Kada promišljamo o vlastitom nacionalnom identitetu i oblicima koji mogu osigurati njegovu životnost, često dolazi do njegovog poistovjećivanja ili čak neraskidivog saveza s oblikom političke zajednice stvorene od strane pripadnika tog istog identiteta – nacionalne države. Takav prijenos ovlasti često može dovesti do manipulacija i neučinkovitosti države kao političkog i administrativnog aparata, koji pod utjecajem raznih procesa može postati sredstvo u borbi protiv istog nacionalnog identiteta koji je nekada bio temelj za njegovo stvaranje. Bilo zbog nedostatka vjerodostojnih načela i vlastite intelektualne neinventivnosti, zbog čega dolazi do praćenja uzora iz anglosaksonskog (neo)konzervativizma (krajnje granice pomodne mainstream desnice), bilo zbog vjerovanja kako je država konačna manifestacija nacionalnog identiteta, dolazi do uzdizanja iste pod cijenu gubljenja veza s organskim temeljima vlastite etničke zajednice. Takva „pacifikacija nacije“ sa stvorenom državom može onemogućiti ili prekinuti kontinuirani napor na afirmiranju identiteta, gdje se nekritički prihvaća teza kako državotvorno rješavanje nacionalnog pitanja dovodi do irelevantnosti samog nacionalnog identiteta.
Dva modela nacije
Prihvaćanjem takvog anti-tradicionalnog modela nacije dolazi do ideološkog razoružavanja i stvaranja patriotardiranog nacionalizma, koji je buržoaske naravi i proizlazi iz zapadne modernosti. Trenutno prevladavajući ideologemi, vezani uz takvo liberalno poimanje nacije, nisu ništa više od sklopa ideja moderne mistike i self-made man mentaliteta. Zbog toga uzdizanje individualnih sloboda koje bi nacija imperativno trebala osigurati, kao svojevrsni element snage kolektivnog identiteta, predstavlja očitu suprotnost koja zbog favoriziranja individualizma vodi upravo prema njezinom rastakanju. Dvostruki karakter ljudske osobnosti, individualni i društveni, ne može biti zanemaren. Individualna i kolektivna dimenzija nisu istovjetne, ali su nerazdvojne. U holističkom pogledu, čovjek se razvija na temelju onoga što nasljeđuje u svom društvenom i povijesnom kontekstu, a upravo se tome modelu, koji je najčešći u dosadašnjoj povijesti, suprotstavlja individualizam, čiji je uspon osebujna značajka zapadne modernosti. Zbog toga je potrebno upozoriti na nacionalizme s različitim razvojnim putanjama. Nacionalizam koji je nastao u srednjoj i istočnoj Europi zasnovan je na već postojećim ukorijenjenim organskim zajednicama s posebnim jezikom i kulturom, dok je zapadnoeuropski i sjevernoamerički nacionalizam nastajao kao apstraktna zamisao poretka koji je uništavao tradicionalne organske zajednice te ih zamjenjivao mehanicističkim i konstruktivističkim društvima.
Kao primjer zanesenjaštva takvim modelom nacije u Hrvatskoj može nam poslužiti nedavno prenošenje izjave nekadašnjeg prijelaznog upravitelja UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje, generala Jacquesa Paula Kleina, koja je izrečena tijekom njegove posjete Hrvatskoj 2013., i koja ukazuje baš na takav kolonijalni mentalitet. Klein je istaknuo kako je rođen u Francuskoj, gdje se nacionalnost službeno ne spominje: „Svi smo Francuzi zbog Francuske revolucije od koje smo svi državljani Francuske, a ne nacionalne manjine. Rođen sam u Francuskoj, gdje se govori nizom jezika, ali ni u jednome službenom francuskom dokumentu ni za jednoga građanina ne piše koje je nacionalnosti, a ima ih u Francuskoj jako puno. Oni su svi prema službenim dokumentima Francuzi.“[1] Isticanjem ovakvog republikanskog modela nacije kao uzora pokazuje se, makar i nesvjesno, suprotstavljanje afirmaciji i održavanju etničkog identiteta. Djelomično objašnjenje može biti neupućenost i nedovoljno teoretsko promišljanje o identitarnim normama, gdje se u pomanjkanju izvornih ideja traži uzor u naprednijim državama, ali vrlo vjerojatno postoji i odraz prevladavajućih ideologema koji se razvijaju nauštrb etničkog identiteta. Kao suprotnost Kleinu može se istaknuti stav francuskog politologa i filozofa Guillaumea Fayea, koji daje sljedeći odgovor na nijekanje etničkog i kulturnog identiteta kao ključne odrednice vladajuće egalitarne ideologije: “Francuska je najzahvaćenija zemlja zbog odbacivanja same premise etničkog i kulturnog identiteta. Od revolucije, nova jakobinska Francuska se predstavljala kao republika čovječanstva te domovina svih ljudi. Od vremena svojih korijena, Francuska se republika temeljila na dogmi čovjeka bez povezanosti sa zemljom. Nakon poraza u ratu s Pruskom 1870., ideolog Republike Ernest Renan suprotstavljao je Njemačkoj, ‘naciji temeljenoj na izvornom jeziku i izvornim ljudima’, Francusku kao civiliziraniju jer nije temeljena na naslijeđenom identitetu, već na društvenom ugovoru. 1870. je bila početak ove francuske ideologije koja negira etničku stvarnost naroda Francuske i nameće republikanski hibrid kao model idealnog građanina. Fantastičnim povijesnim bumerang efektom, republikanska ideologija, suprotstavljena ideji etničkog identiteta, nakon što je pokušala uništiti zasebnosti francuskih regija, nije uspjela integrirati identitete milijuna useljenika, koji su očuvali svoj etnički i kulturni identitet dok je masa autohtonih Francuza izgubila svoj. Francuska je ideologija na putu da uništi Francusku.“[2]
Država protiv identiteta
Sada već možemo ustvrditi kako je Hrvatska sve više shvaćena kao država, a sve manje kao nacija, kao nacija koja je zaslužna za stvaranje te iste hrvatske države. S ovim pojednostavljivanjem možemo doći do odgovora kako država više ne štiti domicilnu naciju već podupire sve globalističke procese koji dovode do rastakanja hrvatskog identiteta. Kao odgovor tome može se pojaviti već otrcana fraza da je Hrvatska „mlada država“ koja nije uspjela iznijeti različite procese, od saniranja komunističkog mentalnog sklopa do prihvaćanja modernosti (zamisao države-nacije i suvereniteta) te istovremenog prilagođavanja postmodernosti (društveni relativizam, hiper-individualizam, pluralizacija itd.). Takvo pojašnjenje daje tek djelomičan odgovor, jer se slične tendencije pojavljuju i u „zrelim“ državama koje su takve procese iznijele i koje se kod nas se nerijetko prikazuju kao uzor.
Problem se nalazi u samom shvaćanju vlastitog identiteta i prihvaćanju oblika kroz koje se on manifestira. Prožetost legitimacijom zapadne modernosti dovodi do redukcionističkih interpretacija nacije, poput one o „zamišljenom poretku“, ne uzimajući u obzir etnogenezu, ukorijenjeni identitet i teritorijalno oblikovanje, dakle sve elemente koji prethode konstruktivističkoj ideologiji. Zbog nepredvidljivih preobrazbi koje kod svake nacije mogu biti drugačije potrebno je izbjegavati determinističke postavke. Nacionalizam je uvijek voluntarističke naravi i ne prihvaća mirno neučinkovitost državnog aparata kao i pozitivistički determinizam koji odbacuje voluntarizam kao iracionalni nagon (fraza o „niskim strastima“). Obrana nacije na političkom, gospodarskom i kulturnom planu predstavlja cilj nacionalne usmjerenosti, cilj koji sama država ne mora uopće dijeliti već može prema njemu biti i negativno usmjerena kao anti-identitarna tiranija. Suprotnost ovoj zamisli predstavlja tradicionalna zamisao organskog društva, u kojem su usklađeni svi njegovi dijelovi. Zbog toga aktualizirajmo vlastitu baštinu bez servilne imitacije modela koji su nam strani i stvarajmo društveno-političke zamisli sukladne vlastitoj tradiciji.
Autor: M. T.
Bilješke
[1] “Jacques Klein: Htjeli su da svi Srbi odu, ali je Tuđman to uspio spriječiti”, Večernji list, 1. prosinca 2013. (http://www.vecernji.hr/hrvatska/jacques-klein-htjeli-su-da-svi-srbi-odu-ali-je-tudman-to-uspio-sprijeciti-906171)
[2] Guillaume Faye, Convergence of Catastrophes, Arktos, London, 2012., str. 97.-98.