U crnogorskoj Slatini kod Andrijevice otkrivena je spomen-ploča Puniši Račiću pred njegovom rodnom kućom, a na njoj je uklesano:
“Ovdje je 1886. godine rođen znameniti Slatinjanin i Vasojević, Puniša Milev Račić, sudionik oslobodilačkih ratova, narodni poslanik Kraljevine Jugoslavije i nosilac Albanske spomenice. Spomen-obilježje podižu na njega ponosni bratstvo Račića i Slatinjani”, pišu novosti.rs.
Autor knjige o Puniši Račiću, nama poznatom kao atentatoru na Stjepana Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. godine, rekao je da “u narodnoj borbi za pravdu” treba imati na umu “Punišinu vertikalu”.
U ime bratstva Račić govorio je Milosav Miško Dukić:
“Mi ne prkosimo nikome, već odužujemo dug i liječimo grižnju savjesti. Ovo smo učinili iz ponosa, jer Račići i Slatinjani pripadaju čistom srpskom, vasojevićkom soju, velikim bratstvima, bratstvima časnih i umnih ljudi, bratstvima pametara, puškonoša i slobodara, pripadamo ljudima od struke i nauke koji su kroz vijekove nosili barjake pravde, časti i slobode, pripadamo ljudima časnoga roda i prezimena”.
Za što je zapravo “zaslužan” Puniša Račić?
Pokolj u beogradskoj skupštini ostao je u pamćenju Hrvata kao jedna od najtežih nacionalnih tragedija.
Dvadesetog lipnja 1928. godine dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika galama kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!”. Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni. Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd strijeljali, piše povijest.hr.
Izvor: Sloboda.hr/Novosti.rs/Dnevno.hr/Povijest.hr