Politički teror bošnjačke vrhuške nad Hrvatima u BiH ulazi u novu, izgleda terminalnu fazu. Lokalne izbore održane u BiH prošle nedjelje obilježilo je do sada neviđeno nasilje i prekidanje izbora u Stocu. Od rata do danas taj grad je, kao i sve nacionalno miješane sredine u BiH, poprište nesmiljene borbe na lokalnim izborima, koji u pravilu izgledaju kao popis stanovništva. Gledano iz perspektive Hrvata u BiH, Stolac je rubna, siromašna općina u jugoistočnoj Hercegovini, sama po sebi bez osobitog značaja. No za Bošnjake, koji su se nakon rata masovno vratili u taj gradić koji je ostao pod kontrolom HVO-a i iz kojih ih je većina bila protjerana, Stolac je strateški važna odskočna daska prema toliko žuđenom moru. Političko ovladavanje omogućilo bi i nesmetano dodatno naseljavanje, poput onog kojem danas svjedočimo u slučaju arapske invazije na okolicu Sarajeva. Ako imamo u vidu ratne planove i fantazije Armije BiH, koje danas njeguje famozno Pomorsko društvo BiH u Sarajevu, priča oko Stoca dugoročno bi se puno više trebala ticati stanovnika krajnjeg juga Hrvatske negoli npr. zapadne Hercegovine. No u Hrvatskoj nemjerljivo više ljudi razbija glavu oko toga tko je opljačkao nakit Kim Kardashian nego što se događa u susjednoj državi.
Nakon pokušaja vojnog zauzimanja grada, u ratu su u Stocu najviše stradali Bošnjaci koji su grad vojno izgubili. Ratno stradanje Bošnjaka Stoca razmjerno je onome Hrvata Bugojna, Jablanice ili Konjica, s tom razlikom što se prognani Bošnjaci u Stolac vratili dok je u područja koja ostala pod kontrolom Armije BiH povratak prognanih Hrvata bio neznatan. Razlog treba tražiti u sustavnom teroriziranju hrvatskih povratnika koje je započelo odmah nakon rata, od ubojstava, podmetanja eksploziva do opstrukcije obnove kuća. Dva paradigmatska događaja u tom smislu su likvidacija doministra Joze Leutara usred Sarajeva i ubojstvo povratničke obitelji Anđelić koju je na Badnju večer u njihovoj kući u Kostajnici kod Konjica smaknuo vehabija Muamer Topalović.
Za razliku od teritorija koji je osvojila Armija BiH i koji je temeljito etnički očišćen i zacementiran, na prostore koji su bili u sastavu HR Herceg-Bosne Bošnjaci su se masovno vratili, od Jajca do Stoca. U nekim od tih općina danas imaju i većinu pa osvajaju gradonačelnička mjesta, kao u Jajcu, Busovači ili Novom Travniku. Tamo gdje se ono što se nije dobilo u ratu poslije rata „osvojilo“ institucionalno, nije bilo izgreda na izborima. Incidenti su izbili tamo gdje se nije moglo, kako je Slobodan Milošević govorio, „institucionalno“ pa se prešlo na „izvaninstitucionalno“ osvajanje.
Stolac je najbolji primjer. Na lokalnim izborima tamo se svako četiri godine sve bošnjačke i kriptobošnjačke stranke (poput SDP-a) ujedine oko jedne liste, a sve hrvatske stanke oko druge i popis stanovništva, kojeg se naziva „lokalni izbori“ može početi.
Bošnjačka taktika u Stocu ovaj put bila je preko „svojih“ članova izbornih povjerenstava maksimalno usporavati izborni proces u većinskim hrvatskim sredinama, kako bi tu što manje birača izašlo na izbore. Nakon što je s terena došlo nekoliko prijava o istom modelu opstruiranja glasovanja predsjednik općinskog izbornog povjerenstva Ivan Perić je smijenio dva člana izbornih odbora koji su na takav način „kočili“. Vidjevši da im od plana neće biti ništa i da Bošnjaci opet gube izbore u Stocu, kandidat za gradonačelnika njihove koalicije pod nazivom Inicijativa za Stolac Salmir Kaplan sa suradnicima kreće u do sada neviđeni batinaški pohod.
Prvo upadaju u ured općinske izborne komisije i fizički nasrću na spomenutog predsjednika općinskog izbornog povjerenstva Ivana Perića, a zatim ekspedicija ide do biračkog mjesta Podgrad II, gdje SDA-ov kandidat za načelnika Kaplan i društvo premlaćuju člana općinskog izbornog povjerenstva Marija Raguža koji s teškim ozljedama vrata završava na intenzivnoj njezi u KBC Mostar. Nakon toga nastavljaju haračiti i otuđuju biračke kutije s izbornim materijalima s deset izbornih mjesta, čime de facto prekidaju izbore u općini Stolac. Policija je sve to mirno promatrala i nije reagirala.
Onaj tko očekuje da je nakon što je dva člana izbornog povjerenstva otpremio u bolnicu i otuđio izborni materijal Kaplan prespavao na policiji, sarajevski mediji osudili to ponašanje, a njegova stranka ga odmah suspendirala i ispričala se građanima, grdno se vara. Naime, od svega toga nije se dogodilo ništa. Kaplan još uvijek nije u pritvoru, a sarajevska Federalna televizija, glavno propagandno oružje bošnjačkog nacionalizma, dotaknula je dno u neprofesionalnom izvještavanju viješću kako je „bilo nekih nepravilnosti u Stocu“ i kako je „jedan kandidat napao jednog člana izborne komisije“, a kasnije predstavljajući Kaplana kao pravednika koji je spriječio izbornu krađu.
Visoki predstavnik i najdraža ambasada, koji su godinama omogućavali, mijenjajući po potrebi i Dayton i izborni zakon, institucionalno gaženje Hrvata, sada kada se prešlo na izvaninstitucionalno zatiranje, okreću glavu i ne reagiraju.
Fizički napad na predsjednika izbornog povjerenstva od strane kandidata i potom nešto što se može okvalificirati kao pokušaj ubojstva koji je rezultirao teškim fizičkim ozljedama člana izbornog povjerenstva, za njih izgleda nisu napad na ustavnopravni poredak BiH u koju se toliko kunu.
Posebno je bizaran podatak da je nesuđeni načelnik Stoca Salmir Kaplan bio fantomski ministar kulture u platformaškoj Vladi prije nekoliko godina. Fantomski, jer je resor kulture po Daytonu u ingerenciji kantona, a ne Federacije, što nije smetalo tadašnjoj vlasti formiranoj bez legitimnih predstavnika Hrvata da doda i ministarstvo kulture ne bi li i tako razvlastilo kantone, zadnju liniju institucionalne obrane Hrvata u BiH. Iste one kantone čije su zgrade „spontano“ zapalili prosvjednici tijekom bošnjačkog proljeća.
Inače, Stolac ovim postaje drugi grad u BiH kojem su onemogućeni lokalni izbori. Prvi je Mostar, jedini veći grad u BiH u kojem su Hrvati poslije rata ostali u većini pa je specijalno za Mostar Visoki predstavnik nametnuo statut koji sastav gradskog vijeća veže uz popis iz 1991. To bi bilo lijepo načelo da je dosljedno primijenjeno i za Sarajevo i za Banjaluku i npr. Travnik ili Bugojno. Ovako je ostao dojam da je iznimka načinjena za Mostar samo zato da Hrvati ne bi „konzumirali“ činjenicu da su tu u većini. Inače, Ustavni sud je taj Statut ukinuo kao diskriminatoran jer po njemu u punjenju gradskog vijeća glas iz većinski bošnjačke izborne jedinice vrijedi pet puta više nego iz većinski hrvatske. Bošnjačke stranke odluku Ustavnog suda o ukidanju Statuta nisu htjeli implementirati pa se izbori u Mostaru ne održavaju već u trećem ciklusu.
Ono što je Bošnjacima omogućio Visoki predstavnik i najdraža ambasada u Mostaru, to batinašenjem sada sami pokušavaju u Stocu. Svjesni da ne mogu demokratskim putem osvojiti vlast, odlučili su se na prekidanje izbora i pretvaranje Stoca u novi „grad slučaj“.
Hrvatska politika je na sve to već peti dan nijema. Nakon što je Milanović, predsjednik stanke koja nije baš poznata po senzibilitetu za Hrvate u BiH, svojevremeno došao u Mostar kada je tamo za bošnjačkog proljeća doslovno gorilo i pridonio tom gestom smirivanju situacije točnije obeshrabrivanju nasilnika, Predsjednica i novi premijer Plenković bi načinili veliki korak unatrag ako uskoro ne posjete Stolac i time pokažu kako Hrvatska neće tolerirati nikakvo (izvan)institucionalno nasilje nad tamošnjim Hrvatima. Tu više nije riječ samo o osjećaju prema vlastitom narodu, ustavnoj obvezi ili činjenici da je Republika Hrvatska kao sukreator, supotpisnik i garant Daytonskog mirovnog sporazumna dužna umiješati se kad su njegova načela narušena, već prije svega o zaštiti za Hrvatsku i Hrvate važne geostrateške točke koju se želi staviti pod kontrolu, milom ili silom.
Autor: Nino Raspudić / Večernji list