Bože, sačuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću se znati obraniti i sam. Ova stara cinična misao najbolje opisuje nevolje s kojima se u zadnje vrijeme suočavaju najistaknutiji predsjednički kandidati u Hrvatskoj. U završnici procesa svrstavanja i iskazivanja potpore sve više se čini kako ishod izbora neće toliko odrediti protivničko odmaganje koliko prijateljsko “pomaganje”.

Ovog tjedna najviše su odmogli pomagači Zoranu Milanoviću. Predsjednik IDS-a Boris Miletić u ime stranke dao je potporu kandidatu Milanoviću i važno naglasio kako će se “na predsjedničkim izborima birati između nazadne i napredne Hrvatske”. Ma nemoj! Hoće li se ikada u ovoj zemlji moći održati normalni izbori koji neće biti predstavljeni kao crno-bijeli rat dobra i zla ili sukob civilizacija?! Ne, Miletiću, ne bira se između nazadne i “napredne” Hrvatske, što je već stoput prežvakana progresistička floskula provincijalnih post-komunista, nego između jednako legitimnih kandidata koji će zadovoljiti uvjete kandidature i ponuditi svoje programe javnosti na demokratskim izborima. No to nije sve. “Svojom podrškom IDS želi još jednom dati čvrst doprinos tome da Hrvatska uistinu postane normalna, proeuropska, otvorena i moderna zemlja”, naglasio je Miletić. Dakle, ne natječu se samo napredni protiv nazadnih, već i normalni protiv nenormalnih? Što je “normalno”? Je li ono što su IDS-ovci napravili s Uljanikom normalno? Što znači “proeuropsko”? Je li nakon friške rezolucije Europskog parlamenta o “važnosti europske memorije za budućnost Europe”, koja stavlja u isti koš nacizam i komunizam, IDS-ovo slavljenje Josipa Broza Tita “proeuropsko”? A što se tiče famozne “otvorenosti” koju sebi i svojima ekskluzivno prisvaja Miletić, najpoštenije bi bilo kompletnu migrantsku kvotu odrezanu Hrvatskoj smjestiti u otvorenu i tolerantnu Istru, jer zašto da se migranti pate u zatucanim, nazadnim županijama koje, za razliku od IDS-ovaca ne žele to bogatstvo? O Miletićevoj “modernoj” Hrvatskoj dosta govori i to što je jedan od najmodernijih ljudi u Hrvatskoj, Josip Manolić, također ovaj tjedan dao potporu Milanoviću, od koje ga može zaboljeti glava više nego od IDS-ove.

Ispada da je moderna Hrvatska ona Jože Manolića.

Od malih nogu su nas učili kako treba slušati starije, jer su oni skupili puno iskustva, znanja i mudrosti, što posebno vrijedi za najstarije, a Manolić, uskoro stogodišnjak, jedan je od njih pa uvijek pozorno pratim njegove istupe. Manolić je u izjavi novinarima, koju je dao na otkrivanju biste Mahatme Gandhija na zagrebačkom Bundeku, svoju tezu kako Grabar Kitarović ne može pobijediti potkrijepio ovako:

“Ne može pobijediti jer je polovica Hrvatske odmah na početku protiv nje zbog izbacivanja Tita kao nosioca jednog antifašizma. I sad ćemo mi objediniti i SDP, i antifašizam, i mislim da ćemo već u prvom krugu dobiti bitku protiv gospođe”. Iz ovoga proizlazi kako je polovici Hrvatske presudno važno da bista jugoslavenskog komunističkog diktatora krasi ured predsjednika demokratske Hrvatske. Zatim, Manolić govori o “mi”, dakle, ispada da je dio tima. Objedinjuje i SDP i antifašizam i najavljuje pobjedu u prvom krugu u bitki (dobro da nije rekao u ofenzivi) protiv “gospođe”.
Milanović bi se, nakon ovoga, trebao očitovati o tome je li Manolić dio tima. Kao uskoro stogodišnjak Manolić je etički otišao u zastaru. Svakog stogodišnjaka se doživljava kao neko čudnovato biće kojem se zaboravljaju i krimeni i zasluge, i promatra ga se pretežno kao predstavnika krhkog čovječanstva u sizifovskoj borbi protiv vremena i smrti. Svojevremeno se tako Dragutina Tadijanovića prestalo poimati primarno kao pjesnika, već kako nekog životnog ultramaratonca kojem se držalo palčeve da doživi stotku, a po mogućnosti obori i rekord preko te mitske granice.

Promatralo ga se, kao Manolića danas, kao neku hodajuću okaminu iz pradavnih vremena, svi su čekali da napuni sto. Ljude to i inače sportski veseli, pa, primjerice, puno više žale za babom koja umre s 99 i osam mjeseci (malo joj je falilo!) nego onu koja ode Bogu na istinu s 91.

Manolić je već godinama predmet viceva, posvećena mu je i silno popularna Facebook stranica “Josip Manolić je nadživio…” na koju ljudi s nekom čudnom zluradošću stavljaju sve celebrityje koji umru prije Manolića. Pojavio se nedavno i meme na kojem neizbježna Greta Thunberg bjesni riječima – Kako se usuđujete ostaviti ovakav svijet Joži Manoliću! Kad mu već, kao i mlađahnijem Budimiru Lončaru, nije sudski propitana uloga u represivnom aparatu komunističkog režima odmah nakon njegovog pada, sam dodatni protok vremena im je presudio pretvorivši ih u neku vrstu hodajućih muzejskih eksponata. Čudi me da ih iz Rijeke kao europske prijestolnice kulture nisu pozvali da statiraju uz Galeb kao živi izlošci jednog divnog vremena.

Milanoviću nije lako s takvom potporom i nametnutim očekivanjem. Em mora pobijediti kao drug protiv “gospođe” u provom krugu, em se očekuje da će nakon toga dotegliti Brozovu bistu natrag na Pantovčak.

“Mislim da će SDP-ovac već u prvom krugu pobijediti jer je SDP napravio stratešku platformu da kandidira jednog čovjeka jer se bira jedan predsjednik i iza kandidata je stala čitava stranka. Stat će čitav SDP i stat će antifašizam, i možemo već u prvom krugu dobiti pobjedu”, zaključuje Manolić.

Antifašizam će stati iza Milanovića, dakle, drugi su fašisti. Prilično obećavajuće i relaksirajuće za opću klimu u društvu. Možda bi, kad je već tako, bilo najbolje da se Milanović povuče a antifašističku kandidaturu ponese sam Manolić, kao iskusniji u borbi protiv fašizma. Ono što Milanoviću čine komunistički metuzalemi, Kolindi Grabar Kitarović radi njezin tim i matična stranka.

Njen pomno fabricirani polusatni govor na objavi kandidature bio je loše koncipiran, usiljen, u izvedbi preglumljen, a vrhunac medvjeđe usluge onih koji su sve to organizirali dogodio se kad su u transkriptu govora koji je kasnije podijeljen novinarima ostale i natuknice o tome kada se govornica treba “blago nasmiješiti” i na kojem mjestu ne treba zahvaliti. Radi se o čistom insajderskom podmetanju kako bi je se ismijalo i nabacilo na volej protukandidatima. Stječe se dojam da njen tim, i stranka čiji je kandidat, rade izravno protiv nje, čak i više nego ražalovani bivši kolindisti koji sustavno odmažu Miroslavu Škori tako što mu daju svoju primitivnu potporu.

Smiješno je gledati kako isti ljudi koji su donedavno potpuno nekritički podržavali Kolindu Grabar Kitarović danas pljuju po njoj i s istim žarom s kojim su prije pet godina gurali njenu kandidaturu danas podržavaju, kako vole naglasiti, “dr. Miroslava Škoru” (ovo stalno isticanje doktorskog epiteta djeluje komično, i kod neupućenih baca u sumnju Škorin doktorat, koji je po sudu struke ozbiljno napravljen pa nema nikakvog razloga da ga se tako karikaturalno prenaglašava). Što Škori jamči, ako sutra pobijedi i ne pristane tu bulumentu nositi na vratu, da sutra isto to neće raditi i njemu? Ili zašto vjerovati u njihovu procjenu danas, ako su tako silno pogriješili prije pet godina?

Oko kandidata Škore se sjatilo svašta, čini se i onih čiju je potporu tražio i onih samozvanih, čiju nije. Stoga već ulazi u fazu u kojoj bi mu potpora bila veća da je malo manja, tj. morat će se ograditi od nekih podupirača koje čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. Sve u svemu, ni Škori, ni Milanoviću, ni Grabar Kitarović nije lako. Ostaje vidjeti hoće li više Milanoviću štetiti potpora modernog Manolića i poštenog IDS-a, Kolindi Grabar Kitarović ćatoličkog HDZ-a s njegovim imbecilnim PR-om ili Škori uvrijeđenih ex-kolindaša.

No najopasnija potpora, fatalna za svakog kandidata još nije iskazana. Škorpionski ubod za svakog od njih bila bi objava Milorada Pupovca da ih podržava. Od toga svi strepe. Budući da podržava Vladu Andreja Plenkovića, bilo bi logično da Pupovac podupre Grabar Kitarović i time je do kraja ukopa. No pošto je on i jedan divovski antifašist, od potpore treba strepiti i Milanović. Ni Škoro nije sasvim siguran, jer je Pupovac, između ostalog, i veliki borac protiv pokvarenog sistema, iako je od 2000. do danas, uz izuzetak kratke Oreškoviće, bio dio svake vlasti. Biti danas predsjednički kandidat u Hrvatskoj znači izložiti se silnom stresu, prije svega prouzročenom od strane “prijatelja” i podupiratelja. Prema nekima od njih, medvjed iz fraze “medvjeđa usluga” djeluje kao mala maca.

Autor: Nino Raspudić / Večernji list