Odgođeno – napola riješeno, mogao bi, po do sada pokazanom, glasiti premijerski moto Andreja Plenkovića. No u vrijeme koje zahtijeva odlučno donošenje odluka i jasno preuzimanje odgovornosti, takvo stajalište je siguran put u političku propast, istina, malo odgođenu.
Zadnja događanja oko Agrokora i ishod rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima najbolji su pokazatelji, na različitim razinama, praktičnih posljedica plenkizma. Donošenje ad hoc zakona i nepotrebno privremeno miješanje države u odnose između vjerovnika posrnulog privatnog koncerna bilo je samo odgađanje suočavanja sa stvarnošću.
Nakon što je godinama gledala kako raste, nezakonito posluje i truli Todorićev monstrum, kojem je dobrim dijelom u svemu tome “davala ruke”, ista politička struktura se odlučuje izravno umiješati, e da bi se spriječio nekontrolirani stečaj prevelikog, dakle “strateški važnog” Agrokora. Plenković je lani, uz pomoć Martine Dalić, odabrao i isturio povjerenika Antu Ramljaka, da bi se kasnije, kad je krenula medijska paljba, elegantno izmaknuo kao da nema s njim nikakve veze. Budući da nije samoinicijativno došao s ceste i zasjeo u fotelju povjerenika, Ramljak je, shvativši da je ostavljen sam na vjetrometini, razumljivo, dao ostavku.
Samo nekoliko mjeseci prije fatalnog potonuća broda, nakon odbijanja cijelog niza drugih, sretnijih kandidata, ulogu kapetana preuzeo je javnosti slabo poznat Fabris Peruško. Izraz lica novog povjerenika na tiskovnoj konferenciji govorio je sve – veselije su valjda izgledali ljudi koji su direktivnom preuzimali nogometnu reprezentaciju Sjeverne Koreje na rubu eliminacije u kvalifikacijama.
Oporba njuši krv i ide na trenutno najslabiju Plenkovićevu kariku, Martinu Dalić, čiji će opoziv tražiti u Saboru. Opravdano se sumnja kako Plenković više nema većinu – pri izglasavanju nove predsjednice povjerenstva za sukob interesa imao je 75 ruku, a ne očekivanih 78. Špekulira se da su falile tri Pupovčeve, kojem su apetiti, naročito nakon propasti Tesla banke, narasli pa pokazuje zube ne bi li dobio još više. Pupovac drži Plenkovića za strateško mjesto, može mu svakog trenutka oboriti vladu, i pri tome nije jedni.
Plenkovićev paradoks je sljedeći: formalno je najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici, predsjednik najjače stranke i premijer, ali je istovremeno i najslabiji i najovisniji akter na političkoj sceni. On je politički lutak bez baze koji visi o puno konaca, a gubitak bilo kojeg od njih znači mu nužan pad. Jedan drži Pupovac, jedan HNS, jedan Bandić, jedan preostali manjinci, jedan ili više njih nekoliko frakcija u HDZ-u. A to su samo formalni, vidljivi konci. Koliko je tu još nevidljivih, oligarhijskih, medijskih, briselskih, možemo samo pretpostaviti. Stoga mu nije lako. Sječivo koje mu može prerezati tanke konce vlasti može biti rasplet Agrokora, ali i, primjerice, ratifikacija Istanbulske konvencije.
Božo Petrov je ovog tjedna konačno izašao iz ormara i kao prvi lider važne stranke rekao da je protiv ratifikacije zloglasne konvencije. Pozvao je Plenkovića da o tome otvori raspravu u Saboru, čega se ovaj panično boji jer mu na tom pitanju HDZ puca po šavovima. Plenković je tu u poziciji Buridanovog magarca – s jedne strane su očekivanja Bruxellesa i dragih ambasada, a s druge strane se boji baze i neposlušnosti zastupnika HDZ-a koji se nadaju političkoj karijeri i nakon ovoga mandata, a ne mogu kao on odmagliti u Bruxelles ili Strasbourg. Plenkovićevsko nojevsko rješenje i tog pitanja stoga se svelo na – ignoriraj, ne spominji.
Istup Bože Petrova je prijeloman. Most prestaje biti labava platforma nezavisnih lista bez zajedničke ideologije i počinje se prezentirati kao autentična, umjereno konzervativna opcija. Time je krenuo u izravnu borbu s HDZ-om i za isto biračko tijelo koje Plenković odbija svakim novim potezom. Crkva u tom srazu sigurno ne će biti na strani promicatelja rodne ideologije pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama.
U Slovačkoj je Istanbulsku konvenciju odbacila socijaldemokratska vlast pa ispada de je naš “desni” HDZ na briselsko upravljanje, ljeviji od socijaldemokrata u nekim srednjoeuropskim zemljama. S obzirom na stanje u SDP-u, ne bi čudilo da u budućnosti HDZ ostane zadnja uzdanica ljevice u Hrvatskoj.
Još jedno odgađanje i pilatovsko delegiranje Plenkoviću je ovih dana došlo na naplatu. Ne znajući kako se postaviti prema problemu problematičnog znakovlja, usred polemika o slučaju HOS-ove ploče u Jasenovcu, Plenković se lani odlučio na drevno rješenje – kad ne želiš ili ne možeš riješiti problem, osnuj komisiju. Komisija se u ovom slučaju zvala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
Privid ozbiljnosti dao joj je predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, okupivši, bez jasnog kriterija, 17 osoba, uglavnom povjesničara i pravnika, kako se uobičava reći “s cijelog političkog spektra”, iako će kasnije pokazati kako je i tu dominiralo “50 nijansi crvene”. Ti ljudi su se lijepo družili godinu dana i izbacili pravno neobvezujući dokument iz dva dijela. Oko prvog dijela su se usuglasili, a oko drugog nisu pa će neki dati izdvojena mišljenja. Dakle, nakon godinu dana, nisu se mogli u potpunosti složili ni oko toga da li se slažu ili se ne slažu, jer niti su se u potpunosti složili oko zajedničkog dokumenta niti su se složili da se ne slažu, što bi ipak bilo minimalno slaganje. Zaključak, oko kojeg se svi ne slažu, je da je znakovlje koje se veže uz fašistički totalitarizam neprihvatljivo, a da jednu iznimku čini pozdrav “Za dom spremni” u znakovlju HOS-a i to isključivo na obilježavanju obljetnica iz Domovinskog rata, dok komunistički simboli nisu problematični.
Prvo izdvojeno mišljenje koje je procurilo u javnost dao je Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. U njemu ističe: “Hrvatski Ustav je odbacio komunistički sustav, a netko ipak traži da ostanu komunistički simboli? Pa po čemu je onda taj sustav odbačen? Koja je onda logika zadržavanja komunističkih simbola? Odbačen politički, ekonomski, društveni i svaki drugi komunistički sustav, a simboli ostaju. Zašto? Kojom logikom? Budući da je komunistički sustav osuđen u Europi i u Hrvatskoj, simboli toga sustava ne mogu se upotrebljavati u demokratskom društvu”.
Ostaje dakle dojam da je konačni ishod 2:1 za petokraku. Umjesto da smiri strasti u javnosti, ovakvo slaganje uz djelomično neslaganje oko slaganja samo će ih produbiti.
HDZ-ov pinokijevski odnos prema komunističkom totalitarnom naslijeđu još jasnije se ovog tjedna mogao vidjeti u Zaprešiću. U tamošnjem Gradskom vijeću u kojem većinu ima HDZ izglasan je prijedlog po kojemu će se dio dosadašnje ulice maršala Tita preimenovati u ulicu kardinala Stepinca, dio u Aveniju hrvatskih branitelja, dok će jedan dio nastaviti nositi ime po jugoslavenskom komunističkom diktatoru. Dakle, zaprešićki HDZ-ovci su 2018., gotovo tri desetljeća nakon pada komunizma i Jugoslavije donijeli povijesnu odluku o skraćivanju ulice maršala Tita.
Posebno je bizarno to da je dio ulice nazvan po njegovoj žrtvi, blaženom Stepincu, a dio po hrvatskim braniteljima koji su branili Hrvatsku od Titove JNA. Sve to HDZ-ovci respektiraju, ali opet su, za svaki slučaj, ostavili komad i za druga Titu. Očito se radi o direktivi središnjice, a ne o lokalnoj pameti. HDZ sve više podsjeća na majmuna iz afričke poslovice kojeg moraš pustiti da se popne na drvo da bi mu se vidjela crvena stražnjica. Oni bi, kao, preimenovali, ali malo, otvorili bi arhive, ali tako da ostanu poluzatvoreni. Ne bi išli protiv branitelja, ali će usput zvanično amenovati (jugo)komunističke simbole.
Zabavno je kako simpatizeri, dobrim dijelom i izravni uživatelji, komunističkog naslijeđa u ovakvim temama odjednom postaju veliki tuđmanisti, navodeći kako je prvi predsjednik bio Titov partizan i general, dakle kotačić tog režima skoro dva desetljeća. Ali političkim Hrvatima Tuđman nije drag zbog toga, već unatoč tome, dakle isključivo zbog onoga što je radio nakon što je evoluirao i sukobio se s tim režimom. Nije devedesetih hrvatsku vojsku okitio partizanskim znakovljem, niti je u ratu itko branio demokratsku Hrvatsku pod petokrakom, već ju se pod njom isključivo napadalo.
Kod značenjski nabijenih simbola kao što su totalitarni čin interpretacije je uvijek i politički čin. Stoga bi se od Plenkovića očekivalo da, nakon zaključaka njegovog ad hoc savjetodavnog Vijeća, preuzme odgovornost i predloži doradu zakonskih okvira, ako još uopće ima većinu u Saboru. Pri tome valja imati na umu kako zabrane u pravilu dovode do dodatnog fetišiziranja simbola. Pa će te ono što bez dovoljno širokog konsenzusa izbaciš iz prostora zakonitosti u pravilu sutra dočekati na stadionima i zidovima.
Autor: Nino Raspudić / Večernji list