Nakon predsjedničinog sudjelovanja na sastanku radne skupine Inicijative Tri mora sa predstavnicima Višegradske grupe, Rumunjske, Bugarske, Litve, Estonije, Latvije, Slovenije, Austrije i američkim predsjednikom Donaldom Trumpom; više nema mjesta sumnji – Republika Hrvatska želi ući u Višegradsku grupu, a to veliki dio javnosti i podržava.
Prvi puta nakon ostvarenja neovisnosti stvara se narativ koji ima direktnu podršku naroda i prvi puta kao stanovnici suverene države, narod ima priliku odlučivati o smjeru kojim se želi kretati.
Za Hrvatsku kao državu, Višegradska grupa nije novost budući da smo u nju bili pozivani čak dva puta, prvi puta već 1991. godine , a drugi puta priliku je dobila 2014. godine kada je mađarski ministar vanjskih poslova Tibor Navracsics predložio da se Višegradska grupa, popularno znana kao V4, proširi na Hrvatsku i Sloveniju. Koliko su Mađarska, Češka, Poljska i Slovačka zainteresirani za naš ulazak pokazuje i činjenica da pozivnica nema klasični određeni rok, već je Republika Hrvatska pozvana da se prilagodi njenim načelima i ciljevima te uspješnom prilagodbom postane njen novi značajan faktor.
Hrvatska se polako, ali sigurno usklađuje s gospodarskim, vojnim, strateškim i geopolitičkim ciljevima V4, posebice po pitanu energetskih i prometnih pravaca, gospodarskog rasta i sigurnosti. Tako u zadnje vrijeme možemo vidjeti pripreme za izgradnju nizinske željeznice čime luka Rijeka postaje jedna od glavnih dobavnih luka Europe, a dolazi i do prometnog povezivanja s Mađarskom. Hrvatska puno može značiti srednjoj Europi izgradnjom LNG terminala koji opetovano dobiva podršku SAD-a u izgradnji istog. Po pitanju sigurnosti zauzeli smo tek nešto blaži stav o ilegalnim imigrantima u usporedbi s Poljskom ili Mađarskom, a rješavanjem pitanja crne rupe znane pod imenom Agrokor otvara se mogućnost ozbiljnije, dugoročne i strateške suradnje sa zemljama koje imaju nevjerojatan gospodarski rast unatoč svim preprekama koje im Europska komisija podmuklo postavlja.
Područja u kojima Hrvatska nikako ne pokazuje pomak su nažalost politička pitanja i demokratski razvoj države. Razlika između Inicijative Tri mora i Višegradske grupe je u tome što je prva energetsko strateški projekt s prvenstveno geopolitičkim i ekonomskim ciljevima, dok je Višegradska grupa politički okvir, čije članice dijele uza sve navedeno i političku viziju koja ne može zaobići raspravu o svjetonazorskim pitanjima. Koliko god Višegradska grupa imala dobre statistike ekonomskog rasta i gospodarskog razvoja, ona će uvijek biti prepoznata prije svega kao skup politički nekorektnih, nepopustljivih partnera koji iritiraju briselske pudlice lijevo-progresivnih globalista.
Predsjednica Grabar-Kitarović čini ključnu grešku toliko puta ponovljenu kroz hrvatsku povijest da nas se Višegradska grupa boji, koliko god da nas vidi kao najpoželjnijeg partnera. Machiavelli je u svome Vladaru rekao kako se mora izabrati strana, pa bila ona i gubitnička jer ćeš tada biti partner kojem se može vjerovati. Najgore što politika jedne države može učini je sjediti na više od jednog stolca. Dokaz da to vrijedi možemo vidjeti i u jednom od rijetkih povijesnih trenutaka kada smo izabrali stranu, koja se jest ispostavila najgorom mogućom po rezultatima Drugog svjetskog rata, ali je ta lojalnost bila uzajamna čak 45 godina kasnije, kada je trebalo izboriti dugo željenu suverenost. Kolinda Grabar-Kitarović, zbog želje da bude predsjednica svih građana čini veliku pogrešku misleći da može približiti Hrvatsku Višegradskoj grupi, približavanjem Hrvatske Bruxellesu na ideološkoj razini. Predsjednica će se morati odreći svojih simpatija spram liberalizma, prvi puta slikom u uredu s Hillary Clinton u trenutku kada Trump dobiva izbore, a drugi puta kada daje barem nominalnu podršku razvoju obrazovanja dijametralno suprotnog viziji zemalja Višegradske grupe. Pogotovo s obzirom da Plenković ne želi preuzeti nikakav napor, pa je hrvatska predsjednica osuđena raditi sama.
Zajedno s Hrvatskom, Višegradska grupa stječe mogućnost veta na odluke EU parlamenta, posebice kada on pokušava progurati ekstremni liberalizam niz grla građana Europe. Zajedno s Hrvatskom, Višegradska grupa bi dobila snažnog partnera u razvoju demokracije, bacanjem potpuno novog pogleda na svijet kojim se propituje dosadašnje poimanje prava i sloboda koji sve češće podrivaju temelje zapadne kulture nego li ga štite.
Na ta dva polja, Hrvatska se uopće ne približava Višegradskoj grupi, zbog čega javnost može postati žrtvom još jedne propuštene prilike na suvereno samoodređenje, a svemu tome bi ironično mogla kumovati i predsjednica „svih građana“.
Autor: Stjepko Vladić