O braći Ottu i Hugu Bergeru umrlima u Jasenovcu već je pisano u prijašnjim tekstovima. Izgleda da su o njima apologeti jasenovačkog mita vodili posebnu brigu pa se obojica nalaze po dvaput na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, možda zato što se radi o braći Egona Bergera koji je napisao knjigu „44 mjeseca u Jasenovcu“ o svom boravku u Jasenovcu. Egon Berger je kao predratni komunist bio interniran u Jasenovcu. U logoru je proveo skoro cijeli rat. U početku je navodno radio kao grobar, a kasnije je kao privilegirani logoraš boravio u izdvojenom objektu kožare u samom naselju Jasenovac izvan logorske ograde.
Znači Berger je preživio rat u navodnom logoru smrti u kojem su prema njegovim svjedočenjima ubijane stotine tisuća ljudi.[1]
Ustaše ga nisu ubili čak ni kad je bio teško bolestan od tifusa, već su ga liječili u logorskoj bolnici. Prema Bergeru su na tzv. graniku[2] održavana natjecanja u klanju u kojima su na jesen 1944. godine poklani desetci tisuća ljudi.[3]
Usporedbe radi na mrežnom jasenovačkom popisu se samo kod dvojice navodi da su ubijeni na graniku. Međutim i ta dvojica su dvojbena. Primjerice, kod Huga Grabera navode se tri mjesta rođenja u Hrvatskoj i Sloveniji te po dvije godine rođenja i smrti. Dio tih podataka preuzet je iz komunističkog popisa žrtava rata. U digitalnoj inačici tog popisa iz 1964. godine koju je ljubazno ustupio Roman Leljak (L64) nalaze se dva Huga Grabera. Jedan je Hrvat, a drugi Židov, razlika u godinama rođenja je okruglih 10 i ti podatci se mogu naći u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa. „Obojica“ su stradali u Jasenovcu, ali različitih godina koje odgovaraju podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa. Autori jasenovačkog popisa nonšalantno su kreirali jednu židovsku žrtvu od dvije iz svog glavnog izvora podataka. Tako su nesvjesno obezvrijedili svoj glavni izvor podataka i pokazali da se tim podatcima ne može vjerovati.
Usput, Hugo Graber se samo za jedan samoglasnik razlikuje od premetaljke imena Egonova brata Huga Bergera. U digitalnom arhivu Yad Vashema nema zapisa o Hugu Graberu na temelju svjedočanstava rodbine, prijatelja ili neke židovske organizacije već samo jedan podatak iz Spiska žrtava rata srbijanske inačice komunističkog popisa stanovništva iz 1964. godine. Znači da nema potvrde da je Hugo Graber ratna žrtva pa tako ni jasenovačka. Drugi logoraš navodno ubijen na graniku je Spasoje Jevremović. Za razliku od Grabera kod kojeg ima i previše različitih podataka, kod Jevremovića se sve svodi samo na to da je ubijen 1944. godine na graniku. Nema godine ni mjesta rođenja kao niti očeva imena. U L64 je 88 Jevremovića, ali nitko od njih nije stradao u Jasenovcu pa čak ni trojica navodno ubijenih 1944. godine. Ne treba posebno naglašavati da se niti jedan od skoro stotinjak Jevremovića iz L64 ne zove Spasoje. Jedini izvor podataka o Spasoju Jevremoviću iz mrežnog jasenovačkog popisa je knjiga Nikole Nikolića. Nikolić je kao član srpske terorističke organizacije Mlada Bosna bio osuđen nakon atentata u Sarajevu na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Tijekom Drugog svjetskog rata Nikolić je kao komunistički jatak nekoliko mjeseci bio u Jasenovcu, ali ubrzo je razmijenjen za zarobljene Nijemce. Organizirao je međunarodne izložbe o zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata, a na temelju podataka o Spasoju Jevremoviću možemo prosuditi kakva je mogla biti vjerodostojnost prikazanog na tim izložbama.
Nikolić je baš kao i Berger bio dio komunističkog propagandnog aparata. Koliko ima pretjerivanja u razbacivanju s brojem žrtava možemo vidjeti na dva primjera iz logora Bročice i Krapje koji prethode logoru Jasenovac u Bačićevoj ciglani. Prema Miletićevu opisu na mjestu logora Bročice podignuta je „(…) jedna-dv[ij]e barake a na ulazu stražara i dva stražarska tornja, (…)“.[4] Znači radi se o vrlo malom logoru s jednom ili dvije barake za logoraše. Međutim, prema Bergeru je iz logora Bročice u logor Krapje poslano 1.600 logoraša od čega je 1.500 ubijeno putem.[5] Nadalje, prema Bergeru u Bročicama je ostalo još 1.900 logoraša. To bi značilo da je u logoru s jednom ili dvije barake bilo 3.500 logoraša tj. najmanje oko 1.750 logoraša po baraki. Prema tome to bi morale biti barake veličine današnjih sportskih dvorana jer inače ne bi bilo dovoljno prostora ni da su svi spavali stoječki na kat. Ni braća Grimm nisu imala takvu bujnu maštu kao kreatori jasenovačkog mita. Logoraš Relja Milanović pušten je iz Jasenovca u Srbiju i 30. travnja 1942. godine dao je iskaz pred Nedićevim komesarijatom za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. U tom iskazu Milanović navodi da je prilikom preseljenja iz logora Bročice bilo je oko 450 Srba i oko 500 Židova.[6] Dvadesetak godina kasnije u Bergerovoj knjizi broj logoraša iz Bročica se otprilike učetverostručio. Prema tome možemo steći dojam koji je ritam povećanja jasenovačkog mita u nekom vremenskom razdoblju.
Prema Egonu Bergeru na Gradini je u samo šest mjeseci od lipnja do studenog 1942. godine poubijano preko 250.000 ljudi.[7] Danas su čak i domaći apologeti jasenovačkog mita pritisnuti argumentima bar privremeno odustali od takvih tvrdnji. Sam Egon Berger je najbolja negacija njegovih tvrdnji o Jasenovcu jer bi po logici „jugo-historičara“ kao uhićeni komunist i još k tome Židov u strašnom logoru smrti trebao biti smaknut i prije nego što bi stigao do logorskih vrata. Međutim, ne samo da nije bio ubijen, već je bio jedan od privilegiranih zatočenika smještenih izvan logorakoji su radili u kožari u samom mjestu Jasenovac. U izvješću tzv. Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača o zločinima u logoru Jasenovac Egon Berger je kao namještenik Propodjela komande grada Zagreba spomenut na rednom broju 5 od samo 62 probrana svjedoka na temelju čije priče je zaključeno da je u logoru Jasenovac ubijeno „oko 500-600.000“ ljudi.[8] Jedan od svjedoka ustaških zločina koji se spominje u tom tekstu je i Otto Berger. Osim brata Egona Bergera nema podataka o nekom drugom tj. prema jasenovačkom popisu trećem istoimenom preživjelom logorašu pa se pod pretpostavkom da se radi o istom postavlja pitanje kada i kako je Otto Berger mogao svjedočiti nakon rata ako je prema Bergerovoj knjizi bio mrtav početkom 1942. godine.[9] Možemo dvojiti između spiritističke seanse ili bahatosti i aljkavosti komunističkih inženjera istine. Prema potrebi kod komunista izgleda i mrtvi mogu progovoriti. Inače, prema mrežnom jasenovačkom popisu izgleda da Egonova braća Otto i Hugo nisu ubijeni samo jednom, već dvaput – bar sudeći po tome da su dvaput upisani kao jasenovačke žrtve. Kod te „četiri“ žrtve vrhunac partizansko-komunističke lukavosti je promjena očevog imena iz Leopold u hrvatsku inačicu Ljudevit. Tako je primjerice Hugo Berger Ljudevitov ubijen 1942., a Hugo Berger Leopoldov 1944. godine.
Četvrti od braće Berger Leon također je bio u Jasenovcu, a prema knjizi Egona Bergera jednog dana je otišao na željeznički kolodvor u Jasenovcu istovarivati krumpir i „[o]dande je nestao.“[10] To je naravno bilo dovoljno autorima mrežnog jasenovačkog popisa da se temeljem podataka iz knjige M. Švob i Židovske općine Zagreb Leon Berger rođen 1910. godine u Novoj Gradiški, otac Leopold, nađe na mrežnom jasenovačkom popisu kao žrtava iz 1941. godine. Da to nije točno, pokazano je već u članku u Hrvatskom tjedniku od 10. svibnja 2018. godine. Naime, prema L64 spomenuti Leon Berger je navodno ubijen u nepoznatom logoru sredinom lipnja 1941. godine odnosno u vrijeme dok Jasenovac još nije postojao. Međutim, ono što u članku nije bilo istaknuto da je tvrdnja kako je Leon Berger ubijen u nepoznatom logoru također laž. Naime, na mrežnoj stranici www.geni.com postoji zapis da je Leon Stanley Berger rođen 1910. godine, sin Leopolda i Johane, brat Erne Colten te Otta, Huga i Egona Bergera pobjegao ne samo iz jasenovačkog logora, već i iz Titova poslijeratnog komunističkog „raja“. Radije je izabrao biti taksist u New Yorku nego živjeti kod diktatora pod amblemom krvavog pentagrama. Leon Berger umro je u Tennesseju 1966. godine. Simbolično, umro je iste godine kada je objavljena knjiga njegova brata Egona o Jasenovcu. Godine 2017. u SAD-u je objavljeno i englesko izdanje Bergerove knjige u prijevodu Anamarije Škaro iz Trogira.
Na kraju tog izdanja se za razliku od hrvatskog opisuje kako je Leon Berger preko Splita pobjegao u Italiju te što se sve dalje s njim događalo pa se na ovom primjeru opet vidi kako kustosi u JUSP-u Jasenovac ili ne znaju pratiti literaturu ili je prate selektivno pa namjerno i dalje ostavljaju lažne žrtve na mrežnom jasenovačkom popisu.
Slučaj udvostručivanja jasenovačkih žrtava nije specifičan i ograničen samo na rodbinu Egona Bergera djelatnika poslijeratnih komunističkih službi. Prema jednom drugom slučaju možemo zaključiti da je to bila raširena praksa. Gotovo isti obrazac je i u slučaju majora tzv. JNA Pavla Levkovića, također nekadašnjeg jasenovačkog logoraša koji je nakon rata bio povezan s prikupljanjem podataka o stradalim lograšima. Njegov slučaj je još ekstremniji jer se njegovo ime dva puta nalazi na popisu jasenovačkih žrtava kao Pavao Löw i Pavao Läw tj. u inačicama prezimena prije nego što ga je promjenom srbizirao u Levković. O tome slučaju već je pisano u tekstu objavljenom u Hrvatskom tjedniku od 12. listopada 2017. godine pod naslovom Komunistički autogol: Američki muzej holokausta u raljama jasenovačkog mita koji je sprdnja sa zdravim razumom. U nedostatku stvarnih žrtava komunisti su morali udvostručavati žrtve pa čak i one koji to nisu. Očito ih nije zanimala istina. Osim toga po onoj staroj nije važna kvaliteta jer – dvaput je dvaput.
____________________________________________________________________
[1] Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, 1966. s. 24
[2] rampa za utovar robe na obali rijeke Save
[3] Berger, s. 40
[4] Miletić 1, Uvod
[5] Berger, s. 19
[6] Miletić 1, dok. br. 97
[7] Berger, s. 69
[8] Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Spomen-područje Jasenovac, Banja Luka, 1980. s. 81
[9] Berger, s. 52
[10] Berger, s. 24
Autori: M. Koić i Nikola Banić / Hrvatski tjednik
Foto: fah