Književnik Tomislav Marijan Bilosnić i znanstvenik o književnosti dr. sc. Igor Šipić idejni su inicijatori osnivanja Centra za mediteranska istraživanja
Hrvatski knjževnik Tomislav Marijan Bilosnić i znanstvenik o književnosti dr. sc. Igor Šipić, suautori su dviju dojmljivih i zapaženijih knjiga o ulozi Ljubačke kose u trojanskoj toponimiji, odnosno o povjesnom zanemarivanju hrvatskog prostora, obale, njezinih luka i gradova, Ahilej u virovima Vrtoloma (Zadar, 2012), i Tajna Apolonova tronošca (Split, 2013.), u srijedu 30. travnja, 2014. godine u Galeriji Crkve sv. Petra i Andrije starog, održali su pokazljivo predočavanje uz predstavljanje projekta osnivanja Mediteranske akademije, zapravo Centra za mediteranska istraživanja.
Bilosnić i Šipić ponovili su prije svega najnovije spoznaje s područja proučavanja zemljopisne uloge hrvatskog državnog, ali i povjesnog prostora (poglavito primorske Hrvatske), posebice o njegovom utjecaju (i utjecaju ilirsko-hrvatskog entiteta uopće), na tradicijske i teoretske postavke kontinuiteta povjesne dijakronije i kulturne integracije zajednice europskih naroda, oznanjene u njihovim knjigama Ahilej u virovima Vrtoloma, i Tajna Apolonova tronošca. Ipak po njihovomu mišljenju to su spoznaje koje uveliko mijenjaju ustaljena mišljenja o povijesnoj marginalizaciji i zapuštenosti hrvatskog zemljopisnog prostora u kontekstu starih i antičkih civilizacija i njihovih stečevina.
Provjeravajući svoj sustav na izdvojenom geometrijsko-zemljopisnom matriksu, odnosno na predantičkoj i antičkoj urbanoj mreži ubiciranjem nestalih gradova Sredozemlja, Crnog Mora i kontinentne Europe; provjeravajući sustav u više različitih rekonstrukcija, kao što su Loretska legenda o prjenosu Svete kuće iz Nazareta preko Ilirika u Loreto, trojanskoj toponimiji, Apolonovom spjevu o Argonautima, trasi Jantarske ceste i slično; dakle, svojevrsnoj metodi „čitanja“ zemljovida, odnosa prostora za koje do sad poznatoj u povjesnoj znanosti postoji uporište u portulanskoj kartografiji, koja se baš kao fantazma iznenadno javlja u drugoj polovici 13. stoljeća (Karta Pisana, 1270.), međutim očito je dovršena i donešena iz dubine slojevitosti i sveukupnosti zemljopisnog znanja. Ipak Bilosnić i Šipić su dvojic vrsnih autora stoga jer uvjerljivo izoliraju ključne zemljopisno-geometrijske elemente na osovini Troja – Ljuba – Troyes, odnosno Al Mina – Troja – Ljuba – Troyes – Paris, i slično, dokazujući epicentričnu upravljačku ulogu Ljube na Ljubačkoj kosi.
U tom kontekstu znalački vješto i iscrpno obrazlažu svoja izvidna istraživanja sa spoznajema donešenim iz više metoda argumentirajući u rezultate koji Ljubu potvrđuju i kao postojanu i, primjetnu središnju točku Sredozemnoga mora, pri tomu su Bilosnić i Šipić najavili i svoja daljnja istraživanja Ljube i okolnog prostora u sklopu uspostavljene mreže gradova od prapovijesti, dinarske (ilirske) civilizacije, antike, pa sve do srednjega vijeka spram pozicije ovodobnih gradova, uključujući u to elemente svete geometrije, poglavito pokazljivu uočljivost zlatnog reza, koji se nalaze na svim razinama trojanske razmjere.
Potom su ova dvojica autora najavila osnivanje Mediteranske akademije, svojevrsnoga Centra za mediteranska istraživanja, kako za područje povjesnice zemljopisa, tako i za područje književne povijesti i, ovodobne književnosti, u koju bi bili uključeni znanstvenici, književnici i umjetnici općenito iz svih mediteranskih država, a sve sa svrhom pojačanog povezivanja prostora s identitetom, značenjem i kulturom, i očuvanjem baštine.
Zapravo pitanje je kad će i kako će doći do ostvarenja ove ideje – koju su Bilosnić i Šipić počeli osmišljavati još prije nekoliko godina? Očito nisu ni mogli dati baš sve odgovore i otkriti detalje zaista na dojmljivom predstavljanju ovog iznimno zanimljivog projekta u Zadru eto čak ni kao njezini inicijatori, poglavito kad je riječ o mogućem središtu ovog mediteransko kulturoškog Centra, koji bi povezno umrežavao prostor i gradove duž obala Mediterana, od Poreča do Casablance.
Autor: Ivan Raos