Komunisti su na Bleiburgu eliminirali one koje su smatrali svojim stvarnim protivnicima, svojim “klasnim neprijateljima”: građanstvo, gospodarstvenike, svećenike i sve one koji bi se mogli suprotstaviti novom komunističkom režimu.

Masakr u Bleiburgu odnosi se na niz ubojstava koje su izveli Titovi jugoslavenski partizani, a koja su se dogodila u svibnju 1945., neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata na europskom ratištu. U početku su se njemačke i balkanske trupe saveznici nacista povukle prema Bleiburgu, gradu na granici između Austrije i Slovenije, kako bi potražile utočište pod britanskom zaštitom, zajedno s velikim brojem ljudi koji su bježali pred komunistima.

Britanci su ih, međutim, poslali natrag na jug u prisilnom maršu koji ih je poslao na masakr od strane Titovih partizana. Masakr je postao osjetljivo pitanje spora, a neki traže dodatno priznanje.

Većina žrtava bili su Hrvati i Slovenci, a uvelike su pogođene i zajednice etničkih Nijemaca i Talijana. Komunistički revolucionari koristili su se fojbama, dubokim vrtačama pronađenim u kršu, kako bi se riješili tijela navodnih neprijatelja – od kojih su mnoga još bila živa kad su bačena u geološke šupljine. Žrtve su uključivale i vojno osoblje i civile; muškarci, žene i djeca.

Povjesničar Álvaro Peñas predstavlja svoju analizu prirode masakra, njegovog utjecaja na aktualna zbivanja i opasnosti povijesnog revizionizma.

Álvaro Peñas je urednik na deliberatio.eu, suradnik Disidentie, The European Conservative, El Americana i drugih europskih medija. Međunarodni je analitičar, specijaliziran za istočnu Europu, za televizijsku mrežu 7NN i autor u urednici SND-a. Objavio je ažurirani prijevod Živog zakopanog. Huda Jama, Titov najgori zločin slovenskog povjesničara Romana Leljaka.

Koliko je ljudi ubijeno u masakru u Bleiburgu?


Ukupan broj žrtava koje su partizani ubili od svibnja do lipnja 1945. vrlo je teško utvrditi, osim što povjesničari, ovisno o podrijetlu ili ideologiji, iznose vrlo različite brojke. Po mom mišljenju, brojka koja je najbliža stvarnosti je 80.000 žrtava o kojima govori austrijski povjesničar Michael Portmann. No, i danas se nižu grobovi, posebno u Sloveniji, sa stotinama i tisućama leševa, a brojka bi se mogla popeti i do 100.000.

Zašto su saveznici uskratili utočište ljudima koje su progonili partizani?


Sudbina izbjeglica, i vojnika i civila, odlučena je na konferenciji u Jalti. Staljin je tražio predaju svih sovjetskih građana koji su se borili s Nijemcima, a isto mjerilo je primijenjeno i na ‘jugoslavenske’ građane. Prvo, kada su prvi vojnici i civili stigli u austrijski Bleiburg, Britanci su ih dočekali i obećali da će ih odvesti u Italiju, ali su ih vlakovi vratili na jugoslavenski teritorij. U drugim slučajevima, Britanci su odbili prihvatiti predaju novodošlih i dopustili su partizanima da ih zarobe. To je trajalo nekoliko dana sve dok feldmaršal Harold Alexander nije naredio da se nitko ne smije predati protiv svoje volje i da se s vojnicima postupa kao s ratnim zarobljenicima. Kasnije će se Britanci pravdati da je Tito obećao human tretman prema zarobljenicima.

Je li etnička pripadnost bila važan faktor u masakru?


Osim etničkog sukoba, govorimo i o građanskom ratu. U partizanima su uglavnom bili Srbi, ali bilo je i hrvatskih komunista, poput Tita, te Slovenaca. Žrtve su uglavnom bile Hrvati i Slovenci, ali bilo je i bosanskih Muslimana (u to vrijeme Hrvata), Srba i Crnogoraca. No, etnički faktor ovog zločina bit će odlučujući u kasnijem raspadu Jugoslavije.

Etnička pripadnost također je igrala ulogu u druga dva slučaja, onom njemačke manjine u Sloveniji i talijanske u Istri i Dalmaciji. Ubijeno je 60.000 Nijemaca, od čega polovica žena i djece, a preostalih pola milijuna deportirano u Austriju, a od 90.000 njemačkih vojnika koje su partizani zatvorili, 16.000 umrlo je u jugoslavenskim koncentracijskim logorima. Zločini nad Talijanima, fojbe, započeli su tijekom rata, 1943. godine, i nastavili su se sve do 1947. godine, kada je više od 300.000 Talijana napustilo Istru i Dalmaciju. Između 10.000 i 15.000 Talijana je ubijeno i bačeno, ponekad još živi, u prirodne grobove.

Kako biste objasnili brutalnost Bleiburga? Zašto su žrtve smatrane tako nepopravljivim neprijateljima nove komunističke države?


Rat u Jugoslaviji bio je partizanski rat, brutalan rat, u kojem su masakri i odmazde bili pravilo, a ne iznimka. No, na Bleiburgu su komunisti eliminirali svoje prave protivnike, one koji su im se borili tijekom rata, ali i sve one koje su smatrali svojim ‘klasnim neprijateljima’: buržuje, poduzetnike, svećenstvo i sve one koji bi se mogli suprotstaviti novom komunističkom režimu. . Nakon masakra u Bleiburgu i marševa smrti u koncentracijske logore, preživjeli su se morali suočiti s montiranim suđenjima koja su najčešće završavala smrtnom kaznom ili dugotrajnim zatvorom i, naravno, oduzimanjem imovine.

Kakvu je odgovornost snosio sam Tito i kakve dokaze o tome imamo?


Bleiburg je bio nastavak zločina partizana u ratu. Bio je to savršeno organiziran i planiran masakr, unatoč tome što se pokušava prikazati kao akcija usijanih glava vođenih željom za osvetom. Postoji čak i naredba, u čiju autentičnost mnogi povjesničari sumnjaju, od 14. svibnja 1945. godine, kojom Tito naređuje da se zarobljenici ne strijeljaju. Ali sam je Tito, u poznatom govoru održanom u slovenskoj prijestolnici, Ljubljani, 27. svibnja 1945., jasno rekao da je naredba, ako je ikada i postojala, bila samo mrtvo slovo na papiru:

Što se tiče izdajnika Jugoslavije općenito, a u svakoj republici posebno, oni su prošlost. Stigla ih je ruka pravde, ruka odmazde, naša ruka, ruka našeg naroda. Samo mali broj nam je uspio proći kroz ruke.

Potpuno je apsurdno vjerovati da Tito nije bio svjestan ili da nije odobravao masakre takvih razmjera. Jugoslavenski komunisti bili su vatreni staljinisti, a Staljin Jugoslavije bio je Josip Broz ‘Tito’.

Tito i danas uživa pozitivnu reputaciju na Zapadu, kako tumačite tu činjenicu?


Jugoslavija se udaljila od sovjetske orbite i time postala ‘potencijalni saveznik’ Zapada. Tako su njezini zločini zaboravljeni iz čiste političke podobnosti, kao što se dogodilo u slučaju [masakra] u Katynu u odnosu na odgovornost koju su snosile sovjetske vlasti. Titu je to dobro išlo te su ga primili brojni zapadni čelnici, poput kraljice Elizabete II., a odlikovao ga je čak i talijanski predsjednik Giuseppe Saragat, koji je odgovornom za ubojstvo tisuća Talijana dodijelio najveće talijansko odlikovanje. Da bismo dobili ideju o njegovom pozitivnom imidžu, Richard Burton ga je glumio u Petoj ofenzivi.

Šutnja o njegovim zločinima, koji su do danas ostali nepoznati većini zapadne publike, te ideja da je postigao čudo očuvanja jedinstvene Jugoslavije i prevladavanja međunacionalnih mržnji, i dalje čine Tita popularnom figurom.

Kako je masakr utjecao na stabilnost jugoslavenske države: je li se usprkos službenoj šutnji znalo što se dogodilo?


Nakon što su počinili svoje zločine, komunisti su se jako trudili prikriti ih. Neka od stratišta pretvorena su u smetlišta, druga, poput ponora Macesnova Gorica, gdje je sredinom listopada ove godine završena ekshumacija više od 4000 žrtava, minirana su i minirana. Primjerice, bili su potrebni mjeseci rada da se 2009. godine pristupi rudniku Huda Jama, takozvanoj „spilji užasa.” Naravno, diktatura je zabranjivala govoriti o tome što se dogodilo i svjedočanstva rijetkih preživjelih koji su otišli u izbjeglištvo. diskvalificirani su kao ‘fašistička’ propaganda. Zbog terora pokrenutog u Bleiburgu svjedoci nisu željeli govoriti, a zločin je ostao skriven 45 godina.

Imaju li masakr u Bleiburgu i slični zločini još uvijek utjecaja na bivša jugoslavenska društva?


Naravno, zločin je i dalje predmet obračuna između bivših jugoslavenskih republika i političkih stranaka. Bivši slovenski premijer Janez Janša rekao mi je da su u ovom slučaju potomci i politički nasljednici krvnika ti koji ne žele oprostiti žrtvama. Spomenik je podignut u Bleiburgu 1987., a Hrvatska je počela službeno komemorirati žrtve 1995. Upotreba ustaške simbolike od strane nekih sudionika izazvala je probleme s austrijskom vladom i poslužila je kao izgovor antifašistima da pokušaju bojkotirati proslavu. I u Sloveniji su akcije sjećanja česte, dok je u Srbiji i Bosni to praktički tabu tema.

U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, prije dvije godine održana je misa zadušnica za žrtve, čiji je pokrovitelj bio Hrvatski sabor. Taj vjerski događaj bio je žestoko kritiziran i uz visoke mjere sigurnosti izazvao je raskol između Bosanske pravoslavne crkve i Katoličke crkve.

Da spomenemo novije događaje, prije samo dva tjedna ministrica kulture slovenske koalicijske vlade, “ekosocijalistica” Asta Vrečko, nasmijana je pozirala pokraj Titovog kipa, a socijaldemokrati su odali počast Borisu Kidriču, predsjedniku prve slovenske vlade koji je, kada mu je rečeno da je broj žrtava revolucionarnog terora prevelik, odgovorio: “čak i ako na kraju borbe ostane samo pet živih Slovenaca, bit će to za nas potpuna pobjeda sve dok kao što su svi komunisti«. U listopadu je završena ekshumacija ponora Macesnova Gorica s oko 4000 žrtava.

Kada je ljubljanskom gradonačelniku upućen zahtjev da se žrtve pokopaju na groblju u glavnom gradu, gradonačelnik, socijalliberala Zoran Janković, odgovorio je da u slovenskoj prijestolnici neće biti grobova za “izdajice”. Bleiburške rane još su daleko od zatvaranja.

Biste li istaknuli neku posebno upečatljivu epizodu aktualnog poricanja?


Jako me pogodio slučaj Italije i jama. Tek 2004. godine, za vlade Silvija Berlusconija, ustanovljen je Dan sjećanja 10. veljače u znak počasti žrtvama ubojstava i istarsko-dalmatinskog egzodusa. Trebalo je gotovo 60 godina da se službeno prizna jedna povijesna činjenica koju dobar dio talijanske ljevice još nije prihvatio. Kako su Titovi partizani bili komunisti, zločini se minimiziraju, značajno smanjujući broj mrtvih ili tvrdeći da su sve žrtve bile fašisti i da su to zaslužili, ili čak negiraju. Osim toga, spomenici ili ploče u čast žrtvama prečesto su vandalizirani. Nažalost (a to se događa i u Španjolskoj) postoje prvorazredne, drugorazredne, pa i trećerazredne žrtve.

Što mislite kako bi trebalo riješiti pitanje ‘povijesnog pamćenja’, kakvu bi ulogu zakonodavci trebali odigrati u tom pogledu?


Mislim da ‘povijesno pamćenje’ postaje oružje u službi političkih interesa. Španjolska je dobar primjer za to. Nije moguće uspostaviti ‘sjećanje’ kada se govori samo o zločinima jedne strane, a kriju se, minimiziraju ili negiraju zločini druge strane. To nije povijest, to je osveta nasljednika onih koji su izgubili rat. Ali možemo vidjeti i druge primjere povijesnog pamćenja koji su jednako sramotni.

U Rusiji, pod prijetnjom zatvorske kazne, ne može se govoriti loše o učinku Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata. Ovdje novo povijesno sjećanje rehabilitira Staljina i mnoge zločince NKVD-a. Naravno, to podrazumijeva i prikrivanje njihovih žrtava. U gradu Tveru su zbog ‘povijesnih kontroverzi’ uklonjene dvije ploče posvećene Poljacima ubijenim u Katynu. Vidjeli smo i u okupiranoj Ukrajini kako se uništavaju spomenici žrtvama Holodomora i podižu kipovi Lenjina.

‘Povijesno pamćenje’ pogodno se koristi od strane političke moći koja slijedi Orwellovu maksimu: “Onaj tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost, a onaj tko kontrolira prošlost kontrolirat će budućnost.”

Kakav pozitivan učinak može imati autentično ‘povijesno sjećanje’?


‘Povijesno sjećanje’ bez političkih uvjetovanosti i ideološke strasti moglo bi biti pozitivno. Naravno, prvi korak bi bio odavanje počasti žrtvama, na kojoj god strani bile, ali realnost je da uvjeti za to ne postoje. Danas samo dvadesetak zemalja priznaje Holodomor kao genocid, i to unatoč činjenici da je ruska invazija značajno povećala simpatije prema Ukrajini. Imamo i armenski genocid, od kojeg je prošlo više od jednog stoljeća, koji priznaje samo 31 država.

Na osobnoj razini, kako ste se zainteresirali za ovu temu?


Bilo je to prije dvije i pol godine, nakon objave na društvenim mrežama Giorgie Meloni. U Sloveniji je otkrivena jama s 250 leševa, od kojih 100 maloljetnika, a sadašnja premijerka Italije ogorčeno se zapitala kako je moguće da ljevica i dalje negira ubojstva tisuća Talijana od strane jugoslavenskih komunista. Čula je za takve zločine u prošlosti, ali ih nikad nije temeljito istražila.

Masakr u fojbama doveo me u Bleiburg i u kontakt sa slovenskim povjesničarom Romanom Leljakom koji je još 1989. godine prvi ukazao na mjesta mnogih stravičnih partizanskih pokolja, poput Hude Jame. Leljak mi je dao mnogo informacija na tu temu, a ja sam preveo njegovu knjigu Živi zakopani na španjolski.

Intervju s Álvarom Peñasom napravio je Carlos Perona Calvete.

Carlos Perona Calvete je pisac za The European Conservative. Ima iskustvo u međunarodnim odnosima i organizacijskom ponašanju, radio je na području upravljanja europskim projektima i trenutno čeka objavljivanje knjige u kojoj istražuje metafiziku političkog predstavljanja.

Izvor: Sloboda.hr/europeanconservative.com