Ostrašćeni kritičari ministra Hasanbegovića mogli bi osim njegove bibliografije o NDH pročitati i neke druge radove poput ovog kojeg objavljujemo – bivšeg zapovjednika ustaške mladeži i jednog od najviših dužnosnika ustaškog pokreta Ivana Oršanića koji je umro u Argentini 1968. godine, a koji je pod kraj života bio veliki kritičar tog dijela hrvatske povijesti.
“Svima bez ijednoga izuzetka, koji su do sada dotaknuli povijesni period Nezavisne Države Hrvatske s karakterom isključivog napadanja ili tobože nekog, zbog vanjsko-političkog razloga, odjeljivanja ustaštva od hrvatskog naroda, može se dokazati pomanjkanje političkog, filozofskog, sociološkog znanja, te volje i sposobnosti da u ovu pojavu hrvatskog naroda uđu s dubokom intelektualnom, moralnom i nacionalnom odgovornošću.
Osobito oni koji su svoj život, želje i djelovanja intelektualnog i političkog rada razvijali na historijskoj varijanti jugoslavenske domovine nastoje tvrditi da su ustaše zločinci s kojima hrvatski narod nema ništa zajedničko, ili čak da se upravo po ustaštvu može pokazati da bi Srbi i Hrvati bili jedno i jedan te isti narod. Samo bi historijska varijanta jugoslavenstva htjela da je ovo istina i da se ovako interpretira ustaški period hrvatske povijesti, i samo prijatelji te varijante u vanjskom svijetu žele da se takva interpretacija učini službenom interpretacijom hrvatske politike, jer onda računaju da u njoj ima pasti i ideja hrvatske države na međunarodnoj platformi, kao previše vezana s takvim ustaškim imenom. Međutim, povijest se ne briše.
Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo u ovom smislu bilo prihvaćeno po ogromnoj većini naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko – politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni demokratsko, ni fašističko. Hrvatski narod u ustaškom periodu hrvatske povijesti htio je svoju državu, bio je pripravan boriti se proti svima, bez obzira na ideologije i činio je to: borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni svaki posebice tu državu rušili; jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera, no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati. Istina da je u tom periodu bilo satelitskih duša, kao što je istina da je za odlučujuću većinu ideja nezavisnosti bila središnja ideja svekolikog djelovanja.
Istina da je bilo osoba koje su gledale iskoristiti revolucionarno i ratno stanje isključivo za svoje sebične interese, za svoje sadističko – zločinačke instinkte, osoba koje su zaboravile da politika bez odgovornosti ne vodi trajnim uspjesima, kojima se zavrtjela glava uslijed visine položaja na koje su se popeli i po zaslugama i bez zasluga, koje nisu prezale ni pred zločinima u zadovoljavanju ambicija, pravih moralnih nakaza itd. itd.; možda, tko zna, cijela hrvatska povijest nije evidentirala toliko jada koliko ustaški period hrvatske povijesti. Tko može izmjeriti erupcije historijske eksplozije?
Ali istina je i to, da cijela hrvatska povijest ne poznaje ta divna, genijalna, pa čak i svetačka junaštva i djela koja su vjekovi spremali za ovaj period borbe za slobodu i nezavisnost. Samo najvulgarniji politički prostak može svemu tome davati oznake i razloge fašizma i satelitstva.
Povijest se ne briše
Hrvatski narod je malen narod, pa su hrvatski političari odabrali različite povijesne varijante vjerojatnosti, povoljne za hrvatski narod, po njegovu mišljenju i računu. Bizant, Venecija, Carigrad, Beč, Budimpešta, Rim, Beograd prevladavaju te povijesne varijante, koje ispunjavanju našu tragičnu povijest. U povijesnom procesu sazrijevanja hrvatski je narod iskočio i s povijesnom varijantom vjerojatnosti vlastite države kao povoljna rješenja. Kako pak ideja o vlastitoj državi ima apsolutno međunarodnu vrijednost na terenu principa, to se njena realizacija mora ocjenjivati s karakterom političke i znanstvene odgovornosti, a ne neprestanim brbljanjem o satelitstvu.
Svi partneri bez razlike, koje je hrvatski narod prihvatio po hrvatskim političarima ili silom u bilo kojoj povijesnoj varijanti vjerojatnosti da će mu biti bolje, položili su ispit na najgori način. Ovo nije mjesto za pisanje hrvatske povijesti. Spomenimo samo milijune Hrvata u periodu Austro – Ugarske zbog cjelokupne politike Beča i Pešte. Sjetimo se predratne Jugoslavije. Kad bi Beograd bio samo pet minuta na superiornijoj, intelektualnoj i moralnoj visini, morao bi reći osim kosovsko – kajmakčanske hipokrizije i prepotentnosti, pljačke i prevare i zločina, ti Hrvati od nas nisu ništa drugo ni mogli vidjeti. U hrvatskom je narodu stoljećima slagano i složeno mnogo toga što ga je politički, ekonomski, socijalno, duhovno i moralno imalo dotući, zatući, uništiti razrovati, pokvariti. Po svakom komadiću hrvatske zemlje sloboda je nemilosrdno gažena, a oni koji su je htjeli nositi, propovijedati i ostvariti najsurovije su proganjani. Čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kada ne bi neprestano osjećali i urođenu težnju za slobodom koja je ugušivana i gažena danima, godinama i stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao, i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga i dobra i zla. U povijesnoj varijanti hrvatske državne ideje, kao ideje slobode, ti dani, te godine, ta stoljeća eksplodiraju, naslage su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenila se. Kojim je to čudom mogao hrvatski narod biti isključivo svetački, junački dobar, plemenit i odgovoran, kada mu se još k tome suprotstavljaju na putu slobode i ostvarenja i takozvani prijatelji neprijatelji, pa čak i nekakva «braća» jugoslavenske varijante.
Zar možemo možda braniti zločine, izdajstva, egoizme, a zar možemo zaboraviti junaštva i veličine?
Niti jedno, niti drugo, ali moramo znati razlikovati. Mi koji smatramo historijsku varijantu hrvatske nacionalne politike principijelno i povijesno izraženu najbolje i najispravnije u hrvatskoj državnoj ideji, najteže osjećamo sve što tu ideju blati i dovodi je u pitanje. Mi osjećamo svu tragediju koju su Bizant, Venecija, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga svojim vjekovnim nastojanjima da nas u svakom pogledu unište.
Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima koji su lijepo i dobro uništavali i progonili.
Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti, i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskoj, makar je zlo bilo također u nama i po nama.
To mogu željeti samo oni koji ne napuštaju nijednu priliku da periodu hrvatske državne ideje od 1941- 1945 godine ne prišiju samo zlo, zlo koje je stvarano i njegovano od takvih istih ljudi kojima je domovina neprestano bila, a i danas jest tamo gdje se svaka plemenita i poštena politička, socijalna, kulturna, ekonomska i vjerska ideja korisna Hrvatskoj mrzi, podcjenjuje i uništava.
Oni koji su se grčili od jada i nevolje što ne ide kako treba i koji su griješili, ne shvaćajući zašto su slobodu označili grijehom – jer nisu bili gospodari vjekova; oni koji su se pošteno borili i koji su se borili i sve izgubili; ona zemlja natopljena krvlju; oni kojima je jedina ambicija bila dati sve, a ne uzeti ništa, svi mrtvi i živi, pravedni i krivi, sav ovaj narod koji je oko ideje slobode dao i davao sve što je imao i kako je imao, zna samo za jednu interpretaciju: Period od 1941. – 1945. bio je period borbe za državu kao uvjeta narodne slobode.
Nismo mi konačno prvi narod koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prošao kroz jedan revolucionarni period.
Prije bismo mogli reći da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja, u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi koji bi htjeli da se mi počnemo toliko zgražati da zamrzimo svoju ideju slobode, da izgubimo vjeru u svoju slobodu, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mržnji pravo svima da nas upravljaju kud hoće i kamo hoće.
Sigurno je da ustaštvu historijski nema mjesta, jer se stvaranjem države došlo do više kategorije političkog, nacionalnog i međunarodnog gledanja, ali je isto tako jasno da upravo u tim višim kategorijama sve političke varijante, koje hoće pokretati hrvatsku unutarnju politiku izvan platforme hrvatskog naroda i hrvatske države, spadaju u područja – nacionalnog izdajstva.
Pokušaji nekog uljepšavanja i izmotavanja imaju značaj nojevskog turanja glave u pijesak, jer mi imamo toliko brižljivih neprijatelja da konačno ne možemo ništa sakriti.
Zbog toga, a i zbog naših vlastitih unutarnjih razloga sazrijevanja, pametnije je ulaziti u polemiku tragedije i u njoj tražiti logična tumačenja koja konačno nisu izvan zbivanja već izražena u povijesti drugih naroda i prema tome razumljiva i u analogijama poznata.
Tko hoće, na primjer, francusku revoluciju shvaćati samo kao rezanje glava na giljotini, u najboljem je smislu lud, tko hoće hrvatsku revoluciju gledati samo u zločinu – ništa manje.
Tko hoće uništiti smisao, vrijednost francuske, ruske, itd. itd. i hrvatske revolucije po tome što je u njima bilo mnogo nepodopština, u najmanju ruku je naivan, jer se to ne može postići ni što se tiče francuske revolucije, ni što se tiče hrvatske revolucije.
No tko misli da se zla francuske revolucije, pa i hrvatske, mogu bilo kakvim razlozima brisati i stavljati u stranu, potpuno se vara.
Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija pa ni hrvatska, nikome za volju , ljubav, štetu ili korist.
Jako bismo se prevarili misleći da bismo trebali iznositi samo lijepe stvari iz naše povijesti, a samo se braniti, ako bi nam neprijatelji iznosili neugodne. Međutim, mi trebamo naše neugodne stvari zbog nas, isto kao i lijepe. Povijest se ne prelazi prešućivanjem, jer je povijest i u nama, ako smo narod.
Analizama, kritikama, pročišćavanjem pojava i događaja, uspoređivanjem, pronalaženjem putova da se utvrđena, ukorijenjena i naslijeđena zla liječe, a dobra ucijepe i razviju odgojem, politikom, ustanovama itd., a sve na temelju što više i svestranije ispitanih činjenica, može se sazrijevati i napredovati.
Narod (političari, filozofi, sociolozi u prvom redu), koji ima hrabrosti suprotstaviti se svojoj pojavnosti u cjelini, tj. vršiti solidnu trijeznu i ozbiljnu analizu svoga historijskog bića, bilo to u bližoj ili daljnjoj prošlosti ili sadašnjosti na bilo kojem području svoga djelovanja, može se smatrati politički zrelim, intelektualno doraslim i moralno jakim. Sva izmotavanja, zavaravanja osobnog ili općeg karaktera, sva nojevska izbjegavanja, sva špekulantska izvijanja i izvlačenja ne odaju ništa velika ni u kojem pogledu.
Ako se, dakle, uputimo svome povijesnom biću iskreno i s ljubavi, bez lažljiva straha od bilo koga i vješto nametnutih sugestija o našoj povijesti, utvrđivat ćemo malo po malo da se iz prividne slabosti dižemo sve snažniji, tako da nikakvi outsideri, surogati diskretni špekulanti neće moći iskrivljavati pravu nit hrvatske volje za slobodom, od jučer i od danas, a za sutra.
Ne treba se zbunjivati time što će zlobnici i neprijatelji iskorištavati mnoge izjave, iznošenja i tumačenja, jer na kraju krajeva pobijedit će sinteza i rezultati koje ne možemo postići bez jasnog uvida u događaje. Klizač koji se boji smijeha nikada neće naučiti klizati. I mi moramo stisnutih zubi prolaziti kroz neugodnosti da bismo došli do solidnijih spoznaja i da bismo se prisilili na djelovanja koja su u drugim narodima utvrđena kao politički razumna i razumljiva.
Ivan Oršanić”
(Napisano 1951. u Buenos Airesu)
Ivan Oršanić (Županja, 2. srpnja 1904. – Buenos Aires, 7. prosinca 1968.), hrvatski političar, novinar i dužnosnik NDH.
Rodio se u Županji 2. srpnja 1904. U 19. godini postao je prvi tajnik Hrvatskog orlovskog saveza, čiji je predsjednik bio dr. Ivan Protulipac.[1] Vjenčao se sa Židovkom Ivanom Berger 1925. godine. Radio je kao srednjoškolski profesor u Vukovaru i Zagrebu. Od 1933. piše u časopisu Hrvatskoj smotri (uređivao ju je od 1941.). Od 1939. je bio političkim urednikom u tjedniku iz Zagreba Hrvatskom narodu. Bio je uhićen zbog svojih političkih stavova i poslan u zatvor u Lepoglavu, a zatim u koncentracijski logor u Kruščici, u Bosni. Kad je izbio drugi svjetski rat, pripadao je onoj struji hrvatskih intelektualaca nacionalističke orijentacije koji su više simpatizirali ideje i kulturne dosege iz Francuske, nego one iz Njemačke i Italije. Njegove je zamisli nadograđivao Ivo Korsky.
U NDH obnašao je više dužnosti. Bio je šef promidžbe, zapovjednik Ustaške mladeži i državni savezničar od 1944., kada se bavio socijalnom politikom. Bio je među glavnim pobočnicima pobočničkog zbora u Glavnom ustaškom stanu. Krajem Drugog svjetskog rata s obitelji je pobjegao u Austriju (putem mu je poginuo sin), pa u Italiju (organizirao je prebacivanje izbjeglica), a 1948. u Argentinu. Ondje je 1951. osnovao zajedno s bratom Antom i još nekima Hrvatsku republikansku stranku i pokrenuo političku reviju “Republiku Hrvatsku”.
Posmrtno je objavljena knjiga “Vizija slobode” s njegovim tekstovima 1990. godine. Knjigu je priredio Kazimir Katalinić.
Izvor: Sloboda.hr/Dnevno.hr