Tema koju su mediji u posljednje vrijeme ugrijali do usijanja, a koju je u drugi plan bacilo tek jučer započeto Svjetsko nogometno prvenstvo, priča je o odlasku mladih, i ne samo mladih, iz Hrvatske, pri čemu ne mislim samo na odlazak perspektivnog Z.M. (59) u pravcu BiH. Čini se da će ubuduće demografija i biopolitika sve više bacati u sjenu klasične ideološke podjele, jer uskoro u Hrvatskoj više neće imati tko ni ljevičariti ni desničariti. No je li tome baš tako?
Problem je kroz Pokret ostanka prvi sustavno istaknuo Most, a sada se priključila i predsjednica. Nakon što je bezuspješno apelirala na zajedničku sjednicu s Vladom na temu demografije i dobila košaricu, iznijela je svoj prijedlog demografskih mjera.
Nakon toga, nastupajući u srijedu u Bruxellesu, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako je Europska unija u cjelini profitirala od članstva Hrvatske, a Hrvatska to ni nakon pet godina od pristupanja još uvijek nije te istaknula kako sloboda kretanja trenutačno ne ide Hrvatskoj u prilog zbog velikog odljeva ljudi. Istaknula je procjenu kako je Hrvatsku od ulaska u EU, u pet godina, napustilo između 320 i 380 tisuća ljudi.
Uslijedila je histerična reakcija iz Vlade, pa smo se još jednom mogli uvjeriti kako naši eurofanatici podivljaju kada se iznese i najmanja sumnja u njihova EU idola – tada reagiraju jednako suptilno kao islamisti na diranje u Muhameda.
Izvor iz Vlade, koji je, po dobrom hrvatskom običaju, zatražio da ostane neimenovan, za Hinu je rekao da je “neuobičajeno da bi nešto takvo rekla predsjednica RH, i to upravo za vrijeme posjeta Bruxellesu”, dakle, u njihovu svetom gradu usudila se izreći takvo svetogrđe. Potom je ogorčeni izvor naglasio kako je sloboda kretanja ljudi jedna od četiri temeljne slobode Unije.
Dodao je i dozu optimizma: “Slične trendove u dinamici slobode kretanja ljudi (ukidanje kvota i radnih dozvola) doživjele su i druge nove članice u prvim godinama nakon članstva u EU”, a potom i znanstvene fantastike: “Očekujemo da u 21. stoljeću mobilnost naših državljana unutar EU bude dvosmjeran proces te da će mnogi nakon rada ili studiranja u drugim državama birati povratak u Hrvatsku”. Taj izvor mudrosti na koncu je naglasio kako Vlada “radi na stvaranju uvjeta da se to i ostvari”.
Ostaje dojam kako po tom pitanju u Hrvatskoj imamo samo demagoške “optimiste”, ustvari pripadnike oligarhije koje za demografsku budućnost Hrvata nije ni briga, već samo gledaju kako ostati na vlasti i eventualno osigurati daljnju karijeri u briselskoj centrali, s jedne, i katastrofičare koji ne ističu problem kako bi potaknuli njegovo rješenje, već da bi stvorili klimu beznađa i ubrzali evakuaciju, s druge strane.
Mediji pišu o “kolonama mladih” koji napuštaju Hrvatsku, i odnekud već znaju da se još pola milijuna ljudi sprema napustiti Hrvatsku? Odakle im to, i zašto baš pola milijuna, a ne 400 ili 600 tisuća? Teško je kod njih ne primijetiti izvjesno sladostrašće dok tako burgijaju. Stvar ide toliko daleko da se u svrhu poticanja beznađa na naslovnicama ne prenose samo prigodne teze, primjerice, Vlatke Pokos, već sad i anonimnih komentatora na izjave Vlatke Pokos! Tako u srijedu među vijestima dana čitamo: Vlatka se kaje zbog intervjua koji je dala za posjeta Hrvatskoj: Fanovi je tješe: ‘Budi sretna što si otišla iz ove vukoj***ne u kojoj žive degenerici’
Po čemu je taj anonimni dijagnostičar kompetentan i kvalificiran za takvu generalnu ocjenu četiri milijuna ljudi koji još žive u Hrvatskoj i zašto ga prenose na naslovnicama, osim da nas performativno uvjere da smo degenerici jer se još nismo iselili?
Otkako znam za sebe priča se o krizi, stabilizaciji i nužnim reformama. Iz Jugoslavije se odlazilo masovno, čim se moglo dobiti putovnicu ispražnjeni su cijeli krajevi, milijuni djece rasli su bez očeva gastarbajtera. O tugaljivoj atmosferi koja je vladala čak i u redovima onih koji su tu državu voljeli i osjećali svojom slikovito svjedoči pjesma “Dan Republike” Zabranjenog pušenja o razočaranom revolucionaru, partizanu i Jugoslavenu, kojeg najviše pogađa – iseljavanje mladih: “Žao mu je što neki misle da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san, čekaju pasoš da odu van…”
Oni koji nam iz medija iz dana u dan naturaju na nos da je Hrvatska “propali projekt”, sugerirajući valjda da je trebalo ostati pod Miloševićem u krnjoj Jugoslaviji, ne navode kada je to bilo bolje, a da nije bilo na dug.
Čini se ipak kako u ovoj priči svi govore dio istine, ali s različitim motivima. Svi su dijelom u pravu, problem postoji i s njim se treba suočiti.
Izvor iz Vlade ne laže da su slične trendove doživjele i druge nove članice EU u prvim godinama nakon članstva. Nekoliko milijuna Poljaka, primjerice, napustilo je zemlju, najviše ih je otišlo u Veliku Britaniju, ali se dio kasnije i vratio. No teško mu je povjerovati da Vlada “radi na stvaranju uvjeta da se to ostvari”, osim ako taj “rad” jako dobro skrivaju.
Predsjednica je u pravu kad kaže da je EU dosad imao više koristi od Hrvatske nego obrnuto. Zašto je EU primio Hrvatsku u članstvo? Razumljivo, iz interesa, ne iz samilosti. Zašto je Hrvatska toliko željela ući u EU? Valja zato jer je interes bio obostran ili je možda uvučena samo zbog interesa uskog sloja elite koja je, kroz mit Europske unije koje se treba dočepati pod svaku cijenu jer će nam u njoj poteći med i mlijeko, uspjela u to uvjeriti “većinu” (točnije 29% ukupnog stanovništva koje je izašlo na referendum o ulasku EU i na njemu glasovalo za)? Tko je krivac što se u zemlji koja ima resurse da u njoj kvalitetno živi i puno više ljudi, mladi danas iseljavaju i da uza sve otegotne okolnosti – strani jezik, odvojenost od obitelji, život bez prijateljske i generacijske mreže u kojoj si odrastao, zavičaja u kojem si kao riba u vodi – biraju početak od nule u Njemačkoj ili Irskoj?
Krivi su oni koji već desetljećima loše upravljaju tim resursima i ne uspijevaju stvoriti okvir u kojem će realizirati potencijal koji Hrvatska svakako ima.
Ovdje dolazimo do velikog paradoksa. Zanimljivo je da se najljući i najkatastrofičniji mediji i njihove perjanice koje nam iz dana u dan nabijaju na nos da smo degenerici ako tu ostajemo (zanimljivo, ostaju i oni, ne iseljavaju se), da je Hrvatska propali projekt i sl., istodobno najžešće protive bilo kakvom istinskom pokušaju promjene stanja poput, primjerice, referenduma o promjeni izbornog zakona. Nariču nad posljedicama njihove vladavine, a istodobno drže štangu HDZ-u i SDP-u koji vladaju ovom zemljom od 1945.
Je li Željka Markić bila na vlasti i dovela zemlju u ovo stanje? Je li Zvonimir Troskot gomilao dug, nerezonski rasprodavao imovinu, napuhavao državnu administraciju?
Stanje je katastrofalno, ali se ništa ne smije promijeniti – sukus je takvog pristupa, uz uporno poticanje mladih da bježe glavom bez obzira. Ostavivši sada postrani radi li to zbog vlastite kampanje i/ili kako bi se ubrzano distancirala od ekipe za koju ima informacije da će uskoro potonuti, predsjednica je pokrenula prava pitanja. Demografski problem je ozbiljan, a Vlada po tom pitanju nije učinila ništa.
Istina, plenkisti se mogu braniti kako su ovaj tjedan ipak nešto napravili za mladog čovjeka u Hrvatskoj. Zahvaljujući našoj Vladi i ako si siromašan, nezaposlen, bez perspektive, ne moraš nužno biti očajan. Možeš, za promjenu, biti očajna. I obrnuto. Četrdeset dana nakon što je ratificirana Istanbulska konvencija, Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo je dopis svim osnovnim i srednjim školama te svim visokim učilištima kojim se regulira “izdavanje svjedodžbi i diploma nakon upisa promjene spola/odabira života u drugom rodnom identitetu, imena i/li prezimena u državnim maticama”. Prema tom dokumentu, upis promjene spola u maticu rođenih morat će se omogućiti ne samo na temelju operacijske “promjene” spola nego i na temelju života u “drugom rodnom identitetu”, dakle, samo na temelju izjave da se osoba sada osjeća pripadnikom drugog spola. Eto, da se ne kaže kako nisu ni u čemu uspjeli doseći zapadne standarde.
Autor: Nino Raspudić / Večernji list