Modernost je sa svojim političkim posljedicama ostavila dubok trag u povijesti naše kulture i civilizacije. Rezultat koji je danas ponajviše vidljiv predstavlja podjela na desnicu i ljevicu, podjela koja kroz lažni sukob političkih stranaka često poprima karikaturalne razmjere i ne objašnjava dovoljno političku stvarnost moderne, koja je iznjedrila barem tri politička tabora.
Sekularizirani protestantizam kao korijen
Shvaćanje modernosti može se usmjeriti prema raznim elementima koji su oblikovali društvenu zbilju i uvjetovali daljnji kontinuitet povijesti. Jedan od njih neprijeporno je i religijski, koji je uvjetovao mnoge ostale. Nije slučajno što je religijski individualizam povezan s Reformacijom i osporavanjem tradicionalnih autoriteta u ime svojeg poimanja slobode imao ključnu ulogu u kasnijem oblikovanju političkih i društvenih postavki modernosti. Ironično, veliki uspjeh Reformacije unutar kršćanskog svijeta nije stvorio novi oblik duhovnosti kojem su se njegovi pokretači nadali, ali je potkopao društveni autoritet religije i pomogao nastanku skepticizma i sekularizma. Iako su puritanski elementi pokušali tražiti veću doktrinarnu točnost od rimske kurije, njihov sukob s katoličanstvom učinio je javno izražavanje religioznosti sve više otežavajućim. Zbog toga je jedino rješenje bila privatizacija vjerovanja i postupna sekularizacija, proces koji će dovesti do raspadanja društva i uzleta modernosti. Institucije u društvu počele su slabiti svoje tradicionalne komunalne veze radi individualnih interesa.
Početno razdoblje uzleta modernosti odvijalo se kroz 18. stoljeće, kad su Europljani počeli primjenjivati apstraktna i individualistička načela znanstvenog racionalizma na političke i društvene institucije. Ako je oslobođenje od tradicionalnih struktura dovelo do većeg ovladavanja fizičkim svijetom, smatrano je da će se isto dogoditi i sa društvenim. Eliminirajući iracionalnosti predmodernog reda temeljenog na tradiciji i religiji, pokušalo ga se zamijeniti sa znanstvenim redom. Takva ideja dala je modernosti odlučujući optimistični zamah, jer je pretpostavljala da razum ima kapacitete za preoblikovanje stvarnosti na načine koje postojeći poredak nije mogao. Filozofski pokret znan kao Prosvjetiteljstvo, koji je ideološki legitimirao spomenute modernizirajuće snage, pretpostavljao je odbacivanje ranijeg tradicionalnog društva. Postavljajući se na način da je društvo upravljano od apriornih, homogenih i kvantitativnih svojstava čija su zakonska načela usklađena s modalitetima moderne znanosti, ta „druga protestantska reformacija“ pokušala je organizirati univerzalno bratstvo ljudi i pripremiti put za neizbježni progres temeljen na vladavini razuma. Prema tomu, svaki oblik tradicije bio je osporavan, svaka ideja obitelji i komunalnih obveza odbacivana i svi povijesni autoriteti potkopavani. Uspon ovakvog ideološkog koncepta krajem ranomodernog doba bio je manje ishod njegove uvjerljivosti, koliko određenih promjena u europskom društvu, posebno rastućeg gospodarskog značaja urbane trgovačke klase, koja je dovela do većeg značaja vlasništva u odnosu na baštinu. Postojalo je očito podudaranje između znanstvenog optimizma i težnji buržoaske klase k preuzimanju tržišta unutar granica tadašnjih država. Buržoaski mentalitet obazirao se samo na izračunljivu kvantitetu i komercijalnu vrijednost kao relevantnu, stoga nije čudno kako je Georges Sorel gledao na teoriju progresa kao na „buržoasku doktrinu“. Sve transcendentne reference, zajedno s tradicijom i običajima povlačile su se pred uvjerljivijom argumentacijom razuma, a prethodna moralna pravila popuštala su pred vrijednosti koju je buržoasko društvo podiglo iznad svega – novcem. Prosvjetiteljski liberalizam sankcionirao je ne samo racionalizaciju i de-tradicionalizaciju europskog društva, već i uspon kapitalističke klase, čije će silnice imati prvenstvo u odnosu na sve političke, moralne i religijske prepreke koje su im se odupirale.
Tri tabora kao ishod
Osim već spomenutog liberalizma, kao rezultat modernističkog procesa, pojavile su se još dvije političke teorije. Klerikalna, aristokratska i populistička skupina, koja je podupirala ancien regime, ona koju je Isaiah Berlin nazvao „kontra-prosvjetiteljima“, otpočela je svoje suprotstavljanje u obrani tradicionalnih institucija i oblikovala prvu ideološku artikulaciju onoga što će se kasnije nazivati desnicom. Predstavljala je oporbu liberalizmu zalaganjem za koncepciju organskog (tj. tada povijesno uobličenog) radije nego racionalno planiranog društva. Krenuvši od aristokratskih i monarhističkih postavki, ova je skupina s vremenom promijenila svoj karakter i omasovljavanjem postala nacionalno orijentirana. S druge strane došlo je do socijalističke reakcije na način na koji su ljudi bili materijalno zbrinuti u modernom društvu. Suprotno od prethodne, ova politička teorija je podupirala vrijednosti Prosvjetiteljstva: progres, načela individualizma, egalitarizma i prvenstvo gospodarstva. Ali, za razliku od liberalizma tražila je ujednačeniju raspodjelu društvenog bogatstva. U svom zalaganju za solidarnost, socijalisti su se oduprli protiv otuđujućih snaga liberalne modernosti, ali su većinom slijedili liberale u vjerovanju da viši ekonomski standard znači viši standard življenja, da viši stupanj racionalizma vodi u veću slobodu, da je gospodarstvo u srcu društvenog života i da sve etičke i običajne forme europske kulture imaju manji značaj od materijalnih dostignuća. Spletom povijesnih okolnosti, ova tri tabora obilježila su modernost, čije je razdoblje završilo. Hoće li post-moderno doba iznjedriti četvrtu političku teoriju kao primjereniji i sveobuhvatniji odgovor na probleme našeg vremena ili će starija podjela ponovno oživjeti kroz nove oblike? Ostaje nam za vidjeti.
Autor: M. T.