Foto: fah
U odgovoru iz Ministarstva kulture na upit iz Hrvatskog tjednika o djelovanju Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac objavljenom u Hrvatskom tjedniku broj 767 od 7. rujna 2017. godine kao integralni dio odgovora iz ministarstva koristi se nekoliko rečenica teksta s mrežne stranice JUSP Jasenovac.
“Poimenični popis žrtava KL Jasenovac rezultat je dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika Spomen područja Jasenovac. Kao i svi do sada objavljeni popisi žrtava jasenovačkih logora nije konačan niti potpun, ali postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka.”
Ne bi se moglo reći da je tekst u copy-paste maniri jer su se primjerice u odgovoru iz Ministarstva kulture potrudili umjesto kratice KL Jasenovac napisatikoncentracijski logor Jasenovac. To je sigurno bio izniman mentalni i fizički napor. Međutim u odgovoru iz ministarstva potkrao se netočan podatak da je “za svaki upis naveden je izvor iz kojeg su podaci preuzeti.” To nije točno kao što će biti jasno elaborirano dalje u tekstu. I ne samo da to nije točno već se u jasenovačkom popisu navode izvori za koje nema objašnjenja u kraticama kao npr. fantomski izvor KĆ-NAŠ. Nije jasno što to znači osim da sigurno nije početak Očenaša.
Willy i Vilma kao Viktor i Viktorija
U jasenovačkom popisu nalazi se petoro navodnih žrtava kod kojih se ne navodi izvor podataka. Te žrtve iz fantomskih izvora su: Gizela Büchler rođena u Daruvaru, 1892. godine, ime otca Marin ubijena 1942. godine u Jasenovcu. Zatim Živan Dević rođen u Krčedinu 1897. godine, ime otca Žarko, umro 1945. godine u Jasenovcu. Zanimljivo da nije navedena općina rođenja. Selo Krčedin nalazi se kod Inđije u Srijemu. Josip Kramer iz Karlovca, rođen 1877. godine, ime otca nije navedeno, kao što nije navedena niti godina smrti.
U digitalnom arhivu Yad Vashema se nalazi Gizela Buhler istih podataka kao i u mrežnom jasenovačkom popisu. Izvor tih podataka u digitalnom arhivu Yad Vashema je srbijanski Spisak žrtava rata protuhrvatski pamflet objavljen 1992. godine u jeku srpske agresije na Hrvatsku. U digitalnom arhivu Yad Vashema nema iskaza rodbine, prijatelja, poznanika ili neke židovske organizacije o Gizeli Büchler, ali ima dva zapisa o Gizeli Friedlander/Friedländer djevojački Büchler rođenoj 1884. godine u Feričancima kod Našica. Prema iskazima rodbine deportirana je 1942. godine, ali mjesto deportacije nije poznato. Za hermeneutičare podatak da se majka Gizele Friedländer/Büchler zvala Nina kao i čelna osoba ministarstva spomenutog na početku. U digitalnom arhivu Yad Vashema je i zapis s istovjetnim podatcima o deportaciji na nepoznato mjesto 1942. godine Gizelina supruga Willya Friedländera. Kao primjer koliko daleko zadiru te metastaze u jasenovačkom popisu treba navesti i da se na tom popisu nalazi Vilma Büchler iz Feričanaca, ime otca i godina rođenja nisu navedeni. U napomenama se kao izvor podataka navodi komunistički popis iz 1964. godine inačica koja se u mrežnom jasenovačkom popisu navodi pod kraticom SZSJ64 i alternativno prezime Brihler. U digitalnom arhivu Yad Vashema može se naći samo jedna Vilma Buchlerova iz Vyhne u Čehoslovačkoj. To je blizu Feričancima otprilike koliko je popis blizu istini. Gore navedeni Josip Kramer se nalazi u digitalnom arhivu Yad Vashema, ali ne kao žrtva, već je spomenut na popisu židovskih odvjetnika iz lipnja 1942. godine.
Djeca u četvrtom desetljeću?
Poseban slučaj su dvije dječje žrtve. Radi se o dva bezimena djeteta istog prezimena Jovanović iz sela Paučje u općini Levanjska Varoš zapadno od Đakova. U popisu se navode kao nn-dijete Jovanović, a razlikuju se prema imenu otca tj umjesto muških upisana su ženska imena Ana i Anka. Prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa djeca su ubijena 1942. godine u Jasenovcu, ali uopće se ne navodi izvor ovih podataka. Ovo je uvod u jednu krucijalnu i samo naizgled kompliciranu temu. U jasenovačkom popisu nalazi se ukupno desetoro bezimene tj. nn-djece prezimena Jovanović, svi iz Paučja, a u rubrici ime otca navodi se ime Ana. U popisu je još četvero bezimene tj. nn-djece prezimena Jovanović iz Paučja kod kojih se u rubrici ime otca navodi ime Anka. U jasenovačkom popisu iz sela Paučje kod Levanjske Varoši nalaze se Ana Jovanović, rođena 1905. godine, otac Stevan i Anka Jovanović, rođena 1906. godine, otac Mitar. Ovo je naizgled školski primjer dokaza hrvatske genocidnosti. U logoru smrti ubijeno četrnaestoro djece i njihove majke. Ključna riječ u ovom slučaju je naizgled. Sve je u ovom slučaju drugačije nego što se na prvi pogled čini. Vrlo su čudni podatci u napomenama kod bezimenih dječjih žrtava. Kako je već gore navedeno, kod dvoje bezimene djece u napomenama ne piše baš ništa pa čak niti izvor podatka koji se navode u jasenovačkom popisu. Kod ostalih u napomenama piše „dete“ tj. u 11 slučajeva piše „dete“ i redni broj npr. „dete 1“. Brojevi kod djece nisu kontinuirani pa tako npr. u slučaju nn-djece Jovanović (Ana) nedostaju redni brojevi 3 i 4. Druga je zanimljivost da se u dvanaest slučajeva kao izvor navodi popis žrtava rata, ali ne uobičajena verzija koju kao izvor za oko 3/4 svih navodnih žrtava koriste autori mrežnog jasenovačkog popisa poznata pod kraticom SZSJ64, već inačica komunističkog popisa iz 1964. godine koju je ratne 1992. godine objavio tzv. Bošnjački institut iz Züricha (BI.64).i Čudno odstupanje od prakse u kojem se sveprisutni izvor SZSJ64 u samo dva slučaja navodi kao jedan od izvora uz BI.64. Ovo implicira da se u SZSJ64 ili u „originalu“ iz 1964. godine nalaze podatci o samo dvoje, a ne o ukupno četrnaestoro stradale djece, a ostali su „nađeni“ kasnije. Osim dvije navedene inačice komunističkog popisa iz 1964. tj. SZSJ64 i BI.64 ima ih još. U popisu žrtava rata srbijanskog Muzeja genocida (dalje u tekstu kao SMG) su podatci o nn-djeci Jovanović u kontinuiranom brojčanom slijedu bez prekida kod 3 i 4. Muslimanska i srbijanska inačica komunističkog popisa iz 1964. godine objavljene su 1992. pa ne čudi da su u tim popisima slične promjene kojih nema u starijim inačicama. Međutim, vrag se kao i obično krije u detalju. U ovom slučaju u srbijanskom SMG sva nn-djeca Jovanovići i njihove navodne majke Ana i Anka su iz Čenkova, a ne iz Paučja. Premda su oba sela u općini Levanjska Varoš ovo ukazuje da se podatci o žrtvama u popisima mijenjaju prema potrebi i afinitetima autora. Neuobičajen izbor izvora podataka i međusobno izuzetno velike kontradiktornosti ukazuju da su podatci o navodno stradaloj djeci znanstveno izuzetno neuvjerljivi i u normalnim prilikama takvi se podatci ne tretiraju kao znanstvene istine.
Pametnjakovići se tješe da su četrdesete nove dvadesete, a u jasenovačkom popisu čini se da su već davno zaključili da su četrdesete u stvari dječje godine. Kod osmero bezimene djece prezimena Jovanović iz sela Paučje kod kojih se kao ime otca navodi Ana u napomenama iza brojčane oznake djeteta piše da je rođeno 1905. godine. Primjerice u jednom slučaju u napomenama piše „dete 1, 1905.“, a u ostalih sedam slučajeva jasno se navodi „dete 2, rođena 1905.“. Isto se ponavlja i kod troje bezimene djece prezimena Jovanović kod kojih se kao ime oca navodi Anka, promijenjena je samo godina rođenja npr. „dete 3, rođena 1906.“. Da rekapituliramo, kod osmero navodnih dječjih žrtava u jasenovačkom popisu piše da su djeca rođena 1905. godine, a kod troje da su rođena 1906. godine. Kratko objašnjenje za antifa troglodite. Kod svih žrtava piše da su stradali 1942. godine, a ako su rođeni 1905. godine, to znači da bi u trenutku smrti imali oko 37 godina. U tim godinama možete se zvati zaigranim ili kako već prema dijagnozi, ali nitko osim pacijenata s istog odjela i genderista neće vas nazvati djetetom ma kako bili zaostali.
Prozor u kaos
Kaos možemo definirati kao previše podataka i premalo znanja o njima. Naše neznanje možemo opravdati tako da nerazumljive procese i njihove posljedice proglasimo slučajnim događajima. Kaos podataka možemo shvatiti ako znamo inicijalno stanje ili neko međustanje. U slučaju jasenovačkog kaosa to su razni usporedivi popisi žrtava. Jedan od najstarijih popisa jasenovačkih žrtava kreiran 1956. godine može se naći u dosjeu Ante Pavelića u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Na tom popisu nalazi se 9.928 žrtava,ii od toga 7.099 iz Jasenovcaiii i 2.829 iz Stare Gradiške.iv Na tom popisu je 11 Ana, Anica i Anki Jovanović i dvije Ane Ivanović. U trećoj Miletićevoj knjizi nalazi se popis žrtava iz 1956. godine iz optužnice protiv Ante Pavelića na kojem je otprilike upola manje imena (5.203) nego na popisu iz HDA, a od toga su četiri Ane, Anke i Anice Jovanović. Tri od četiri s Miletićevog popisa imaju identične ekvivalente na popisu iz HDA, a četvrta Anka Jovanović (1929., Otok), navodno stradala 1941. godine u Jasenovcu identična je po svemu osim po prezimenu Anki Ivanović iz HDA popisa. Ne radi se o slučajnim pogreškama jer takvih dvojnika ima i u mrežnom jasenovačkom popisu. Primjerice Branka Jovanović i Branka Ivanović, svi ostali podatci su identični. Godina rođenja 1937., otac Miloš, Gornji Podgradci, stradala 1942. godine u Jasenovcu. Kod obje se čak navodi stratište Mlaka. Ovakvom tehnikom umnažanja nije bilo teško doći do preko 20.000 dječjih žrtava u Jasenovcu. Na niti jednom od ta dva popisa (HDA i Miletić) nema Ane i Anke Jovanović ekvivalentne onima iz mrežnog jasenovačkog popisa. Na oba popisa najsličnija Ani i Anki majkama četrnaestoro djece iz Paučja je Anka Jovanović rođena 1907. godine, otac Stevan. U slučaju dvije žrtve s mrežnog popisa JUSP Jasenovac jedna ima isto ime, a druga isto ime otca, a obje imaju približne, ali ne i iste godine rođenja, a najveća razlika je da je Anka Jovanović s popisa iz 1956. godine (HDA) rođena u selu Radonja Luka kod Sunje, a ne u Paučju kod Đakova. U ovom slučaju je inicijalna žrtva prema podatku s popisa iz 1956. godine (HDA) rodom iz Radonje Luke, u srbijanskom popisu poznatom iz 1992. godine (SMG) dvije ekvivalentne žrtve su rodom iz Čenkova a trenutno se na mrežnom jasenovačkom popisu (JUSP) iste osobe navode kao žrtve iz Paučja. Čenkovo i Paučje su sela u istoj općini pa se to čini sitnom pogreškom. Međutim, kako je već rečeno, u kaosu ima sistema, a vrag je uvijek skriven u detalju. U selu Paučje je od početka 1943. godine bilo partizanski logor. Povezano s logorom postojao je i partizanski prijeki sud koji je vjerojatno samo štambiljao kosti kojima su se zapunjavali okolni šumski jarci. Relokacijom žrtava stvarnih ili izmišljenih u mjesto gdje je bio partizanski logor smrti pere se nečista savjest i prebacuje krivnja na drugu stranu. Ako je to slučaj s Paučjem, nema razloga da i u drugim slučajevima nije tako.
Veći od svemira
U mrežnom jasenovačkom popisu JUSP Jasenovac se osim već spomenutih Ane Jovanović (1905., Stevan) i Anke Jovanović (1906., Mitar) iz Paučja koje se navode kao očevi četrnaestoro djece iz Paučja nalazi još 35 Ana, Anica i Anki Jovanović i dvije Ane Ivanović. Zanimljivo je da nema niti jedne koja bi prema podatcima u potpunosti bila podudarna s nekom žrtvom iz dva gore navedena popisa iz 1956. To ukazuje na ogromne razmjere metamorfoze podataka na popisima žrtva tijekom vremena. Broj Ana, Anica i Anki Jovanović na mrežnom jasenovačkom popisu je s 11 iz 1956. godine narastao na trenutnih 37, uz to neke Jovanovićke su postale Ivanovićke ili obratno, a mijenjala su se mjesta i godine rođenja. U ovom slučaju popis nije postupno rastao već je 11 starih žrtava iz HDA u jednom trenutku nestalo, a 37 novih je nastalo. Na komunističkom popisu iz 1964. godine (SZSJ64) pojavilo se 36 novih žrtava, a još jedna žrtva koja se nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu (JUSP) je iz kasnijeg izvora podataka. Ima ih vrlo bliskih godina rođenja, iz susjednih sela, sličnih imena očeva, ali sve izgleda kao da je netko bacio stari popis pa se novi pisao po sjećanju i dodalo se pokoje ime za svaki slučaj i tako nekoliko desetaka puta. Možemo si zamisliti što su sve stavljali na popis iz 1956. godine kad su čak i komunisti bili uvjereni da je neuvjerljiv, a nova garnitura ih je očito nadmašila. U jasenovačkom popisu sve je promjenjivo osim mjesta smrti to je konstanta čak i kad postoje brojni dokazi koji to pobijaju. U takvim uvjetima nije čudo da je broj žrtava iz 1956. godine s 9.928 porastao oko osam i pol puta na trenutnih 83.837 u mrežnom jasenovačkom popisu. Moglo bi se reći da popis raste brže od svemira. Ako se nastavi ovim tempom, svemir će postati premali za jasenovački popis. Prema dosadašnjim istraživanjima jasenovačkog popisa može se reći da povećanje broja žrtava na popisu svakako nije rezultat opsežnih i detaljnih znanstvenih istraživanja temeljenih na činjenicama, već prepisivanja imena iz neznanstvenih propagandnih publikacija.
U ovom tekstu pokazane su neke moguće tehnike povećanja popisa. Generalno, stvori se kaos u kojem se naizgled sve odvija slučajno. U tom prividnom kaosu se sve pogreške i prevare jednostavno objasne slučajnošću ili teorijom zavjere. Ako ni to ne pomaže, uvijek su na raspolaganju politička etiketiranja. U takvim uvjetima jasenovački popis mogao bi se beskrajno povećavati. Konkretno u ovom slučaju od dva krajnje sumnjiva podataka o dvoje bezimene djece za koje nema izvora podataka i koji ne mogu proći znanstvenu verifikaciju može se kao u gore navedenim primjerima kreirati 16 papirnatih žrtava, a dubinskom provjerom pojavi ih se još 35. Naravno da znanstvena verifikacija nije ni potrebna sve dok imate političku podršku od vlasti koja vas citira u odgovorima. Čudi da su kreatori popisa u ovom slučaju bili toliko neambiciozni i zaustavili se na relativno malom broju žrtava, a tako im je dobro krenulo u smjeru antifa-satire. Ovakve satire lako se i brzo rješavaju. Potrebna je samo politička odluka kojoj prethodi prosvjetljenje.
Autor: M. Koić i Nikola Banić / Croatiarediviva.com