Bivši pripadnici jugoslavenske i hrvatske tajne službe (Udba) Josip Perković i Zdravko Mustač u srijedu su na sudu u Muenchenu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni na doživotne zatvorske kazne.
U Münchenu se u srijedu izricanjem presude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču završava suđenje zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića koje je pred Visokim zemaljskim sudom započelo u listopadu 2014.
To je druga presuda za ovo djelo počinjeno na njemačkom tlu 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu pored Münchena. Godine 2008. na istom sudu hrvatski državljanin Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu.
Sud je tada ustvrdio da je Prates ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković predao optuženom Perkoviću, koji je taj ključ prema presudi proslijedio dosad neutvrđenim počiniteljima. Prates, koji je bio Perkovićev suradnik u Njemačkoj, također je pratio kretanje Đurekovića. Mustač je u to vrijeme bio pretpostavljeni Josipu Perkoviću u Službi državne sigurnosti.
Državno tužiteljstvo je u svojoj završnoj riječi prošlog tjedna kazneno djelo pomaganja u ubojstvu prekvalificiralo u sudjelovanje u ubojstvu s predumišljajem, za što je prema njemačkim zakonima predviđena doživotna kazna.
Tužiteljstvo smatra da je tijekom suđenja dokazano da je optuženi Josip Perković izravno djelovao u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Ono je u svojoj završnoj riječi također ostalo pri motivu ubojstva, a to je po tužiteljstvu uklanjanje Đurekovića kao svjedoka financijskih malverzacija u koje je u državnoj naftnoj kompaniji Ina bio upleten sin tadašnjeg visokopozicioniranog jugoslavenskog političara Mike Špiljka, Vanja. Đureković je do svog odlaska u Njemačku obnašao visoke menadžerske funkcije u Ini.
Obrana je tijekom cjelokupnog suđenja, pa tako i u svojoj završnoj riječi, prije svega pobijala motiv ubojstva. Prema obrani, Đureković je ubijen jer je kao agent Njemačke obavještajne službe (BND) Nijemcima odavao osjetljive vojne tajne vezane uz zalihe nafte bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) pa je izvršenje ubojstva izvela vojna Kontraobavještajna služba (KOS), u suradnji sa saveznim SDS-om (službom sigurnosti). Prema tome, tumači obrana, Perković kao djelatnik republičkog SDS-a nije mogao biti upleten u provođenje ove akcije.
Drugi stup obrane odnosi se na diskreditiranje važnih svjedoka u ovom suđenju poput Vinka Sindičića i Bože Vukušića koje obrana, zbog kriminalne prošlosti, smatra nevjerodostojnima.
Količina materijala i neodazivanje svjedoka produljilo proces
Suđenje, koje je trebalo biti okončano u travnju 2015., odužilo se zbog velike količine dokumenata koji su tijekom suđenja pristizali iz Hrvatskog državnog arhiva i bili uključivani u dokazni materijal.
Proces se produljivao i zbog čestog neodazivanja svjedoka, kao i činjenice da su mnogi važni svjedoci davali iskaz putem video veza, za što su bile potrebne dugotrajne tehničke pripreme.
Hrvatska javnost ispočetka je intenzivno pratila ovo suđenje, posebice zbog okolnosti pod kojima su optuženi Josip Perković i Zdravko Mustač bili izručeni Njemačkoj.
Neposredno uoči ulaska u Europsku uniju, čime je automatski i za Hrvatsku počeo vrijediti Europski uhidbeni nalog, hrvatska vlada je promijenila zakon koji je onemogućio izručenje osumnjičenih, ali je isti zakon krajem 2013., na pritisak Europske komisije, promijenjen, što je omogućilo Perkovićevo i Mustačevo izručenje Njemačkoj u prvoj polovici 2014.
Za suđenje se akreditiralo 155 novinara od čega 15 iz Hrvatske, ali je tijekom velike većine ročišta u sudnici bilo tek nekoliko predstavnika medija.
Na početku procesa predstavnici saveznog javnog tužiteljstva najavili su mogućnost pokretanja novih postupaka vezanih uz ubojstva hrvatskih emigranata.
Izvor: Sloboda.hr/Hina
Foto: fah