Oliver Frljić je u intervjuu koji prenosimo u skraćenom obliku – a i punom, ako vam se da slušati sat i pol nesuvislog trkeljanja – iznio stavove koji su dijelom za ludnicu, dijelom za zatvor, a najviše za sprdnju.
Intervju je dao sredinom prošle godine, nakon što je postao intendant HNK u Rijeci, u “mnogo antifašističkom Novom Sadu”. No, na ovaj intervju nadovezuje se još nekoliko onih koje je dao za glasilo nacionalne manjine Jugoslavena “Novi List”, zatim regionalno-antifašistički “Peščenik” i slične medije, u kojima demonstrira intelekt prosječnog bauštelca i totalitarno-fašistoidni mentalitet.
Frljićev svijet je jednostavan: Jugoslavija i komunizam – dobro, Hrvatska i demokracija – zlo, Hrvati su dežurni ustaše i krivci za raspad Jugoslavije i njenog “sustava vrijednosti” – valjda tajne policije i kulta ličnosti, a Hrvati kao nacija zapravo ne postoje. Nešto kao Šešeljeva teza koju je obrazložio u knjizi “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”, čime zapravo dokazuje da je razlika između naših domaćih “antifašista” i srpskih fašista zapravo nepostojeća – obično se prometnu u potonje čim prijeđu granicu. S tom razlikom što je Šešelj nesporno obrazovan i vrlo sustavno svoje teze razlaže do u pojedinosti secirajući teze hrvatskih povjesničara (naravno, s velikosrpskog aspekta “Srbi svi i svuda”) i dobro razumije proces etnogeneze i ulogu religije, samo što ga krivotvori, dok je Frljić jednostavno primitivan i neuk, i zapravo na tragu svih onih negativnih stereotipa o Bosancima koji postoje u Hrvatskoj.
U tom intervjuu “intelektualac” lamentira o tome da se u zadnjim ratovima, po njemu, radilo “o, ovaj, nekoj izgradnji identitarne esencije” – a ne slučajno o pokušaju okupacije do granice Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica ili fizičkog uništenja jedne nacije, koja po njemu i Šešelju ionako ne postoji, nego ju je izmislio Tuđman.
“Što se tiče ovog jesam li hrvatski režiser, ja bi reko da nisam, jer, ovaj, ja mislim, ovaj, da je kulturni prostor u kom ja radim, živim i mislim, ovaj, puno širi od Hrvatske… činjenica je, ovaj, da sam prijavljen u Zagrebu već tri godine… i to je način na koji ja gradim svoj identitet, ovaj, upravo na propitivanju tih nekih fiksnih identiteta…”, trkelja Frljić, po receptu iz rata: hrvatske kune rado primam, stan u Zagrebu i putovnicu imam, al’ ustaške hrvatske države se grozim. A da kakav bi identitet bio ako nije “fiksan”, definiran genetikom, sredinom i kulturnim naslijeđem, inače se ne radi o identitetu! Identitet je sve ono što nas čini prepoznatljivim i određenim!
Klikni LIKE ako smatraš da je Frljiću zbog ovih izjava mjesto u zatvoru!
Intervju na kraju ovog teksta svakako poslušajte, jer zvuči kao da je prenesen iz “Top liste nadrealista”, najboljoj sprdačini s “jugoslaviš” načinom razmišljanja. Dakle, on kaže da se njegov rad bavi “upravo dekonostruiranjem tih identiteta koji su, ovaj, konstruirani u posljednjih dvadesetak godina”. Možda bi ipak netko gospodinu velikom režiserčini (režiseronji, na srpskohrvatskom) trebao objasniti da Hrvati svoj nacionalni identitet imaju stoljećima, i mi mu nismo krivi ako ga on nema, ili se identificirao s državom koje više nema. On kaže da ga je odredio “Jugoslavenski kulturni prostor (!)”, jer je on doveo do “emancipacije od logike nacionalne reprezentacije” i kako se jednako osjeća doma i u Sarajevu i u Podgorici i Beogradu (ali vjerojatno ne i u Beču, jer očito sebe ne vidi u europskom ili bar mitteleuropskom kulturnom prostoru koji je ipak malo širi i kultiviraniji od “jugoslavenskog”). Teško je razumjeti zašto je pak jugoslavenski nacionalni prostor manje nacionalan od Hrvatskog, i zašto je jugoslavenski integralizam bolji od Hrvatskoj – no ne bi bilo teško objasniti zašto je gori, iz perspektive prava svakog naroda na slobodu i nezavisnost. Uostalom, upravo su sloboda, nezavisnost i demokracija bile opće ljudske vrijednosti za koje su se Hrvati borili u prošlom ratu, naspram totalitarnog komunističkog režima Miloševićeve Jugoslavije i Kadijevićeve “antifašističke” vojske, srpskog imperijalizma umotanog u celofan “očuvanja jedinstvenog kulturnog prostora” i gole okupacije teritorija pod firmom “zaštite ugroženog srpstva”. On te fašističke mitove koji su Srbiju u propast i odveli i dalje održava na životu mitologizacijom žrtve Aleksandre Zec, te prezentiranjem Hrvata kao notornih i genetski predodređenih fašista. Njegova filozofija je filozofija Mein Kampfa: protivnici pangermanizma / panslavizma oličenog u jednom vođi, jednoj državi i jednom narodu su za njega jednostavno vrijedni pećice.
On u tom intervjuu kaže da je “Jugoslavija pojam koji će tek u budućnosti dobiti pravu vrijednost na ovim prostorima”, jer postoji “zajedničko kulturno naslijeđe”. Takvo naslijeđe međutim ne postoji, upravo je činjenica da je Jugoslavija sastavljena od naroda koji dolaze iz dva različita civilizacijska subkonteksta – zapadnog kršćastva s jedne, i istočnog / Bizanta s druge strane, osnovni razlog tenzija koje su je i razorile. Hrvatsko kulturno nasljeđe je nasljeđe meditaranske i katoličke srednje europe, a nasljeđe Bosne i Srbije je naslijeđe Bizanta. On u intervjuu također kaže da “ne zna ni koji on jezik točno govori”. Kad je u Hrvatskoj, kaže da govori “srpskohrvatski” “jer to, ovaj, iritira uglavnom javnost”, što je još jedan dokaz njegove “kulture”: glavno je, jelda, ići na jetra “nacionalistima” koji “ne vole Titu”. Književni jezik bi trebao biti osnovni alat kulturnjaka, i on je i jedan od temelja nacionalnog identiteta kod većine nacija (ne i svih – Amerikanci govore engleski, pa su svejedno vodili rat za neovinost).
Frljić usto misli da ćemo ubuduće svi živjeti u jednoj državnoj zajednici i da će se “tu, ovaj, pokazati da će sve države koje su ratovale, ovaj, da bi izašle iz te državne zajednice, ovaj, pokazati, ovaj, apsurd ratova koji su vođeni devedesetih”. Stvarno, a mogli smo lijepo pustiti Miloševića da nam vlada, i svi bi živjeli zajedno, lijepo i u sreći. Za Frljića, te ratove su vodili nacionalisti protiv Jugoslavije, a velikosrpski pokret i ideja etnički čiste velike Srbije, zvala se ona Jugoslavija ili ne, nemaju ništa s tim. On kaže da voli Hrvatima postaviti pitanje “je li osamostaljenje zemlje bilo vrijedno jednog ljudskog života.” Možda bi to pitanje trebao postaviti Amerikancima, Ircima ili onima koji su se borili protiv Trećeg rajha? Frljiću očito nije jasno ni zbog čega se rat vodio, ni tko ga je i zašto pokrenuo, nije mu jasno tko je on uopće ni tko mu glavu nosi, a i nije mu jasno zašto su se Hrvati uopće branili od Miloševića. Po njemu, “ljudi koji su ratovali i ginuli imaju velik problem sa samim postavljanjem tog pitanja”, iako to u razgovorima s hrvatskim ratnim veteranima nisam primijetio. Oni imaju tek problem s postavljanjem pitanja je li vrijedilo ratovati da bi na vlasti bili ljudi koji Hrvate smatraju fašistima i daju 40 milijuna kuna godišnje HNK-u koji je Frljić pretvorio u svoj privatni facebook zid. On bi, kaže, uvijek optirao za politiku koja će pokušati mirnim putem riješiti problem. Drugim riječima, on bi valjda otišao Šešelju i Kadijeviću i rekao nemoj, bre, nije lepo… na srpskohrvatskom. Istina: vodstvo u njegovoj rodnoj Bosni je to pokušalo, pa znamo kako je ta zemlja završila.
Osvrnuo se i na predstavu Aleksandra Zec, jer je to jedna vrsta “društvene antingo.. antigona… antigon’zacije” jer se radilo na “nacionalnoj homogenzaciji a isključivo se taj ovaj klasni diskurs”… On kaže da pokušava “antagonizirati” društvo u Hrvatskoj, što bi inače u normalnoj državi bilo dovoljno da se s njim postupi kako su postupili Poljaci kad ih je išao uvjeravati da su klerofašisti. Kupili su mu kartu u jednom smjeru za Bosnu. No zapravo je time razotrkio politiku Josipovića, Obersnela i ostalih “promicatelja ljubavi”: posijati sjeme razdora i antagonizma u društvu, isprovocirati ma kakvu reakciju ma kakvom gadarijom, pa onda glumiti “sile svjetlosti” protiv “sila mraka” koje bi “da nas dijele kao društvo”.
Žali se i na medijski linč – a što treba očekivati netko tko pokušava antingo.. antigona… antigon’zarat društvo? Ako netko javno iznosi politički stav, i “antagon’zira” društvo, mora biti spreman stavi i javno braniti a ne se skrivati iza vrijeđanja kritičara kao “fašista”! Sve je to slika njegove balkanske (ne)kulture, koja ide za tim da nekom opsuje mater ili ga šutne ispod stola nogom da se ne vidi, pa kad dobije šamar onda se pita “joo šta je to bilo”. Naravno nije propustio ni istresti se, onako sav apolitičan, na HDZ. On smatra da oni koji su birali Tuđmana trebaju “snosit’ odgovornost”, jer po njemu do rata je došlo radi slobodnih izbora, a ne radi ostavštine diktature. On, kao pravi jugoslavenski šovinist, smatra da je Aleksanda Zec “ubijena zbog nacionalnosti”, iako je ta teorija na više nego labavim nogama, a kaže da je njegova predstava “optužnica pasivnosti građana Hrvatske”. Srećom, Hrvati devedesete nisu bili tako pasivni kao danas, dok se jugoslavenstvo širilo drugim sredstvima od kazališnih.
No, protivnik rata Frljić na pitanje može li kazalište “da menja političko okruženje” smatra da se “nenasilnim putem ne može ništa”, u postojećem političkom sistemu (demokracija). Već iz onog o izborima je bilo jasno da Frljiću demokracija gadno smrdi, totalitarizam i diktatura su mu bliži. A i nema ništa protiv nasilja, ako je kontra demokracije i Hrvata, a u korist diktature i Jugoslavije. On smatra da se kriza treba produbiti da bi se počelo razmišljati o “alternativama”, a njih vidi u “komunizmu” koji se nije “u dovoljnoj mjeri realizirao”. Smatra da on nije otišao na “ropotarnicu povijesti”, i da ideja “soc’jalne pravde i jednakosti neće umrijeti” samo zato jer se “kap’talizam pokazo jači”, te tumači Marksove riječi da će se “kap’talizam urušit pod teretom vlastitih proturječnosti”. Po njemu, kapitalizam “čisto matematički ne može izdržat”… te spominje “autokatalit’čku petlju” što je termin u čije mi se razjašnjavanje, kao i u razjašnjavanje drugih skrovitih zakutaka njegovog uma, ma kako jednostavan bio, ne da ulaziti.
“Jugoslavija i sve ono što ona predstavlja je za neke najveća babaroga”, kaže jugonacionalist Frljić. Njemu strašno smeta što se o Jugoslaviji, u kojoj su Hrvati 45 godina bili dežurni negativci i koja nas je pokušala istrijebiti genocidom, govori i piše loše. Ne zanima ga, kaže, nova Jugoslavija nego “svi oni principi koje je realizirala i predstavljala” (valjda tajna policija, slanje intelektualaca poput Gotovca na robiju zbog kritike režima, diktatura, nošenje štafete i kult ličnosti karikature nakićene ordenjem u diktatorwagen-Mercedesu).
Da je Frljić produkt primitivizma Balkana i ignorancije komunističkog sustava dokazuju i njegove izjave dane drugdje, pa i plitka misao izrečena u intervjuu u “Novom listu”: “‘Najprije, ne vjerujem u sustav parlamentarne demokracije jer on najvećim dijelom ne predstavlja ništa drugo do političke nepismenosti velike većine onih koji imaju pravo glasati. Borges je to nazvao “kaosom iz glasačke kutije”. Svatko, bez obzira ne političku (ne)kompetenciju, ima pravo participirati u odlučivanju. A takvom sustavu su potrebni politički nepismeni građani jer ga oni pokreću.”
Frljić je, dakle, u osnovi iskompleksiran i neuk, ali zato jako bezobrazan i podmukao kad mu se dopusti takvim biti. Iza “antifašizma” Frljića krije se notorni jugofašizam, isti onaj koji je palio gradove devedesetih, a krivi su mu oni koji su se od toga branili. A iza svega stoji njegova politička misija da, onako tulav, nesposoban sastaviti suvislu rečenicu bez pet-šest “ovaaaaj… jaaa”, bez ikakve sustavne edukacije ili sposobnosti razmišljanja izvan jugokomunističkog okvira i ograničenosti kulture sredine iz koje dolazi, vodi “politički nepismen hrvatski narod” u svijetlu totalitarnu budućnost, jer u demokraciji ljudi ne glasaju u ono u što on vjeruje. Frljić zapravo uopće ne razumije niti smisao demokracije, kao sustava u kom o političkim pitanjima odlučuju oni kojih se ta pitanja tiču, birači, a ne neka samoproglašena “prosvijećena elita” koja je prosvijećena, po njemu sudeći, koliko i Ava Karabatić.
Zabavan je taj “apolitički” redatelj i u intervjuu za srpski “Peščanik”: “Kultura je ideološko bojno polje. Kroz borbu oko prošlog rata, započelo se i s relativizacijom vrijednosti antifašističke borbe. Negdje se to radi otvoreno, negdje manje otvoreno. U Hrvatskoj se vrhunac kulturnog agitiranja za jednu polufašističku vlast dogodio 1997., kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu Zlatko Vitez režirao Tuđmanov rođendan, a glumci, uz rijetke izuzetke, u istom igrali”. Režiranje Titove štafete bi mu valjda bolje leglo. No teško je vidjeti poveznicu između režiranja rođendana Franje Tuđmana, antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata, i “relativiziranja antifašističke borbe”. Uostalom, ova zemlja nije nastala ni na kakvoj “antifašističkoj borbi”, ali jest na Domovinskom ratu kojeg upravo Frljić relativizira. Da je Hrvatska ozbiljna država, relativiziranje Domovinskog rata bi bilo strogo zabranjeno, kako je to uostalom slučaj s oslobodilačkim antikolonijalnim ratovima u svim državama svijeta.
No, ako ništa drugo, bar je na svjetlo dana izvukao mediokritete kojima on predstavlja vrhunac antifašističkog promišljanja i naprednosti, iako su mu stavovi i više nego retrogradni, bliži 19. nego 20. stoljeću, da o 21. i ne govorimo. On se kune u apolitičnost, no sveo čemu zapravo govori je najniži oblik politike, politikanstvo. Osim što Srbima čini medvjeđu uslugu i održava im iluziju da je rat skrivio netko drugi, čini je i onima koji su ga postavili kako bi “provocirao”: umjetnost može i treba biti provokativna, no njegov nivo “provokacije” je zapravo obično prostačko vrijeđanje svega što nije na razini njegovog primitivizma. Pravi umjetnik bi znao provocirati i bez da koga vrijeđa: ono što pak Frljić radi je na razini osnovnoškolskog bullyinga i imbecilnih djetinjarija.
Možda je Frljićevo djelovanje najbolje opisao autor “Povijesti grada Rijeke”, kritičar Igor Žic: “Frljićevo kazalište je spoj fašističkog, propagandnog kazališta s tabloidnim novinarstvom i od tog kazališta neće ništa ostati jer je jednostavno besmisleno. Nabacivanje blatom koje u politici može funkcionirati, u umjetnosti je neuspješan pokušaj kupovanja budućnosti bezvrijednim novcem.”
No, svako zlo za neko dobro. Moglo bi se naime dogoditi da Oliver Frljić upravo na toj “anacionalnoj, nehrvatskoj, crvenoj” Rijeci “slomi zube”. Naime nije da su u Rijeci samo njega čekali da im otvori oči i objasni im da su oni zapravo hrpa fašista, homofoba, i katolibana. Rijeka možda nije tipičan grad u Hrvatskoj, ali definitivno nije nikakva “oaza jugoslavenstva” kakvom je prezentiraju Novi List, Obersnel i Frljić.
Autor: Marcel Holjevac/Dnevno.hr