Goran Hadžić, optuženik Haškog suda za ratne zločine, umro je u Novom Sadu u bolnici oko 20 sati, u 58. godini.
Kao pripadnik udruženog zločinačkog pothvata predvođenog bivšim srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, on je bio optužen za ratne zločine nad hrvatskim stanovništvom od 1991. do 1993. na okupiranim područjima Hrvatske. Hadžića se teretilo u 14 točaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja počinjene ubojstvima stotina i progonom tisuća Hrvata s okupiranih područja Hrvatske tijekom Domovinskog rata te za niz drugih zločina.
Hadžić je imao tumor na mozgu, a Haški sud ga je u travnju 2015. godine pustio na privremenu slobodu iz zdravstvenih razloga. Zbog liječenja suđenje u Haagu u proljeće ove godine prekinuto na neodređeno vrijeme.
Hadžića su vlasti Srbije uhitile 2011. godine. Suđenje na Haškom sudu je počelo u listopadu 2012. i prekinuto dvije godine kasnije jer mu je pozlilo u sudskom pritvoru. Objavljeno je da Hadžić boluje od tumora na mozgu i da je bolest u završnoj fazi.
Tko je bio Goran Hadžić?
Goran Hadžić rođen je 9. rujna 1958. u mjestu Pačetinu pokraj Vinkovaca. U Hrvatskoj je završio osnovnu i srednju školu, a upisani studij ekonomije nije završio. Prije Domovinskog rata radio je kao skladištar u pogonu VUPIK-a u Pačetinu.
Od mladosti je bio član Saveza komunista. Prije 1990. bio je i vođa Mjesne zajednice Pačetin. U proljeće 1990. kao član Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), tj. današnjeg SDP-a, izabran je za odbornika Skupštine općine Vukovar.
Nakon toga Hadžić se priključio Srpskoj demokratskoj stranci te bio predsjednik općinskog odbora u Vukovaru, a zatim član glavnog odbora stranke u Kninu i predsjednik regionalnog odbora za Slavoniju i Baranju.
U siječnju 1991. izabran je za predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća, a 16. kolovoza iste godine u Dalju za predsjednika tzv. “vlade srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”.
Zanimljivo je kako je nakon uhićenja 1991. Hadžić ubrzo i pušten na slobodu od strane tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca.
Nakon smjene Milana Babića Hadžić je 26. veljače 1992. izabran za predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine, a u prosincu 1993., nakon poraza na izborima, otišao je s te dužnosti i neko vrijeme nije se bavio politikom.
Nakon dolaska u Srbiju jedno je vrijeme radio u Naftnoj industriji Srbije u Novom Sadu, a u politiku se vratio 1995. godine kao član vijeća “Sremsko-baranjske oblasti” te zatim predsjednik te oblasti koja je bila pod mandatom UNTAES-a do 15. siječnja 1998.
Hadžić je bio prvi na popisu od oko 150 Srba koje je hrvatska vlada 1997. izuzela iz Zakona o amnestiji i koje je teretila za ratne zločine. Sudovi u Osijeku i Šibeniku 1995. godine osudili su Hadžića u odsutnosti na osam, odnosno 20 godina zatvora.
Haški sud je 16. srpnja 2004. otpečatio optužnicu koja Hadžića tereti za zločine nad Hrvatima i drugim nesrbima u istočnoj Slavoniji od 1991. do 1993. godine. Nekoliko sati prije nego što je optužnica predana srbijanskim vlastima Hadžić je napustio svoju kuću u Novom Sadu i bio u bijegu sve do 20. srpnja 2011.
Tada je uhićen u šumi na Fruškoj gori tijekom susreta s jednim od pomagača. Naime, odala ga je ni manje ni više nego slika, i to glasovitog Amedea Modiglianija. Hadžić ju je htio prodati jer je ostao bez novca za skrivanje. Nije pružao otpor, ali je bio naoružan.
Izvor: Sloboda.hr/HRT/Wikipedia