Prije tjedan dana, nakon izgreda na utakmici Hrvatska – Češka na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, izgreda koji su spriječili hrvatsku pobjedu i narodni emocionalni orgazam koji bi uslijedio, svjedočili smo optužbi da su navijači koji su izveli akciju u Bordeauxu zapravo – orjunaši. Činjenica da ta optužba nije došla od strane HDZ-ovih neopravaških klauna kao što su Pero Ćorić ili Velimir Bujanac, već od predsjednice hrvatske države Kolinde Grabar Kitarović, daje joj određenu težinu. Predsjedničina se izjava može protumačiti kao ustupak njezinim desnijim biračima, zakašnjela isprika za kritiku hrvatske države iz 1940-ih koju su iz nje iscijedili njezini američki pokrovitelji. Naime, hrvatska desnica, koja ne razumije suvremeni ideološki i geopolitički kontekst unutar kojeg se odvijaju i hrvatski politički procesi, svoje prijatelje i neprijatelje ne može drukčije pojmiti nego kroz povijesne kategorije. Zato huligani nisu mogli biti “huligani”, nego su morali biti “orjunaši”.
Pazi, orjunaš!
U čitavoj priči uopće nije sporno to da petnaestorica izgrednika nisu članovi Organizacije jugoslavenskih nacionalista koja je djelovala u Kraljevini SHS 1920-ih godina, a oni koji su predsjedničinu izjavu kritizirali s tim argumentom promašili su bit. Doista je istina, kako piše Čedomir Bužančić, da je predsjednica “huligane nazvala “mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima)”, dakle ubacujući kraticu “tzv” koja se čita i znači takozvani, a koristi se onda kad imenica kojom se netko opisuje ne odgovara klasičnom značenju”. No, odakle podatak da huligani iz Bordeauxa uopće mrze svoju reprezentaciju i (pogotovo) državu? Nadalje, ako ćemo već biti dosljedni, pa razumno ustanoviti da netko za optužbu da je “orjunaš” ne mora biti bivši član odavno po kralju Aleksandru Karađorđeviću zabranjene Organizacije jugoslavenskih nacionalista, ne bismo li trebali biti i toliko dosljedni pa ustvrditi i da bi optuženi trebao barem biti – jugoslavenski nacionalist? Iako se autor ovih redaka u svojem radu i detaljnije bavio konkretno poviješću integralnog jugoslavenskog nacionalizma u hrvatskim zemljama, Jimmy Wales i Wikimedia Foundations omogućuju i onima koji nisu dubinski ulazili u rečenu tematiku da spoznaju kako je temeljna ideološka odrednica Orjune, bez čega nema orjunaša, integralni jugoslavenski nacionalizam. Osoba koja to ne slijedi naprosto nije orjunaš, na koliko god rastezljivoj definiciji ustrajavali. Naravno, sad se vraćamo na problem hrvatske desnice: u pokušaju precrtavanja povijesnih kategorija na današnje političke procese, ona iskrivljuje njihovo značenje. Orjunaš tako prestaje biti zagovornik integralnog jugoslavenstva, a postaje bilo koji Hrvat-neprijatelj kojemu se ne može prišiti članstvo u Partiji ili suradnja s Udbom, a slijedom etničke pripadnosti ni velikosrpstvo. (Da je Pero Ćorić 11. svibnja 2016. bio lucidniji, mogao je tako Ivana Crnčeca, pomoćnika ministra pravosuđa, umjesto suradnikom KOS-a prozvati orjunašem. U tom slučaju mu kritika da je Crnčec rođen 1976. ne bi predstavljala problem, kad već činjenica da netko ima ili nema veze s integralnim jugoslavenstvom ionako ništa ne znači.)
Bilo kuda, neprijatelj svuda
Naravno da petnaestorica izgrednika iz Bordeauxa, koliko god njihov čin bio nerazuman, nelegitiman ili nezakonit, najmanje zaslužuju etiketu hrvatskih neprijatelja ili orjunaša. Tko god poznaje barem donekle hrvatsku navijačku scenu ili neke njezine protagoniste, svjestan je da bilo kakav antihrvat u takvom krugu ljudi ne bi opstao niti dana, a izjednačavati neprijateljstvo spram Hrvatskog nogometnog saveza i njegova sadašnjeg vodstva s neprijateljstvom prema hrvatskoj državi potpuno je suludo. Dapače, takve su optužbe licemjerne pogotovo uzevši u obzir da većinom dolaze od istih onih HDZ-ovih društveno-političkih radnika koji čitavo posljednje desetljeće sustavno ignoriraju kriminal koji se događa u i oko HNS-a, koji je hrvatsku državu koštao višestruko više nego što ju košta gubitak jedne nogometne utakmice i osuđujući naslovi u svjetskim tabloidima.
Opsjednutost povijesnim kategorijama sprječava hrvatsku političku desnicu u ispravnom identificiranju neprijatelja hrvatskih nacionalnih interesa. Danas, već duboko u 21. stoljeću, opasnost po hrvatsku državu i opstojnost hrvatskoga naroda (bilo u fizičkom, bilo u kulturnom smislu) ne prijeti niti od imaginarnih orjunaša, niti od marginalnih neo-komunista i plenumaške ljevice. Dapače, koliko god to zvučalo heretički u odnosu na nacionalističke dogme, ali i konstrukcije o velikosrpskoj prijetnji u obliku doslovno izmišljenog tzv. “Memoranduma 2” Srpske akademije nauka i umetnosti, doista su samo to – konstrukcije. Je li uopće potrebno dekonstruirati legende o aktualnom mađarskom i talijanskom teritorijalnom revizionizmu na račun hrvatskog državnog teritorija, ili će čitateljev intelekt biti dovoljan da shvati kako auto-naljepnice sa zemljovidom pred-trianonskih zemalja krune sv. Stjepana ili godišnji sastanci kojekakvih istočnojadranskih “općina u egzilu” nisu ništa drugo doli folklor ekvivalentan neopravaškom maštarenju o granici na Drini?
Od šume povijesnih neprijatelja, hrvatska desnica ne vidi današnje, itekako stvarne probleme: političke ideologije progresivizma i globalizma koje dominiraju političkim i kulturnim životom zapadnog svijeta, njemački kolonijalizam pod maskom euro-federalizma, kao i rast ruskog utjecaja u našem okruženju. S druge strane, onkraj kontroverzi oko imenovanja ulica i trgova, nevidljiv ostaje i problem komunističkog mentaliteta, kojeg HDZ-ov klijentelistički kapitalizam i dalje održava na životu.
Takva indiferentnost prema bilo čemu današnjem razlog je zašto je bilo moguće da sve medijske falange hrvatske desnice 15 godina pozivaju na zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske, bijeg sa “Zapadnog Balkana” i lustraciju bivših komunista, a da ipak na prvi mig iz “stožerne desne stranke” otpišu predsjednika vlade koji je odrastao u obitelji hrvatskih iseljenika, svrstaju se uz političku opciju čiji se ministar vanjskih poslova otvoreno zalaže za prvenstvo zapadnobalkanske ‘horizontalne’ vanjske politike, i odbace bilo kakve pokušaje ekonomske detronizacije bivših komunističkih elita. Jer, politički predstavnici onih koji pohode krugove za trg, bleiburge, jazovke, vukovare i čavoglave zaista ne znaju s kojim bi to zemljama i vladama Republika Hrvatska trebala tražiti zajedničke interese, ne znaju kako bi državu izvukli iz bankrota i socio-ekonomskog kolapsa koji joj prijeti sljedeće godine, ne znaju kako spriječiti odlazak mladih iz zemlje, ne znaju uopće što je lustracija, i ne znaju kakvu Hrvatsku žele za 10 godina. Znaju samo i jedino da su protiv četnika, komunjara, kosovaca, udbaša i orjunaša. I zato propadamo.
Autor: Leo Marić