Moram priznati kako sam nevoljko pratio većinu aktivnosti pravaških političkih opcija. Glavni razlog tome bilo je svođenje te ideje unazad 25 godina na karikaturu u praktičnom smislu uz brojne verbalne eskapade raznih aktera na toj sceni, što je u kombinaciji s nezaobilaznom rascjepkanošću pravaške opcije na niz malih strančica onemogućilo bilo kakvo ozbiljno djelovanje tog pokreta u hrvatskoj politici. Odlazak Frane Čirka iz Hrvatske čiste stranke prava te vrlo kvalitetni razlozi koje je tada pojasnio naveli su me na ovaj osvrt.
Ono što je Čirko postavio kao dijagnozu o ljudima u vodstvu pravaških stranaka, koji su intelektualno, politički i ideološki krajnje potkapacitirani te nedorasli za ozbiljan politički nastup, može se u potpunosti prihvatiti. Uz to je navedeno i kako uspjeh kod birača izostaje zbog stalnog bavljenja temama prošlosti, što je samo skrivanje totalne nesposobnosti da se kvalitetno artikulira bilo koje goruće pitanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti. O njima je rekao sljedeće: “Takvi ljudi, ne zbog loših namjera, već zbog svoje potkapacitiranosti, odveli su pravaštvo u bezdan totalne besadržajnosti. Jedini sadržaj kojime su se pravaši u posljednjih 25 godina bavili su teme prošlosti, zbog čega su se bespovratno stigmatizirali kao patološki zarobljenici prošlosti bez vizije hrvatske budućnosti. Ne samo to, već se i svaka dnevnopolitička tema, pa makar se ona i ticala hrvatske budućnosti, uvijek gleda kroz kategorije prošlosti.”
I upravo takvi patološki zarobljenici prošlosti najveći su razlog koji paralizira bilo kakvo proaktivno djelovanje koje bi dovelo do nekakvog rezultata. Na ovakvu vrstu ljudi davno se osvrnuo Friedrich Nietzsche, pa njegov citat treba prenijeti i sada: »Jer oni neće da ono veliko nastane, njihovo sredstvo za to je reći: Gledajte, ono veliko je već tu! U osnovi ih se ono veliko tiče kao i ono koje nastaje. Monumentalna historija je odora za prerušavanje, u kojoj se njihova mržnja spram moćnih i velikih njihova vremena prikazuje kao divljenje do sitosti moćnima prošlih vremena, odora u kojoj prerušeni, oni pravi smisao tog historijskog načina promatranja izokreću u suprotni. Znali to jasno ili ne, oni u svakom slučaju djeluju tako da im je krilatica: “pustite mrtve da sahranjuju žive”.« (Friedrich Nietzsche, O korisnosti i štetnosti historije za život, str. 25.) Kad se uz ovakvo bavljenje prošlošću doda i niz ridikuloznih osoba koje ostavljaju blago rečeno neozbiljan dojam, sasvim je jasno zašto većina stanovništva ignorira takvu političku opciju. U tom slučaju svakome kome je stalo do vlastitog naroda ne preostaje ništa drugo nego napustiti družinu koja ionako bespovratno propada.
Pozitivna je vijest i Čirkova ocjena kako HČSP napušta ili će tek napustiti velik broj članova mladeži, jer zaista ne vrijedi trošiti svoju kreativnost i energiju na unaprijed propali projekt. Goruća pitanja hrvatske sadašnjosti, poput demografskog izumiranja, utjecaja globalizacije, ekonomskog imperijalizma, gdje je Hrvatska pretvorena u lak plijen uvoznih lobija kao još jedno „tržište“, odnosa zemlje prema konceptu eurofederalizma, i u konačnici sva pitanja koja se dotiču samog opstanka ove nacije, mogu se i moraju artikulirati kroz drugu formu. Hrvatski nacionalizam ne smije biti getoiziran u pravaštvu koje nije sposobno za bilo što osim cijeđenja njegove energije za unaprijed propalu stvar. To je sva dosadašnja praksa od samostalnosti Hrvatske pokazala i moja preporuka svim nacionalno orijentiranim, posebno mladima jest odmak od političkih opcija u kojima „mrtvi sahranjuju žive“.
Autor: Mario Tomas