Usred frke oko Šešelja, rupetine na cesti i opljačkane policije, zadnja je vijest koja mi je trebala da je u Splitu izvršena verbalna agresija na Tomića, a fizička na njegov šešir i kolegu pa sam se već pomirio da ću opet na informativni razgovor.
Od prošlog tjedna kao ptica je slobodan Vojislav Šešelj, koji je, za razliku ostalih haaških osumnjičenika imao privilegij gledati iz Beograda farsu vlastitog oslobađanja. U pogledu Haaškog suda uvijek se nanovo iznenadim silnom iznenađenju javnosti kako to da taj hram pravde u Scheveningenu može osloboditi tipa poput Sešelja. Naime, tužiteljstvo je najproblematičniji dio Haaškog tribunala jer se i na primjeru Šešelja pokazuje da je ono primarno bilo u funkciji političkog modeliranja odnosa na području bivše Jugoslavije. U pogledu četničkog vojvode nisu im u fokusu bili ni pravda ni žrtve, već im je, u trenutku potrebe pacificiranja Srbije, bilo važno sklepati bilo kakvu optužnicu, pa i ovakvu koja može pasti, samo da imaju razloga maknuti ga na desetak godina iz Srbije. U međuvremenu su tamo simbolički “obrijali” njegovu desnu ruku, Nikolića, i njegove dvije lijeve noge, Aleksandra Vučića, koji su, dok im je vojvoda izvodio cirkus u Haagu, postali ugledni lideri “regije”, kojima titraju i Vatikan i Njemačka.
Dugo su trajali i proces u Haagu i onaj “brijanja” u Beogradu. Danas je jasno kao dan da je Nikolićeva pobjeda na predsjedničkim izborima spasila Hrvatsku od dodatnog čekanja u predvorju EU jer bi se, u protivnom, još malo tražili topnički dnevnici ili mjerila ljudska prava. Dovršetak pregovora s Hrvatskom dodatno bi se stopirao, a onda bi se, kad i Srbija bude spremna, išlo u paketu. Poraz Tadića i pobjeda Nikolića tada su zakomplicirali stvar, zbog čega je Hrvatska ušla ne čekajući “susjedstvo”, no zato su naši tadašnji lideri na ceremoniji proslave prisegnuli kako ćemo učiniti sve da u obećanu Uniju dovučemo i dojučerašnju braću. Činio se to tada kao hrvatski vanjskopolitički trijumf i srpsko zaostajanje. No danas više nije jasno tko je na dobitku, a tko na gubitku. Je li Srbija sretnija što nije ušla, jer se zadnjih godina u EU dijeli više problema nego poticaja, pa umjesto “mrkve” koju je dobivala Poljska, može se eventualno nadati svom paketu migranata iz kvota, a nekadašnji san da nemaš granice prema najrazvijenijem dijelu svijeta pretvorio se u bojazan pred mogućnošću da se iz Molenbeeka ili šerijatskog pariškog predgrađa do vaše kuće može doći bez ikakve granične kontrole.
Šešeljev trijumfalni izlazak pljuska je stradalnicima jer je traumatiziranim ljudima, žrtvama politike čiji je bio jedan od nadahnjivača, teško pratiti finese između prava i pravde, između neskrivenog zlikovca i dokazivanja veze s elementima onakve optužnice. Koje će biti političke posljedice ovakve odluke? Koliko to može utjecati na scenu u Srbiji? Sigurno je samo jedno: oslobađanje Šešelja udarac je bratstvu i jedinstvu u regiji i daje moralno pravo Hrvatskoj da konačno počne spominjati i neke uvjete za ulazak Srbije u EU. Ne kao bilateralne ucjene, već kao poštovanje europskih civilizacijskih vrijednosti. Ukratko, što se više srbuje u Srbiji, to jugoslavenstvo u Hrvatskoj ima manje tla pod nogama.
Kad smo kod tla pod nogama, svakodnevno sam se, kao i de-seci tisuća ljudi u Zagrebu, vozio preko nečega za što se pokazalo da je tanak sloj asfalta koji prekriva golemu rupu. Ponor koji se navečer otvorio nasred Slavonske avenije, jedne od najprometnijih prometnica u Zagrebu, zlokobno je upozorenje na stanje dijela infrastrukture u gradu, koje je medijski brzo posušeno. Zbog rupetine veličine automobila u kojoj samo čudom nitko nije stradao, iako su se na tom mjestu i ranije javljali slični problemi i izvodile sanacije, gradonačelnik Bandić krivicu je pripisao dragom Bogu, a onda velikodušno i samom sebi, samo da se fokus ne bi skrenuo na Zagrebačke ceste, one koji održavaju prometnice. Tko će odgovarati jer nedavne sanacije na istom mjestu nisu izvedene kako treba, jer su građani dovedeni u životnu opasnost te što nas kao posljedica nemara sada očekuju i nesnosne gužve dok ne završe radovi koji se procjenjuju na desetak dana?
Isti dan kad se zemlja otvorila u Savskoj, opljačkano je središte MUP-a u Heinzelovoj, za koje ni-smo ni znali da čuva tolike količine zlata i eura. Bizarnost vijest kako su lopovi opljačkali najveću policijsku stanicu u zemlji obišla je svijet. Da se to dogodilo nekoliko dana prije, svi bi mislili da se radi o nategnutoj prvotravanjskoj šali. Tko će ubuduće zaštititi policiju? Hoće li i oni morati angažirati zaštitarsku službu? Ista ta policija prije dvije godine gubila je vrijeme ispitujući me na informativnom razgovoru kao sumnjivo lice, nakon što je četiristo kilometara dalje od mjesta gdje sam se nalazio izvršen napad kantom fekalija na antifašistički hodajući spomenik pod nazivom Ante Tomić.
Usred frke oko Šešelja, rupetine na cesti i opljačkane policije, zadnja je vijest koja mi je trebala da je u Splitu izvršena verbalna agresija na Tomića, a fizička na njegov šešir i kolegu pa sam se već pomirio da ću opet na informativni razgovor. Kao dodatna potvrda teze ako mi nismo na vlasti, onda je fašizam, na reakciju Ministarstva kulture koja je uz bezrezervnu osudu napada istaknula da treba imati i odgovornosti za napisanu riječ, pri čemu ne znamo jesu li pri tome mislili na Tomićevu konstataciju kako bi pripadnike jedne stranke trebalo izvesti na stadion pa onda “malo prošarati mitraljezom”, ili na ruganje fizičkim nedostacima ljudi, zalijepili su ministru Hasanbegoviću da je ajatolah koji je izdao fetvu za Antu Tomića.
Osuda pisca na smrt i priopćenje “Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ”, izgleda, jedno su te isto. Uglavnom, nakon nove Tomićeve kalvarije, očajnički sam, kao jedan od osumnjičenih prošli put, smišljao alibi i skrušeno se spremao na novo ispitivanje, kad se srećom otkrilo da su pijani mladi agresori uhićeni i da ovaj put mogu odahnuti.
Ostaje još vidjeti jesu li se napadači napajali Kratkim espressom kao Mein Kampfom ili su možda završili Katolički bogoslovni fakultet, notorni rasadnik klerofašizma, s kojim je neoprezna uprava FF-a spremila sporazum o suradnji (bolje upućeni to zovu spajanjem, a najbolje upućeni pokrštavanjem Filozofskog u Katolički filozofski fakultet, KFF). Taj sporazum neoprezno je izglasalo tri četvrtine odsjeka, uključujući i moju talijanistiku, nesvjesni da se iza naizgled benignog ugovora koji omogućuje da student Filozofskog koji je na njemu prošao prijamni i upisao jedan studijski predmet može drugi upisati na Glazbenoj akademiji, Likovnoj akademiji, KBF-u i još nekim fakultetima, ustvari krije podmukla klerikalizacija visokoga školstva. Nama neopreznima koji nismo vidjeli zamku u tome da netko može, ako položi prijemni na oba faksa i zadovolji sve uvjete, studirati npr. talijanistiku na Filozofskom i muzikologiju na Glazbenoj akademiji ili njemački i katehetiku na KBF-u, oči su morali otvoriti drugi. Budnost, srećom, nije opala skupini vječnih studenata i revolucionara predvođenih jednim političarom, štoviše predsjednikom stranke koja se na izborima nije proslavila pa su uz široku potporu, od članica Platforme 112 preko Foruma mladih SDP-a do studenata iz Novog Sada i Šime Petrine, pokazali klerikalcima zube te prijete blokadom nastave i onima koji su izglasali suradnju i onima koji nisu. Zlobnici kažu da su ovo u prošlosti već viđene metode ako ne mogu uspjeti demokratskim putem, onda prelaze na nasilje.
Ciklusi buđenja Akademske solidarnosti, plenuma i blokada podudaraju se s izbornim. Puka je slučajnost da onda kada imamo lijevu vlast nema problema, nema plenuma ni blokada, kao što npr. nema ni potrebe za političkom satirom na javnoj TV, a kada je drugačije, budi se revolucionarni žar i u četrdesetogodišnjim studentima. Ne znam na što će sve to skupa izaći. Hoće li se na predavanja morati ići naoružan nunčakama i blagoslovljenom vodicom u spreju ili će Filozofski nakon neprijateljske ofenzive pasti pa ćemo već za mjesec dana kao uvjet za potpis u ljetnom semestru imati obavljene svibanjske pobožnosti.
U svemu tome najdragocjenije je što smo konačno od plenumaša čuli ono isto što i od njihovih dojučerašnjih libertarijanskih protivnika, tj. da je fakultet ustvari tvornica za proizvodnju radne snage za potrebe tržišta i to, u slučaju Filozofskog, po njima, slabo konkurentne. Naime, upravo to sada, kao temeljni argument protiv sljubljivanja s KBF-om, ističu isti oni koji su za vrijeme prošle blokade bili vođeni parolom “znanje nije roba”. Sada pak tvrde: jest, pri čemu je naša očito sumnjive kvalitete jer se, eto, neće moći nigdje zaposliti onaj tko uz grupu na Filozofskom nije završio i katehetiku. Nek’ nam je Bog na pomoći!
Autor: Nino Raspudić/Večernji list