S velikim zanimanjem, ali bez zluradosti i cinizma, pratio sam zadnjih dana plač i škrgut zuba dijela glasača HDZ-a po društvenim mrežama nakon prvih kadrovskih poteza novog premijera Plenkovića. Nitko se, kao što je bilo očekivano, nije ni počešao oko izbora ministra financija, gospodarstva, vanjskih poslova i drugih resora, već su sve oči bile uprte u Plenkovićevu odluku svih odluka, onu o ministarstvu kulture. Nakon što je službeno priopćeno da će Zlatka Hasanbegovića zamijeniti Nina Obuljen Koržinek, društvene mreže i forumi su eksplodirali. Jedni, koji su do jučer važno obavještavali javnost kako pakiraju kufere i odlaze iz ove klerofašističke jazbine u nepoznatom pravcu gdje će znati adekvatno cijeniti njihov aktivizam i blogove, sada likuju i slave u nadi da će se nakon kratkog posta opet prikačiti na javnu sisu, a drugi, koji su nakon neočekivanog izbornog uspjeha HDZ-a očekivali konačno demontiranje lijeve kulturne hegemonije u Hrvatskoj, sada su iznenađeni i uvrijeđeni.
Facebook su zasula glasačka javna pokajanja, odreknuća, priznanja odraslih ljudi da su prije samo mjesec dana bili magarci, obećanja da neće više nikada glasati za HDZ (takva obećanja im postaju brojnija od oproštajnih koncerata Miše Kovača) i kao vrhunac boli – objavljivanje fotografija s prerezanim članskim iskaznicama do jučer voljene stranke.
Dirljiv je taj kronični hdzovski raskorak između fanatično odanog dijela biračkog tijela i krajnje prevrtljivih ljudi koje izabiru. Kako to da zreli ljudi mogu svako malo nasjesti na isti štos? Ako dosljedno glasuju za prevrtljivce nisu li i sami podržavatelji prevrtljivosti? Kao što npr. Jandroković može reći – nisam ja prevrtljiv, ja sam dosljedno uz vođu, a oni se mijenjaju, isto se može reći za te recidiviste, periodično ogorčene birače HDZ-a. Oni su dosljedno za prevrtljivce pa stoga ni ne čudi što su oni za koje glasuju dosljedno prevrtljivi.
No, ako se stvar bolje razmotri ispada da Pleković nije prevrtljiv i da se u ovom slučaju radi o komediji zabune, a ne o komediji prerušavanja.
Plenković nije nikoga prevario. Nije se u predizbornoj kampanji prerušio u čvrstog konzervativca i predanog domoljuba kako bi pokupio glasove desnice, a onda na vlasti provodio drugačiju politiku. Može se prigovoriti da je na listama imao Hasanbegovića, a ne Obuljen, ali kampanja mu je bila personalizirana i birači HDZ-a, jednako kao i par mjeseci ranije delegati HDZ-a u Lisinskom, dali su mandat Plenkoviću takav kakav jest, znajući da će u slučaju uspjeha sastavljati vladu po svom nahođenju. Dakle, nema prerušavanja, ali ima zabune. Zabunili su se, svojom krivicom, nedovoljno informirani glasači HDZ-a koji su u rujnu mislili da glasaju za desnu stranku. Ljudi i programi su im bili jasno prezentirani i mogu se ljutiti samo na sebe, a ne na Plenkovića ili Obuljen Koržinek. Poslije glasanja nema kajanja.
Naravno da nije sretna zabuna u kojoj glasovima desničara na čelo ministarstva oko kojeg se vode najveći ideološki prijepori dođe osoba čijem izboru plješće cijela lijevo-liberalna scena i da će netko za to platiti ceh. Zabuna će se vjerojatno rasplesti tako da će HDZ izgubiti dio glasova s desnog spektra i profilirati se kao stranka nekakvog eurofilskog centra.
Najljuće razočarani čak pišu kako je dojučerašnji najljući neprijatelj Milanović bio u pravu kad je izjavio da je Plenković „briselski ćato“.
Što to znači? Kakva bi to bila nova, inauguriram ovdje neophodan novi pojam, „ćatolička“ politika i koje su osobine novih HDZ-ovih praktičnih „ćatolika“? Sukus te vrste optužbi je da takva politika nema nikakav sadržaj, da je potpuno ispražnjena od vrijednosti i ideologije pa se svodi na puko birokratsko provođenje direktiva iz središta euro-atlantske moći. Tako se već špekulira da hrvatskim ministarstvom kulture upravlja francusko veleposlanstvo, a svim ostalim valjda ono najdraže iz Buzina.
Ako bi zaista bilo tako, a vrijeme će vrlo brzo pokazati ima li Plenković političku supstancu ili je uistinu samo „ćato“, kakva je budućnost onih koji su radikalno protiv takve politike?
Najpoštenije bi im, od Hasanbegovića nadalje, i prema sebi i prema biračima bilo odmah izaći iz YUDZ-a, kako do jučer obožavanu stranku nazivaju razočarani forumaši. Jer, ako je stanje doista takvo kakvim ga prikazuju, oni koji ostanu u takvoj stranci pokazuju da su pasivni „ćatolici“. Postoje i uvjereni „ćatolici“ koji smatraju da tako treba, da su europska budućnost i vrijednosti koje utjelovljuje i propagira EU vrhunac razvoja civilizacije i da sve što se kosi s njima, od orbanovskog suverenizma do poljskog konzervativizma, štetni atavizmi koje treba prevladati.
Prije deset-petnaest godina, dok je EU doista po svemu bila poželjan okvir, na ćatolički zanos se donekle i moglo gledati s razumijevanjem, danas nakon Brexita, raspada EU po pitanju migrantske krize, jačanja političkog ekstremizma u „starim europskim nacijama“ ćatolik je, ako od ispovijedanja te vjere nema izravne koristi, stvarno velika naivčina.
Ako se u bliskoj budućnosti i pokaže da Plenković nije „briselski ćato“ već pravi državnik, to ne znači da mu je okružje imuno na ćatolicizam. Već u prvim danim nakon imenovanja smo od nekih novih ministara, do jučer u javnosti percipiranih kao tvrdih konzervativaca, mogli čuti kako ispovijedaju ćatoličke vrijednosti. Tipičan praktični ćatolik tako kaže – „ja sam osobno protiv pobačaja, ali…“ Molitvene zajednice podržava, ali mu je okupljanje pred bolnicama „malo nespretno“. Deklarirani je katolik, ali praktični „ćatolik“ pa su mu ok i pilule za dan poslije. To je slika današnje hrvatske političke „desnice“.
Pametnom odlukom da na izborima ne tegli pravaške prirepke Plenković je očistio dio političke scene na desnom spektru gdje su se godinama vrtjele strančice nedovoljno jake da postanu ozbiljan politički faktor, a opet, do sada dovoljno vidljive da zastiru taj politički prostor. Njima nakon ovog debakla povratka u igru više nema. Nakon što je kadroviranjem koje se u javnosti percipira kao lijevi zaokret Plenković ogolio desni bok, postavlja se pitanje što će biti s biračima i članovima koji sada po mrežama stavljaju slike prerezanih iskaznica i proklinju Plenkovića kao izdajnika? Most, ako konačno izađe iz faze prikrivenih katolika, mogao bi se ubuduće pozicionirati konzervativnije od Plenkovićevog HDZ-a i pokupiti dio tih glasova, a možda se za četiri godine, kad se malo ohlade, danas ogorčeni birači naše najveće stranke opet vrate staroj ljubavi i glasaju za najnoviji HDZ. Lokalni izbori sljedeće godine bit će prvi test političke isplativosti Plenkovićevog novog smjera, a tada bi se moglo i nazrijeti ima li što novo na vidiku zdesna.
Autor: Nino Rasupudić / Večernji list