Brojni Tuđmanovi ex-post-komunistički ministri i savjetnici nisu htjeli demantirati strane objede o nekoj nacionalističkoj Hrvatskoj, jer bi u protivnom svojim stranim kolegama morali jasno i glasno priznati istinu: „Gospodo, ne!, nismo mi nacionalisti, niti je to ustaška Hrvatska. Pa mi smo svi odreda bivši udbaši i skojevci!“
Naslovno pitanje nije retoričko. Niti zahtijeva navodne znakove. Ono oslikava činjenično stanje vezano za period od 1990. do 1995. u Hrvatskoj. Problem nije u empirijskim podatcima o broju djelatnika Udbe koji su sudjelovali u stvaranju Hrvatske, već u masovnosti Sustava u kojem je Udba sudjelovala. Jedan od neizravnih pokazatelja da je Udba stvarala modernu Hrvatsku vidljiv je u povremenom nastojanju čelnika vladajuće klase i predsjednika Republike da se nedavni Oslobodilački rat, nespretno nazvan „domovinskim ratom”, međunarodnopravno protumači kao nastavak partizanskog NOB-a. Imajući u vidu velik broj hrvatskih bivših komunista i ljudi iz bivšeg Sustava, koji su imali čelne pozicije u Hrvatskoj u razdoblju između 1990. – 95., takva njihova nastojanja možda su shvatljiva.
Potrebno je prvo razjasniti pojmove i jezična (semantička) skretanja vezana za riječ „udba”. Riječi “udba” i „udbaš” vrlo su se rijetko službeno koristile u bivšoj Jugoslaviji za Službu državne sigurnosti. Riječ „udba”, zahvaljujući svojim zvučnim suglasnicima, kao i prvom i zadnjem dugom samoglasniku „u” i „a”, dobila je eksplozivno, gotovo onomatopejsko značenje, značenje idealno za satiričke i kolokvijalne priče, riječ sjajna za uvredljive komentare o bivšim komunistima, titoistima, skojevcima, afežejkama, enobejcima, štafetarima, komunjarama, a ujedno i česta riječ u jezičnom arsenalu hrvatskih nacionalista i antikomunista. Iz imenice „udba” do mile volje mogu se činiti nove pridjevske i glagolske izvedenice poput „ovaj HDZ političar ima udbogenu glavu”, ili „ovaj novinar nekad je udbovao, a sad koristi udbomorfni riječnik” ili „vladajući SDP vodi udbofilsku politiku sa svojim HNS udboliscima”.
Udbaši i udbašice
U analizi komunizma nemoguće je koristiti rječnik i pojmove koji se koriste u analizi drugih sustava. Izraz „udbaš” toliko je postao općenit i kolokvijalan da on danas gubi svoj prvobitni smisao. Puno je prikladnija riječ „čovjek Sustava” ili „čovjek Sistema” jer te riječi puno bolje označavaju masovnu zastupljenost bivših hrvatskih komunista i njihovih brojnih simpatizera, kao i brojnih hrvatskih apolitičkih građana u stvaranju moderne hrvatske države. Ozna, Udba, SdS, KOS bili su dio komunističkog jugoslavenskog Sustava, a ne tijela izvan Sustava. Komunistička partija Jugoslavije, upravo kao i u svim ostalim komunističkim državama, stvarala ja tajne policije, a ne obrnuto. Sama partijska knjižica nije bila toliko važna koliko je bio važan javni fingirani govor o jugokomunističkim mitovima. Bilo koji oblik javnog ili profesionalnog napredovanja u komunističkoj Jugoslaviji nije bio moguć bez prešutne, prisilne, ali najčešće samovoljne, premda mlake, suradnje hrvatskih građana sa Sustavom. Osnovno obilježje jugoslavenskog komunizma bio je demokratski teror svih protiv sviju, u kojem je često bilo teško prepoznati žrtvu od krvnika.
Niti je Udba samo špijunirala Crkvu ili hrvatske nacionaliste; ona je špijunirala samu sebe, što je odlika svih komunizama u praksi. Jugoslavenski komunizam nije bio samo politička ideologija. On je prvenstveno bio, a još je i dan danas, vrsta antropologije; jedna vrsta životnog i životinjskog stila koji je najbliži i najdraži masama ljudi bez obzira na jezive posljedice koje on ima za svoje pristaše i za svoje protivnike. Prosječnom hrvatskom građaninu u Jugoslaviji potrebno je bilo malo zanijekati svoj karakter i pristati na „suradnju” sa Sustavom, a time otvoriti sebi i svojoj obitelji mogućnost za neviđenu karijeru u Sustavu. Sustav jugokomunizma pružao je izvjesne materijalne prednosti brojnim građanima bivše Jugoslavije o kojima je građanin srednjeg staleža u SAD-u ili u Njemačkoj mogao samo sanjati: dioba besplatnih stanova, pravo na fingirano bolovanje, osiguran posao, akademske titule, besplatna škola, itd.
Brojni romani i satire, ali i stručna djela o komunističkom teroru, od autora Arthura Köstlera ili Aleksandra Zinovjeva, opisuju čelnike sovjetskih tajnih komunističkih službi (NKVD, GRU, KGB) – koji su po logici demokratske entropije postali i sami žrtve vlastitog komunističkog terora. Trocki, Kamenjev, Berija, Jagoda, kao i stotine tisuća drugih komunističkih glavešina i šefova tajnih službi, u većini slučajeva nisu bili žrtve Staljina, nego su prvenstveno bili žrtve običnih cinkaroša, svojih čistačica, svojih šofera, ili svojih pisara iz svog vlastitog okruženja. Ne treba ići daleko. I bivši prijatelj Josipa Broza Tita, komunist Andrija Hebrang, samo je jedan od desetaka tisuća jugoslavenskih komunista, koji je u komunizmu izgubio glavu ili pao u nemilost.
Psihički preživjeti u komunističkoj Jugoslaviji zahtijevalo je od građana učenje elementarnog animalističkog ponašanja, učenje vječitih podvala i prihvaćanja obrambenih mehanizama, kao i apsolutnu dvoličnost svih prema svima. „Narod-zver”, kako ih zove ruski književnik Zinovjev. Takav „narod-zver” i danas živi u Hrvatskoj. Udba je bila mala zvijer u velikom zvjerinjaku jugoslavenskog Sustava.
Udbolatrija
Kao prvi zaključak, dakle, uzevši u obzir profil ljudi oko Tuđmana i Miloševića od 1990. do 1995., može se prihvatiti teza da su raspad Jugoslavije i rat prouzročili savezna Udba i njene republičke ispostave. Hrvatski nacionalisti, hrvatska emigracija i iseljeništvo, rane dragovoljne postrojbe HOS-a, značili su naivno i jeftino topovsko meso i bespovratni novac bez zateznih kamata u prethodnim interudbaškim i interjugoslavenskim svađama.
Netočno je tvrditi da je Udba u Jugoslaviji imala fiksnu ideju da likvidira samo tzv. hrvatske klerofašiste. Sustav (udba) stalno je fizički likvidirao, a pogotovo degradirao, masu svojih vlastitih ljudi. Zanimljivo je da od tisuća informbiroovaca, ili komunističkih udbaša i revizionista koje je Tito maknuo, nikada ne vidimo niti jednog danas od njih na malim ekranima ili u nekom novinskom intervjuu u Hrvatskoj. I bivši hrvatski komunistički čelnici, Račan, Tuđman, Mesić, kao i masa drugih, znali su još davno u bivšoj Jugoslaviji da svaki njihov službeni odlazak u Beograd može značiti kartu u jednom smjeru. Stoga je bilo dobro imati nekog „stand by” gazdu na Zapadu, pogotovo u Americi, što su bivši sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar i stotine njegovih bivših i sadašnjih jugoslavenskih (hrvatskih?) diplomata i njihovih obitelji dobro shvatili – pogotovo uoči dramatičnih događaja 1991. godine.
Gledajući profil čelnih ljudi u Hrvatskoj od 1991. nadalje, upada u oči da su svi, ili gotovo svi, u najvažnijim dijelovima jugoslavenske sudbene, izvršne i vojne vlasti bili nekoć visokopozicionirani komunisti. Neukusno je stoga danas vrijeđati isporučene udbaše Josipa Perkovića ili Zdravka Mustača radi njihovih navodnih egzekucija hrvatskih emigranata, ako se prije toga ne uzme u obzir da su njih obojica bili ljudi Sustava, baš kao i stotine malih i manjih perkovića i mustača u Tuđmanovom okruženju. Upravo radi svoje inertnosti i nezainteresiranosti da brane i očuvaju komunističku Jugoslaviju, a nipošto radi neke ljubavi prema novoj Hrvatskoj, tisuće malih i velikih perkovića, tisuće bivših hrvatskih titića, odigrali su protiv svoje volje važnu ulogu u stvaranju Hrvatske.
Uzde vanjske politike Hrvatske držali su 1991., i još drže, brojni bivši jugoslavenski diplomati, a sam kabinet u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske, po broju bivših jugoslavenskih novinara i bivših jugoslavenskih diplomata, više je kadrovski sličio na poslovnicu jugoslavenske komunističke novinske agencije Tanjug nego na kabinet jedne samostalne države. I Tuđmanova odluka da zadrži bistu Tita i da ne miče Titovo ime s Kazališnog trga bila je želja da otupi kritike Zapada o navodnoj desničarskoj i ustašoidnoj orijentaciji rane hrvatske države. Je li ta Tuđmanova ikono-titoistička odluka bila fingirana ili stvarna? Nije mu pomogla. Od 1991., a manjim dijelom i danas, Hrvatska u stranim medijima i akademskim diskusijama u inozemstvu slovila je i slovi kao „nacionalistička država”, a Tuđman kao „povijesni revizionist”. Nadrealističke objede Zapada na račun Tuđmana i Hrvatske bile su logičan odraz na hiperrealističko stanje Tuđmanovog postkomunističkog okruženja i njegovog ad hoc reaktivnog stvaranja Hrvatske, stvaranja u kojeg niti sam Tuđman do 1991. godine nije vjerovao! Brojni Tuđmanovi ex-post-komunistički ministri i savjetnici nisu htjeli demantirati strane objede o nekoj nacionalističkoj Hrvatskoj jer bi u protivnom to značilo da oni jasno i glasno moraju priznati suprotnu istinu svojim stranim kolegama; „Gospodo, ne!, nismo mi nacionalisti, niti je to ustaška Hrvatska. Pa mi smo svi odreda bivši udbaši i skojevci!” Te riječi oni, dakako, nisu mogli reći u javnosti jer bi izgubili vlastitu vjerodostojnost.
Udbofilija
Nepotrebno je spekulirati u kojoj mjeri su Perković ili Boljkovac, ili deseci tisuća ljudi, bilo bivših skojevaca, bilo bivših udbaša iz bivšeg Sustava pridonijeli stvaranju Hrvatske. No upravo da nije bilo njihovog mlakog otom-potom prihvaćanja nove realnosti, Hrvatska ne bi nikada nastala. A to zna i Perković. Ljudi Sustava, i svi hrvatski „udbaši”, 1991. su vrlo dobro shvatili da terenski ljudi, ljudi s neupitnom hrvatskom prošlošću, novopridošli tzv. ustaški nacionalisti, neće njima doći glave. Bojali su se hrvatski udbaši i ljudi Sustava puno više vrlo vjerojatnog dolaska svojih bivših vojnih i partijskih drugova komunista, Miloševića i JNA u Zagreb, nakon pada Vukovara, točnije na Dan Armije, 22. prosinca 1991. Njih bi prvo JNA maknuo – a tek zatim ustaše.
Ljudi Sustava nikada nisu ništa mogli osjećati za Hrvatsku, upravo zato jer oni nisu nikada ništa osjećali niti za prethodnu državu Jugoslaviju. Jer da su išta osjećali za komunističku Jugoslaviju bili bi 1991. stavili petokraku, obukli bi partizansku uniformu i otišli na Kalnik ili Vukomeričke gorice, pridružili se JNA i podigli gerilski ustanak protiv tzv. ustaške Hrvatske. No svi ljudi Sustava, a pogotovo ljudi iz bivšeg hrvatskog SDS-a, tj. hrvatski „udbaši”, svi odreda 1991. vrlo su dobro i panično znali da sa svojim bivšim komunističkim drugovima iz Srbije nema više šale.
Rašireno je mišljenje, pogotovo među brojnim hrvatskim desničarima, o nekoj Udbinoj uroti i udbašima koji navodno sve kontroliraju u Hrvatskoj. Takve fantazije nemaju veze s hrvatskom stvarnošću i obično su pokriće za vlastitu intelektualnu lijenost i političku nesposobnost koja je urođena crta kod hrvatskih nacionalista i tzv. desničara. Bez dvojbe da je djeci serijskih udbaških ubojica, kao i djeci partizanskih ubojica danas osigurana meteorska karijera, bilo na Pantovčaku bilo u diplomaciji, ali to je praksa koju nisu uveli oni, već Tuđman i njegovi „udbaši”.
No godina 1995. ili 2015. nije isto što i 1945., godina kada su oznaši i udbaši bez pardona čekićima, maljem i toljagama ubijali hrvatske civile na Žitnjaku, Daksi i Maclju. Da su povijesne i geopolitičke prilike danas drukčije u Hrvatskoj, njihovi biološki nasljednici bi to ponovno učinili bez ikakvog pardona i bez ikakve grižnje savjesti. No Hrvatska je danas vrlo rijetka postkomunistička zemlja u Europi, zemlja koja je nastala u ratu, ratu u kojem su rani hrvatski nacionalistički dragovoljci, hrvatska nacionalistička imigracija i iseljeništvo igrali presudnu idejnu i vojnu ulogu u stvaranju hrvatske države. Danas se zato i stvorila nova ravnoteža straha u Hrvatskoj, straha u kojem ljudi iz bivšeg Sustava, tj. „udbaši”, znaju da se stvari za njih mogu u tren oka zakomplicirati.
Svojevremeno je bivši jugoslavenski partizanski i komunistički čelnik, a zatim dugogodišnji zatvorenik u Titovoj Jugoslaviji, Milovan Đilas, pisao u Americi da su partizanski zločini neposredno nakon rata bili dio „biološke ravnoteže” potrebne za stvaranje Jugoslavije. No svaka biološka ravnoteža, u nepredvidivim geopolitičkim okolnostima, postaje batina s dva kraja. To vrijedi danas, sutra i prekosutra.
Da je Hrvatska dovela na vlast 1991. hrvatske emigrante i otvorene antikomuniste i HOS, situacija se ne bi bitno izmijenila, osim što bi se Hrvatska dodatno uklapala u negativnu sliku nacionalističke ili tzv. fašističke države u očima Zapada. Kao prilično izolirana država morala bi tada Hrvatska tražiti mecene na drugim krajevima svijeta, a ne na Zapadu. Da li bi bilo bolje ili gore teško je reći. U svakom sustavu nekome je uvijek bolje, a nekom je uvijek gore u bilo kojem sustavu. Današnja Hrvatska je neurotska zemlja bez identiteta koja službeno vrluda čas do avnojevskih, čas do ustaških riječi i znakovlja. Stoga ona ne može imati jasan identitet niti u vanjskoj, niti u domaćoj, niti u ekonomskoj politici. Također, svaka moguća odluka o mogućoj lustraciji vrlo je komplicirana s obzirom na činjenicu da je veliki broj Hrvata služio Sustavu. Ako već nisu bili udbaški egzekutori, onda su radili kao pisari ili kao anonimni kotačići u Sustavu, a time i neizravno davali legitimaciju Sustavu. Masa Hrvata koja je mrzila Jugoslaviju, po entropiji komunizma, također je bila dio Sustava, i koristila se Sustavom bilo putem dobivanja stanova, diploma, stipendija ili sitnih beneficija.
Mogućnost da Hrvatska koliko toliko stasa u funkcionalnu državu propuštena je u periodu od 1991. do 1996., kada su branitelji Obrambenog rata i hrvatska emigracija i iseljenici mogli i morali stalno i ultimativno tražiti od hrvatske vlade da predstavnici iseljenika i branitelja budu zastupljeni 55 posto u svim javnim i državnim funkcijama Republike Hrvatske. Za takve promjene nije nikada prekasno.
Izvor: Dnevno.hr