Nakon izjave novoizabrane predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović kako su svi državljani RH politički Hrvati dogodio se čitav niz reakcija koje su iz svojih perspektiva pokušale tumačiti tu izjavu bez razumijevanja za dva različita, povijesno potvrđena nacionalna koncepta: političko-građanski i etnički, kojemu pripada Hrvatska. U ranijem tekstu o patriotardiranom nacionalizmu upozorio sam na opasnost od tendencije koja naciju želi pretvoriti u okvir bez sadržaja, u identitet koji nije vjeran samome sebi već otvara prostor za razne manipulacije s njegovim shvaćanjem, koje su daleko od bilo kakve potvrde nacionalne vitalnosti i njezina opstanka. Pod time su obuhvaćeni i pokušaji oponašanja zapadnih uzora, gdje se nekritički prihvaća jedno shvaćanje nacionalne ideje koje je pokušalo zatrti etničku i afirmirati građansku sastavnicu iste. Prema takvom shvaćanju nacije, afirmiranom u američkoj i francuskoj revoluciji, nacionalnost se određuje pripadnošću određenoj državi, a ne kolektivnim etničkim, jezičnim ili vjerskim identitetom. Na taj bi način, hipotetski u hrvatskom slučaju, pojam Hrvat obuhvatio sve građane Republike Hrvatske bez obzira na njihovu etničku pripadnost te bi im nacionalnost bila izjednačena s državljanstvom.
Legitimno je zapitati se što bi kod primjene takvog modela bilo s, primjerice, Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Smatra li novoizabrana predsjednica njih, sukladno državi u kojoj žive, Bosancima i Hercegovcima u nacionalnom smislu? Naravno, kao protuargument može se istaknuti kako ovaj obrazac može biti primijenjen samo u državama s jasnom etničkom većinom i gdje bi mogao djelovati kao asimilacijski mehanizam na pripadnike manjina. Međutim, za takvo funkcioniranje političkog modela nacije neophodna je afirmacija etničkog identiteta suprotstavljena trenutnim procesima koji podupiru njegovo rastakanje. Društva u kojima je etnomazohizam postao jedna od vodećih vrijednosti (između ostaloga i kao posljedica građanskog modela nacije) ne mogu biti smatrana kao uzor, pogotovo ne osobama s nacionalnom orijentacijom koje drže do svoje vjerodostojnosti. Obrana nacije na političkom, kulturnom i gospodarskom planu znači i spriječiti uvoz takvih ideologema iz zapadnih društava, gdje su države prestale shvaćati domicilnu naciju kao svoj temelj. U mnogim slučajevima postale su čak i negativno usmjerene prema njoj preuzimajući ulogu anti-identitarne tiranije.
Demon ekonomije i hiper-individualizam kao simptom
Potpuna dominacija gospodarskih pitanja u odnosu na identitarna također je jedan od simptoma zbog kojih je etnos u zapadnim društvima gurnut na krajnju marginu. Prema tome, sve što se ne može izraziti u izračunljivom obliku smatra se nezanimljivim ili nestvarnim. Reducirajući društvene segmente u mjerljive stvari, konačno se preobražava i čovjeka u stvar koja je zamjenjiva. Takav, čisto ekonomski pogled na društvo ima značajne posljedice jer dovodi do disolucije narodâ i sustavne erozije njihovih svojstava. U kolektivnoj imaginaciji, dovodi do inverzije vrijednosti, dok uzdiže komercijalne postavke koje su se u tradicionalnim društvima smatrale inferiornima i stvarima od puke potrebe. Na moralnom planu dovodi do rehabilitacije duha proračunatosti u svrhu vlastitog interesa i egoističkog ponašanja, koje je tradicionalno društvo također osuđivalo. Intenziviranjem spomenutog procesa, narodi oblikovani povijesnim procesom pretvaraju se u potrošačka plemena čiji je identitet sveden na niz ispraznih odabira životnog stila bez obzira na njihovu baštinu.
Ovakav društveni model ostvario je najveći pomak u zapadnim društvima, te je iz temelja izmijenjen njihov karakter. Zbog toga je legitimno preispitati što pojam Zapada danas uopće znači? Francuski politolog i filozof Guillaume Faye definirao ga je kao ideološki koncept povezan s transnacionalnim sustavom liberalnog kapitalizma, lišenog svojih ranijih značajki geografskog i civilizacijskog identiteta. Postavši tehno-ekonomski sustav s tendencijom reduciranja planetarnih struktura svojoj trgovačkoj logici, Zapad gubi obilježja civilizacije. Svojom proizvodnjom prosperiteta, progresa i individualnog „oslobađanja“ stvara visoko materijalistički oblik društvene stvarnosti povezan s tržišnim načelima, ali indiferentan prema onima koji žive unutar istog. Ideološki koncept Zapada ne poznaje granice, kulture i narode već sve podvrgava svojim univerzalnim standardima, ne uzimajući u obzir da niti jedan koncept ne može biti univerzalan, jer je nastao u određenom vremenu i prostoru te da težnja ka univerzalnom negira različitosti i pluralni karakter stvarnosti. Zapad zbog toga „ubija“ narode kojima dominira kroz otupljujuću dekulturalizaciju koja ih devitalizira. Suprotnost ovoj tendenciji predstavlja identitarno usidrenje koji nudi smisao pripadanja u okviru partikularne zajednice. Upravo radi toga aktualizirajmo vlastitu baštinu bez nekritičkog prihvaćanja modela koji su nam strani i stvarajmo društveno-političke zamisli sukladne vlastitoj tradiciji.
Autor: M. T.