Dokumentarni film “Neprijatelj naroda” scenaristice i redateljice Višnje Starešine prikazan je na HRT-u. Film je svjedočanstvo o represiji, strahu i šutnji. Kroz obiteljske i osobne sudbine žrtava i kroz objašnjenja eksperata film dokumentira sustav komunističke represije : od masovnih poslijeratnih likvidacija i ciljane eliminacije inteligencije i građanske klase, do današnje šutnje. To je i priča o biljegu nepodobnosti kojeg neke obitelji nose već sedamdeset godina.
Prisjetimo se ovom prilikom Hude jame, jednog od brojnih stratišta i grobišta hrvatskih vojnika i civila ubijenih u Sloveniji u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine., neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Za vrijeme komunističkog režima o stratištima i žrtvama komunističkog terora nije se puno govorilo, a i danas se ta tema izbjegava. U njoj je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Kasnije se pokazalo kako je broj žrtava puno veći, čak nekoliko tisuća, oko 10 posto žrtava su žene. Pretpostavke kažu kako je u prvom rovu dubokom 48 metara oko 3000 tijela.
O toj temi, prvenstveno o tome zašto Hrvatska nije preuzela posmrtne ostatke svojih vojnika iz Hude jame, razgovarali smo prošle godine s dr. Mitjom Ferencom iz Slovenije, članom vladine komisije za rješavanje problema prikrivenih grobnica.
‘Hrvatska nije ni tražila posmrtne ostatke iz Hude jame’
“Ne znam da je Hrvatska tražila posmrtne ostatke iz Hude jame. Za 427 kostura, od onih koji su pronađeni u vodoravnom rovu Hude jame, smatramo da su hrvatski vojnici, svi su bili muški. Znamo da se oformila slovensko-hrvatska komisija nakon dugo vremena koja bi se bavila problemom uređenja hrvatskih grobova u Sloveniji. Kako će to ići ne znamo, nemamo baš dobra iskustva, ali znamo da je komisija ustanovljena”, kaže dr. Ferenc.
Na pitanje zašto hrvatska Vlada nije zatražila posmrtne ostatke iz Hude Jame dodaje: “Hrvatska Vlada vjerojatno ne želi imati problema s tim. To je političko pitanje jer civilizacijski se to već trebalo urediti. Na Cerklju smo iskopali 126 kostura hrvatske nacionalnosti i sada leže u kosturnici u Mariboru. I za njih bi se trebalo urediti gdje da budu pokopani, ili u Hrvatskoj na nekom grobištu, ili da se uredi u Sloveniji grobište, barem za one koji se iskopaju iz zemlje. Ima pored Teznog i Hude jame i drugih golemih stratišta gdje znamo da su hrvatski vojnici, pa i civili, ali države to kao da ne žele vidjeti”.
“2007. kada smo sondirali Tezno, pokrenulo se pitanje zašto Slovenija i Hrvatska ne naprave sporazum kakav ima Slovenija s Njemačkom i Italijom. Njemačka i Italija sasvim normalno i kontinuirano iskopavaju svoje vojnike. Njemačka ih iskopava i onda pokopa na tri grobišta u Sloveniji, a Italija ih iskopa i prevozi preko granice na vojničko groblje. Zato se pitamo zašto se to može s nekadašnjim okupatorskim vojnicima, a ne možemo s našim državljanima isto napraviti? To je stvar da li se hoće. Struka je pokazala da se sve to zna, mora i hoće, ali zna se tko ima škare i platno u rukama da to dozvoli, da financijska sredstva, napravi birokratske dozvole i slično. Ima puno problema koje smo htjeli riješiti zakonom, ali nismo optimisti”, pojašnjava situaciju.
‘Osnovno je imati na zemljištu bar ograđene lokalitete za koje znamo’
“Mi imamo preko 130 grobova za koje mislimo da su u njima Hrvati. U Sloveniji najveće grobište koje poznajemo i koje je ekshumirano i djelomično su izneseni posmrtni ostaci je Tezno kod Maribora gdje smo 2007. napravili sondiranje i ustanovili da je 930 metara jarka puno ljudskih kostiju. Kada su kopali autocestu su iz 70 metara jarka iznijenili 1179 kostura, a ako je 930 metara puno, to znači da je oko 15 tisuća ljudi tamo našlo svoj kraj. Ni ovo grobište nije uređeno kako bi moglo biti, s obzirom da je najveće u povijesti. Veći dio jarka je zarastao, tako je bio sve ove godine. To nije na ponos ni Hrvatskoj ni Sloveniji. Mislim da bi se trebalo na državnoj razini dogovoriti da od groba do groba idemo i da ustanovimo što ćemo s grobovima za koje smatramo da su u njima hrvatski vojnici. Da ih uredimo na licu mjesta, ili stavimo spomen ploču, ogradimo, stavimo križ… tako da budu javna uspomena, ili da posmrtne ostatke iskapamo i da se prenesu u Hrvatsku ili na neko veće groblje u Sloveniji”, objašnjava, te dodaje: “Iz jednog groblja smo iskopali 88 žrtava i među njima je bilo i 26 Hrvata. Pošto smo imali osobne podatke nekolicina posmrtnih ostataka već je došla do obitelji. Znači, može se ponekad identificirati, ali to je teže. Osnovno je imati na zemljištu bar ograđene lokalitete za koje znamo i koje smo već potvrdili.”
‘Huda Jama je bila prehuda’
“Huda jama je bila prehuda. Zamah koji smo imali od 2006.-2009. bio je nakon Hude Jame prekinut, nismo više mogli identificirati, vrlo malo sondirati, prekopavati jer je bila prehuda. Bili smo različitog mišljenja. Državna komisija, mi, smo htjeli da se svi posmrtni ostaci iz Hude jame iznesu, a Vlada je odlučila da onih 800 i nekolicina koji su bili izneseni iz horizontalnog rova i 5 metara vertikalnog rova se samo sahrane u jednom dijelu rova u Hudoj jami i tamo leže još danas u plastičnim posudama, tako da je neprihvatljivo za obje države, naročito za Sloveniju, da to ne urede. Svaki dan protestiramo, protestiralo se i danas u parlamentu kada se predložio novi Zakon za prikrivena grobišta koji detaljno razgraničuje sve postupke koji vode k tome da se konačno ova stratišta preurede u civilizacijska grobišta. Nismo optimistični da će zakon prihvatiti, optimizma ima, ali ne koliko u prošlim godinama”, ističe dr. Ferenc.
‘Sve ide presporo’
“Sada kada se obilježava 70. godišnjica kraja II. svjetskog rata i stratišta koja su se dogodila u svibnju i lipnju i kasnijim mjesecima mi se pitamo kakve smo države kada ne možemo nakon 70 godina sve to zaboraviti i da ne možemo civilizirano urediti grobišta nego leže kako je naručio savezni ministar Jugoslavije 1945. (op.a. Vicko Krstulović) da treba sva grobišta sravniti da više ne postoje”, poručio je i dodao: “Mislili smo da ćemo nadoknaditi civilizacijski pijetetni manjak koji je bio kada su grobišta bila prešućena, kada smo sondirali grobišta, puno je bilo prekopa, latili se rudnika, Hude jame, nije više bio problem da smo probili 11 barikada u Hudoj jami, ali je bio problem da jedna strana ne želi da se grobišta istražuju, a kamoli da se uređuju i da se prave spomen ploče. Kao da ih još uvijek ne trebamo povući iz anonimnosti, kao da treba da još uvijek budu bez imena, bez znaka, da nitko ne zna gdje su grobovi.”
“Znam da u Hrvatskoj imate problema. Možda mi lakše s tim izlazimo u javnost, ima dosta medija u Sloveniji koji pišu o tome i koji vrše pritisak na Vladu da napravi bar nešto malo. Za nas koji smo radili ovih 25 godina to ide presporo, a kamoli za sinove i kćeri koji su izgubili svoje majke i očeve i koji sada na kraju svog života barem traže da im država pokaže gdje su ta mjesta da zapale svijeće, da polože cvijeće. Želimo nalikovati zapadnoj demokraciji, ali tamo su ove stvari poslije kraja rata uredili, zna se gdje su grobovi, a mi se i nakon 70 godina bavimo osnovnim civilizacijskim stvarima”, zaključio je.
Izvor: Sloboda.hr/Narod.hr