Foto: HRT
Otužno je bilo gledati saborsku raspravu u noći sa srijede na četvrtak o “Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku”, poznatijeg kao Lex Agrokor. U praznoj sabornici nekoliko najupornijih zastupnika govorilo je o važnim, teškim stvarima uludo, jer je podizanje ruku već bilo dogovoreno za sutra u podne, a oni su djelovali poput posljednjih Mohikanaca, za koje nije do kraja jasno jesu li sadisti koji iza ponoći dave pet ljudi izlažući teze koje su već svima jasne ili su duboki mazohisti jer slušaju isto od preostale petorice. Napola usnula potpredsjednica Sabora mehanički im je davala riječ, a ministrica Dalić u stanju hibernacije bila je u gluhi noćni sat jedina predstavnica Vlade koja je sjedila nasuprot desperadosima.
Između ostalog, u praznoj Sabornici te se noći moglo čuti i retoričko pitanje: Što smo dočekali, jesmo li se za ovo borili da nam se Cruz iz Santa Barbare naslikava s premijerom i određuje što nam je činiti? Referiranje na lik iz sapunice Santa Barbara, koji je prvi latino tip s kojim smo se udomaćili nije nipošto bezazleno.
Kao što je stilski i kulturološki udaljen frajer odjednom preko malih ekrana ušao u naše domove pa smo mjesecima i godinama brinuli i njegovu brigu, plaćali mise da pronađe curu Eden i nagađali hoće li prije završiti rat ili Santa Barbara, sada je u stvarnom svijetu nastupila sapuničarska situacija u kojoj čudni ljudi čudnog imena, poput Antonio Alvarez III., došli niotkuda, odjednom imaju veze s našom egzistencijom, štoviše suodređuju sudbinu desetaka tisuća ljudi i nekih od najstarijih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj poput, primjerice, Belja.
Novi čelni čovjek najveće kompanije u Hrvatskoj oko kojeg su se složili najveći vjerovnici djeluje kao kombinacija lika iz sapunice i monarha, Antonio Alvarez III.! Da je dinastija Todorić uspjela otegliti još koje desetljeće, možda bi ih sanirao Alvarez IV. ili V. Začuđenost i povrijeđenost time što nam potpuni stranac upravlja “sistemskim značajem” moguće je pogrešna reakcija, jer možda jedino takav potpuni outsider može nešto učiniti.
Kao što se mitski lažac barun Münchausen ne može iščupati iz živog blata držeći se za vlastiti perčin, tako ni sistem koji implodira se ne može spasiti iz samoga sebe, već mora dobiti impuls izvana. Jer tko zna dokle bi išla spremnost na trpljenje, čekanje i gutanje gazdinih ucjena naših dobavljača i vjerovnika, možda bi dogurali na par godina čekanja na plaćanje i tko zna još kakvo prikriveno kreditiranje našeg “sistemski značajnog” mezimčeta, da Rus nije prekinuo mrcvarenje i u liku svog veleposlanika u uniformi okićenoj ordenima započeo ovaj proces koji se nakon takvog opakog početka nastavilo u nešto laganijim, dance tonovima. Lex Agrokor je naturen kao tobože neizbježan i država je preuzela dio odgovornosti tamo gdje nije morala, pogotovo jer se još ne zna kolika će se rupa na koncu otkriti.
Ad hoc doneseni zakon tiče se trgovačkih društva “od sistemskog značaja za RH”. No ako se govori o “sistemskom značaju” nekih subjekata i za njih se donosi poseban zakon, bi li trebalo početi govoriti i o “sistemskoj odgovornosti”? Jer ako “sistemci”, za razliku od običnih smrtnika, zbog iste stvari ne idu na stup srama porezne uprave ili u stečaj, treba li onda dosljedno za njih postojati i posebni kazneni zakon? Ako je netko nesavjesnim poslovanjem ugrozio više od pet tisuća zaposlenih i stvorio više od milijarde eura duga, dakle sistemski ugrozio hrvatsko gospodarstvo, treba li takvog onda i suditi po posebnom, strožem zakonu, i kažnjavati ga drakonski, na razini čina veleizdaje? Jesu li različiti zakoni za “ribe” različite veličine početak povratka u stanje prije Francuske revolucije, feudalne zakonike u kojima se različito sudi pripadnicima različitih staleža? Zadnji trzaji umiruće zvijeri događaju se u ozračju farse. Premijer Plenković javno poziva da se troše Agrokorovi proizvodi. No ne radi se samo o netržišnom potezu, već i o iluziji, jer ako navalite na K plus tunjevinu, nećete pomoći lijepoj našoj, već to što potrošite ide ruskoj državnoj banci. Simultano s premjerom u borbu za spas Agrokora uključila se i Severina, slikajući se s blagajnicama i pozivajući na kupnju u Konzumu. Nejasno je li riječ o građanskom aktivizmu ili o plaćenoj kampanji. Kad je već došlo do ovoga, koja je razlika hoće li mojih sto kuna za otići njemačkoj kompaniji ako kupim tamo gdje reklamira Oliver ili ruskoj banci gdje me poziva Severina? Lex Agrokor je usvojen pa ostaje mogućnost da umjesto Alvareza Trećeg, Vlada pošalje nekog Todorića Drugog. U svakom slučaju, nitko ne zna koliki su dugovi niti, jednom kad se ključne niti povuku, što će se sve raspetljati, koliko će se “kostura” unutar Agrokora izvući i kolika će konačna rupa zijevnuti. Parafrazirajući misao “najteže bijele ljubičice na svijetu” – učimo i radimo kao da će sto godina vladati mir, a spremajmo se kao da će sutra rat, dobavljačima, pogotovo malima, bi jedini savjet bio – planirajte poslovanje i život kao da nikada nećete dobiti ni lipe za ono što se isporučili Gazdi, a gurajte se i bunite kao da dosta vjerujete da će vam se pošteno, u potpunosti platiti sve što ste dostavili. Nitko im od upetljanih u Agrokor to neće reći. Ministar Marić nije imao pojma što se događa, on je valjda tamo bio samo slučajni prolaznik. Tvrtka čiji je suvlasnik kum Todorića III. podnosi zahtjev za pokretanje stečaja nad Konzumom, jer ne žele više strepiti hoće li joj platiti jaja koja su davno dali na vjeresiju. U zadnje vrijeme sve očajničke nade polažemo u spas koji dolazi s Filipina. Tamo je rođen Antonio Alvarez III., u saborskim raspravama poznatiji kao “Cruz”, koji se pojavio kako spasitelj Agrokora i hrvatskoj gospodarstva samo nekoliko tjedana nakon što se u medijima kao tračak svjetla u hrvatskom demografskom mraku pojavila priča o zadarskoj agenciji “Srce o vire” koja spaja hrvatske “stare momke” s mladenkama s Filipina, kojih je već nekoliko stotina. Prst sudbine se možda vidi i u tome što kao spasitelj Agrokora dolazi tip koji spaja dvije dominante masovne kulture s početka devedesetih kad je Agrokor najviše uzletio – latinoameričke sapunice i dance glazbu. Naime, Antonio Alvarez III. se u slobodno vrijeme bavi dance glazbom i nastupa kao DJ A3. Možda u svemu tome ima i neke poetske pravde.
Alvarez III. se među nas ipak nije spustio da se sistemski brine o hrvatskom gospodarstvu već o interesima najvećih vjerovnika koji su ga i angažirali. Kao pozitivan prvi potez računa mu se to što se, za razliku od dosadašnje Agrokorove tajanstvenosti i neproničnosti, odmah obratio javnosti i javno prezentirao tim. Ostaje vidjeti što će na koncu prevladati, dogovor banaka i nastavak rada Alvareza III. ili aktiviranje vladinog povjerenika slijedom novog zakona. U svakom slučaju važno je i senzibiliziranje javnosti na čemu su već počeli raditi premijer i Severina. Kao krunu te neformalne akcije “Spasimo Agrokor zajedno”, trebalo bi oformiti prigodni Band Aid i snimiti pjesmu “Moja kupovina”. Autor pjesme bi bio DJ A3, a u spotu bi nastupile glazbene zvijezde i istaknute osobe iz javnog i političkog života uključene u spašavanje posrnulog koncerna.
Autor: Nino Raspudić / Večernji list