Prije godinu dana ruska vojska pokrenula je invaziju na Ukrajinu pod nazivom “specijalna vojna operacija”. Russia Today prikazala je snimke ukrajinskih vojnika koji se predaju, a većina analitičara i stručnjaka pretpostavila je da je ruska vojska izašla.

Ruski Blitzkrieg uništio je cjelokupno ukrajinsko zrakoplovstvo, a dugačke kolone oklopnih snaga nezaustavljivo su napredovale prema Kijevu. Sve je teklo po planu i bivši predsjednik Viktor Janukovič izašao je iz svoje udobne mirovine i odletio u Minsk u iščekivanju promjene vlasti u Ukrajini. Međutim, nešto je pošlo po zlu.

Ruski napadi nisu bili dobro koordinirani kako je priličilo drugoj najboljoj vojsci na svijetu i ubrzo su nastupile komplikacije, poput ruskog poraza u zauzimanju zračne luke Antonov, neuspjeha u Odesi i uništenja jedinice interventne policije na putu prema glavnom gradu . Ali iznad svega, ključni faktor bio je ukrajinski otpor: vojnici se nisu predali kako je tvrdila ruska propaganda, “oslobođeni” su se suočili s “osloboditeljima”, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij tražio je streljivo i nije pobjegao, čak su se i poginule ukrajinske zračne snage suočile s Ruski lovci iznad neba iznad glavnog grada.

Nakon propasti Blitzkriega, Rusi su fokus stavili na uništenje Mariupolja

Unatoč brzom napredovanju, Rusi nisu postigli nijedan od glavnih ciljeva svoje ofenzive. Na ono što se događa ukazao je u prosincu 2021. tadašnji bojnik Denis Prokopenko, zapovjednik pukovnije “Azov”, u izvješću predstavljenom na sastanku ukrajinskog stožera obrane. Prokopenko je smatrao da je rusko raspoređivanje vjerojatno bilo “veliki blef”, ali da će u protivnom “neprijatelj napasti u ranjivim smjerovima, koji nisu pripremljeni za obranu zbog odsutnosti trupa i inženjerskih utvrda”, omogućujući brzo napredovanje, ali da unatoč ovoj slabosti ukrajinske obrane, “borit ćemo se do kraja i to neće biti, kako Rusi zamišljaju, laka vožnja”.

Bio je u pravu, Ukrajinci su tvrdoglavo uzvratili, Blitzkrieg je zastao i Rusi su se morali povući iz Kijeva, Černigova i Sumija, ostavljajući za sobom dokaze svojih ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Prema braniteljima Kremlja, u stvarnosti je velika ruska ofenziva bila manevar odvraćanja kako bi se napad usmjerio na Donbas i sve se odvijalo po planu. Naravno, i porazi su u vojnim priručnicima.

Prokopenko i Azov krenut će u još jednu od najvažnijih bitaka rata uz obranu Mariupolja, u kojoj su se suočili s daleko nadmoćnijim snagama. Nakon 82 dana opsade, Ukrajinci su se predali 20. svibnja. Rusija je napokon objavila pobjedu, dok su čečenski vojnici pozirali ispred osvojene čeličane uz povike “Alah je velik”.

Veliki gubici ruske vojske

Međutim, surova stvarnost bila je da je u isto vrijeme ukrajinska vojska tjerala Ruse nazad ofenzivom sjeverno od Kharkiva, najvećeg grada u istočnoj Ukrajini, i dolazila do ruske granice. Unatoč kasnijim skupim ruskim uspjesima u Donbasu, dolazak zapadnog oružja ponovno bi usporio rusku ofenzivu i promijenio inicijativu u ratu. U studenom su Ukrajinci ponovno zauzeli grad Kherson, jedinu regionalnu prijestolnicu koju je zauzela Rusija, i povratili polovicu teritorija izgubljenog od veljače.

Početak zime i mobilizacija ustupili su mjesto novoj ruskoj ofenzivi, koja više podsjeća na Prvi svjetski rat, koja se ruši u Bakhmutu.

U ovoj ratnoj godini Rusija je pretrpjela ogroman broj gubitaka među svojim vojnicima i časnicima (od 17. veljače minimalni potvrđeni gubici bili su 1820 poginulih časnika, uključujući 10 generala, 53 pukovnika i 123 potpukovnika), te je izgubila veliku količinu vojne opreme, prisiljeni koristiti stare borbene tenkove poput T-62 (sankcije, iako nisu ugušile rusko gospodarstvo kako su mnogi očekivali, utjecale su na proizvodnju oružja). I previše poniženja: potonuće Moskve, admiralskog broda Crnomorske flote; povlačenje sa Zmijskog otoka, prikazano kao “gesta dobre volje”; uništenje oklopnog bataljuna koji je prešao rijeku Siversky; a u novije vrijeme i uništenje bataljuna novomobiliziranih vojnika na Novu godinu.

Rusija je htjela NATO što dalje, postigla je suprotno

Ne treba zaboraviti još jedan od najvećih neuspjeha ovog rata, širenje i jačanje NATO-a. Jedan od glavnih razloga Kremlja za invaziju bio je spriječiti NATO da se približi svojim granicama uključivanjem Ukrajine. Rat je natjerao povijesno neutralne zemlje, poput Finske i Švedske, da podnesu zahtjev za članstvo u NATO-u. S druge strane, zemlje NATO-a znatno su povećale svoje vojne proračune i pružaju vojnu pomoć Ukrajini, pomoć koja se na bojnom polju pokazuje odlučujućom. Ako je cilj rata bio odgurnuti NATO od svojih granica, Rusija je postigla suprotno.

Tijekom ove godine ukrajinska vojska je evoluirala iz vojske postsovjetskog tipa u vojsku NATO-a. Njeni vojnici se obučavaju u zapadnim zemljama, a njeno naoružanje daleko je nadmoćnije od oružja njenih ruskih neprijatelja.

Ovaj jaz u kvaliteti se produbljuje, jer postoji sve manje ograničenja u pogledu vrsta isporučenog oružja, bilo da se radi o tenkovima ili zrakoplovima, a sama težina brojeva ne čini se dovoljnom da donese odlučujuću promjenu na bojišnici.

Ovo više nije Drugi svjetski rat.

Tijekom govora o stanju nacije u utorak, Vladimir Putin je rekao da nitko ne može poraziti rusku vojsku na bojnom polju. Čini se da su Ukrajinci odlučni dokazati da je u krivu, a ako je ova godina išta pokazala, to je da Rusija ne može dobiti ovaj rat.

Izvor: Sloboda.hr/deliberatio.eu/Álvaro Peñas

foto: Álvaro Peñas