Mediji u Hrvatskoj već nas nekoliko mjeseci siluju s vijestima o Hrvatskoj seljačkoj stranci, iako politička (pre)orijentacija hrvatskih “village people” na budućnost naše zemlje utječe otprilike jednako kao i sudbina jednogrbih deva u Đurđevcu (iako, začudo, u Zagrebu postoji udruga koja se i time bavi). No, posljednje izjave bivšeg čelnika “seljaka” takve su da jednostavno vape za nešto argumentirane dekonstrukcije.
Nakon što je novi predsjednik HSS-a Krešo Beljak započeo s približavanjem svoje stranke lijevoj koaliciji, a 7. srpnja i od Glavnog odbore HSS-a dobio pristanak za to, Branko Hrg izjavio je kako ne želi biti dijelom zajedničkih izbornih lista HSS-a i SDP-a unatoč ponuđenom visokom mjestu u II. izbornoj jedinici. Za takvu je odluku ponudio dva argumenta: prvo, da “svjetonazorski i ideološki ne pripadamo jedni drugima”, i drugo, “da to ne će biti dobro za HSS dugoročno”. Naposljetku, u nedjelju 17. srpnja i službeno je napustio stranku, pravdajući to opet svjetonazorskim razlikama i tezom da je koalicija sa SDP-om štetna po političku budućnost HSS-a. Iako je i potonja teza blago rečeno dvojbena, argument o HSS-ovoj pripadnosti desnici u potpunosti je promašen.
Kada je u pitanju svjetonazorski i ideološki temelj HSS-a, važno je naglasiti da je HSS povijesno gledano stranka ljevice. Stjepan Radić svoj je osobni politički habitus gradio, među ostalim, i na studijima u Pragu krajem 1890-ih, gdje je bio blizak Masarykovom panslavističkom liberalnom krugu. Osim u povijesti zapamćene borbe za hrvatsku nacionalnu emancipaciju, bitni elementi Radićeve političke retorike od osnutka Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. pa do smrti nakon nesretnog atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. bili su zalaganje za liberal-demokratski sustav, poboljšanje političkog i ekonomskog položaja seljačke klase, pravo glasa za žene, smanjenje utjecaja Crkve u društvu, masovno opismenjivanje, i slične ideje koje su tada i još dugo kasnije bile temeljna obilježja europske ljevice. Takav kakav je bio, kontaminiran egalitarnim i pacifističkim virusom, HSS je 1924. čak pristupio Seljačkoj internacionali u Moskvi. Iako je u drugoj polovici 1930-ih pod vodstvom Vladka Mačeka HSS čak imao ideološki i retorički zaokret prema onomu što se u zapadnoj historiografiji zna nazivati “seljačkim fašizmom”, veliki je broj haesesovskih prvaka tijekom Drugog svjetskog rata aktivno kolaborirao s komunističkim pokretom, a u poraću i s jugoslavenskim okupacijskim vlastima.
Suvremeni HSS, koji je obnovljen 1989./1990., prvo desetljeće i pol sudjelovanja u hrvatskoj politici proveo je u koalicijama s IDS-om, HNS-om i sličnim strankama, a 2000.-2003. i u zajedničkoj vladi sa SDP-om. Tek nakon slabog rezultata na parlamentarnim izborima 2003. i lokalnim izborima 2005., novi predsjednik HSS-a Josip Friščić počinje proces približavanja stranke Sanaderovom HDZ-u. Time stranci 2008. osigurava dva ministarstva, a sebi mjesto potpredsjednika Sabora. No, koliko je i tadašnji HSS ideološki pripadao desnici, dovoljno pokazuje činjenica da su u srpnju 2009. petorica saborskih zastupnika stranke – svi osim Marijane Petir – glasovali za donošenje protukršćanskog Zakona o suzbijanju diskriminacije. U tom smislu, Hrgovo se nedvosmisleno konzervativno opredjeljivanje po pitanju referenduma o ustavnom određenju braka 2013. treba radije promatrati kao iznimku nego kao odraz haesesovske ideologije.
Diskurs o ideološkom kontinuitetu Hrgova HSS-a s onim Radićevim i Mačekovim jedva je nešto ozbiljniji od primisli da bi stranka Zorroa Osvetnika iz Šarengrada zaista bila ideološki sljednik Starčevićeva pravaštva. Ogolimo li HSS od njegove prošlosti, ostaje stranka koja je iskorištavajući slavni povijesni narativ i nebrigu državne politike za hrvatsko selo, stvorila vlastiti klijentelistički sustav koji se sastoji od OPG-ova na državnoj sisi i stranačkih kadrova zapošljavanih po županijskim, gradskim i općinskim uredima i agencijama širom kontinentalne Hrvatske. “Zeleni uhljebi”, u tom smislu, nisu ništa bolji od svojih plavih i crvenih kolega, razlika je tek u razmjerima klijentelističke mreže koju su stvorili.
Autor: Leo Marić