Kao što to prenose u velikoj pompi domaći liberalno-lijevi mediji, u Hrvatskoj je ponovno odjeknula vijest da su “poznate francuske novine Liberation, koje su 1973. pokrenuli Jean-Paul Sartre i Serge July, objavile su otvoreno pismo koje je ujedno početak peticije u kojoj se poziva na smjenu hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Njega se opisuje kao povijesnog revizionista i simpatizera kolaboracionističkog ustaškog režima.”
Prvo što treba reći jest da je francuski list „Liberation“ primarno ideološki lijevo-liberalno obojana novina koja je često prozvana unutar francuske novinarske scene zbog svoje ideološke pristranosti i neobjektivnosti.
Urednik „Liberation“ Serge July je poznati pripadnik 68-osmarske generacije i osnivač pokreta ekstremne ljevice „proleterska ljevica“ a danas slovi kao pripadnik Pariške salonske buržoaske liberalne ljevice.
Drugo, s obzirom na presedane vanjske i unutarnje medijske političke difamacijske kampanje koja se vodi protiv ministra kulture Hasanbegovića i korelacijski narušava međunarodni ugled Hrvatske u svijetu, legitimno je se zapitati tko su ( i zašto) su akteri supotpisali takav članak-peticiju, i zašto ih se uopće kvalificira kao „poznate europske intelektualce“?
Naime, ako su svojstva intelektualca, određena ideološka neovisnost i znanstvena objektivnost, etičko-moralna dimenzija i osjećaj za istinu i pravdu, i kada čovjeka malo zagrebe po njihovim životopisima onda dolazi do konstatacije da tu zasigurno nije riječ o „nepristranim intelektualcima“ , a još manje o reprezentativnim europskim intelektualcima s obzirom na izraženu ideološku lijevo-radikalnu provenijencije istih aktera koji ni pošto ne predstavljaju Europu na razini višeslojne i pluralne zajednice vrednota.
Naime takav post-68-osmarski i post-marksistički sloj „intelektualaca“ mogu isključivo predstavljati sami sebe ili eventualno svoje ideološke frakcije i sekte, jer su većina od njih koji su štovali Staljina , Lenjina, Maoa, Titu i Polt Pota pod okriljem Frankfurtske škole širenjem sekularizma, materijalističkog hedonizma, permisivinosti, i negacijom tradicije i nacionalnih identieta, decenijama rastvarali iznutra višeslojni ukorijeni europski etnički, vjerski i povijesni identitet,
Među istaknutim potpisnicima tog članka figuriraju: Dario Fo, talijanski dramski pisac, scenograf, režiser, ali poznati aktivist talijanske ekstremne političke ljevice , Miguel Ángel Moratinos, bivši ministar vanjskih poslova lijevičarske vlade José Luis Rodríguez Zapateroa ali i poznat po tome da je obnašao funkciju španjolskog veleposlanika u tadašnjoj SFRJ sve do 1984, Etienne Balibar također post-marksistički teoretičar koji je započeo svoju intelektualnu karijeru u redovima francuske komunističke partije, Antonio Negri, talijanski filozof postmarksističkog operaizma, koji animira post-strukturalističko idejno lijevo stremljenje, poznat je po svojoj terorističkoj prošlosti unutar redova radikalne ljevice za vrijeme Olovnih godina u Italiji. 1979. g. optužen i suđen je za sudjelovanje u ubojstvu Aldo Moroa i povezivanja sa Crvenim Brigadama, Chantal Mouffe, post-marksistička aktivistkinja radikalne ljevice koja zagovara uspostavu radikalne demokracije i bivša supruga argentinskog lijevo-radikalnog teoretičara Ernesto Laclaua urednika lista «Radnička borba» , među potpisnicama tu je nezaobilazna figura postfeminizma i queer-marksizma Judith Butler, koja smatra da su rod i seksualnost performativne kategorije dobrovoljnog izbora; i kao creme de la creme viktimološke paradigme nezaobilazni poznati francuski lovci na naciste Beate i Serge Klarsfeld. Čak su protagonisti iste peticije uspjeli pronaći bivšu Nobelovku bivša premijerka Kanade Kim Campbell, ako to išta znači u ovom kontekstu .
Bilo kojem prosječnom građaninu i neupućenom čitatelju u finese političke teorije je jasno da riječ o frapantnom homogenom ideologiziranom rodbinsko-plemensko-intelektualnom klijentelističkom umreženom kružoku čija je jedina zajednička misli voditelja određeno kroatofobično stigmatiziranje fiktivne „fašizacije Hrvatske“ ali i in extenso i Europe (Orbanizacija Mađarske „tzv. klerikalizacija Poljske) kako bi zapravo mogli opravdati njihovu „raison d’etre“, njihov opstanak na lijevo-liberalnoj medijskoj sceni antifašističke političke korektnosti.
Ono što je evidentno jest da je isti članak-peticija po formi i sadržaju osmišljen i pisan vjerojatno u Hrvatskoj u režiji tzv.kulturnjaka i inicijatora interpelacije o ministru Hasanbegović što narušava ugled Hrvatske, dok istovremeno i svjesno (naizgled paradoksalno) mjesecima tužakaju Hrvatsku, sa internacionalizacijom „slučaja Hasanbegovića“ , a dezinformiranjem, i difamacijom nanose veliku štetu međunarodnom ugledu Hrvatske u svijetu.
Također treba istaknuti da ono što je zajedničko između navedenih „vrlih europskih intelektualaca“ i Hrvatske zbilje jest da neki od istaknutih postmarksističkih i radikalno-lijevih estradnih intelektualaca često gostuju u Hrvatskoj primjerice na poziv ideoloških srodnih udruga i kružoka „subverzive film festival“ i filozofski teatar (poput Antonio Negria, ( http://www.kinoeuropa.hr/program/4-subversive-film-festival-18056) koji su ugostili Julia Kristevu, Judith Butler, talijanskog pisca Ammanitija i drugi dok je Alain Finkielkraut gostovao na skupu u organizaciji Europskog glasnika, tijekom kojeg su zasigurno vrlo objektivno informirani o „fašizaciji Hrvatske“. Također treba napomenuti da su takva putovanja i gostovanja često sufinancirani iz hrvatskog državnog proračuna Ministarstva kulture.
Na kraju pada mi na pamet poznati francuski književnik Julien Benda, koji je u djelu Izdaja klera (La Trahison des Clercs) prozivao intelektualce – koje je nazivao klerom, zbog napuštanja bezinteresnog svijeta ideja – zbog izdaje vrednota istine i pravde, kako bi se bolje uključili u postojeće dominantne političke strukture i prigrlili jedan oblik buržoaizacije.
U tom je smislu legitimno upitati se nisu li ovakvi huškački pamfleti najbolja ilustracija upravo izdaje klera. Za javnost bi bilo zanimljivo predočiti uz životopise svih navedenih uglednih anarhoidno-lijevih tzv.„intelektualca“, u kojima bi se brzo razotkrile vidljive proturječnosti između domaće i međunarodne salonske subverzivne radikalne lijeve retorike i stečenoga materijalnog akademskog i građanskog statusa.
Autor: Jure Vujić
Foto: Fah/Sloboda.hr