuje s katoličanstvom i pro-amerikanizmom, nije bilo intelektualnog temelja (u smislu kritičke političke kulture) za razvoj desne kritike potrošačkog društva. Međutim, poistovjećivanje hrvatskog nacionalizma s antikomunizmom i s neoliberalnim kapitalizmom je jedan veliki politički i filozofski nonsens, jer podrazumijeva da je Hrvatska iz jugoslavenskog ropstva prešla u „dobrovoljno ropstvo“ i jednoumlje neoliberalne demokracije. Naime, kako sam to pokušao dokazati u svojoj knjizi „Intelektualni terorizam“, neoliberalna tržišna ideologija te marksizam/komunizam proizlaze iz istog sociološkog kruga i ideološkog inkubatora. Dogme ideologije tržišta i demokracije potječu od istovjetne, sukladne ideološke građe utemeljene na filozofsko-idejnim matricama materijalizma kao proizvod prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma, kao i humanističko-ateističkog ekskluzivizma. Dakle, Hrvatskoj je potrebna i s lijevog i s desnog spektra jedna dugogodišnja terapija idejne detoksikacije od nametnutih uvoznih i imitatorskih ideoloških matrica.
Razgovarao: Leo Marić
Foto: mojzagreb.info, HKV