“Prema Stanimiroviću, bilo je sasvim legitimno sve te zarobljenike likvidirati po kratkom postupku i zakopati ih u masovne grobnice. Indikativno je to da on nikada, sve do nedavnog dolaska Borisa Tadića u Vukovar, nije otišao na Ovčaru”, kaže autor srpskog medija “Beton”.
U svome neposustajućem dugogodišnjem istraživanju ratnog zločina, Udruga dr. Ante Starčević i njezin predsjednik Antun Ivanković došli su do teksta s kojim žele upoznati hrvatsku javnost. “Isprana biografija dr. Vojislava Stanimirovića”, kako piše prije izvjesnog vremena beogradska redakcija Betona (Beton br.106.) prenosimo u originalu i cijelosti:
“STANIMIROVIĆ, Vojislav (Tovarnik, 19.8.1953) psihijatar, “oslobodilac” Vukovara od Hrvata, političar, predsednik SDSS, danas zastupnik srpske manjine u hrvatskom Saboru. Školovao se u Beogradu, profesionalnu, ratnu i političku karijeru razvijao u Hrvatskoj. Njegov glavni posao u životu vezuje se za vukovarsku Opštu bolnicu na čije čelo je došao pošto je 18. novembra umarširao u devastirani Vukovar kao glavnokomandujući Saniteta za zapadni Srem. O tome kako se našao u falangama koje su opsedale i uništavale Vukovar, on će mnogo godina kasnije reći: „Bio sam uhapšen 25. jula 1991. godine, poslije čega sam pobjegao u Srbiju, gdje su me mobilizirali i zadužili za zdravstvo. JNA me je 1. juna 1992. godine postavila za direktora vukovarske bolnice, a u politici sam od 1993. godine.” Međutim, ova isprana biografija skriva da je Vojislav Stanimirović, kao dobar poznavalac prilika u Vukovaru, zajedno sa Goranom Hadžićem, zapravo, prvi ušao u razrušenu bolnicu. Takođe, po nalogu Hipokratove zakletve, svesrdno je pomogao u konačnoj trijaži bolesnika i ranjenika u bolnici, otpremivši njih 262 na poljoprivredno dobro Ovčara, gde je potom nad njima izvršena egzekucija. O tome kako je shvatao status zarobljenika i ranjenika u ratu, Stanimirović nas je nedavno obavestio u intervjuu za Politiku: „Imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu da rasvetle šta je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su preobučeni vojnici.”
Prema Stanimiroviću, bilo je sasvim legitimno sve te zarobljenike likvidirati po kratkom postupku i zakopati ih u masovne grobnice. Indikativno je to da on nikada, sve do nedavnog dolaska Borisa Tadića u Vukovar, nije otišao na Ovčaru. Svoj prvi povratak na mesto zločina, Stanimirović je iskoristio da bi medijima još jednom poslao svoje poznato viđenje prošlosti, tj. da “ne stoji da su Srbi počeli taj rat” niti da su JNA, TO i srpske paramilitarne formacije uništile grad, izvršile egzekucije i proterale nesrpsko stanovništvo. Isto tako, odahnuo je dušom jer je “Tadić kao predsednik Srbije preuzeo odgovornost na sebe”. Međutim, Stanimirovićev tekst objavljen na stranicama lista Vojska Krajine, jasno govori kakva je bila njegova pozicija spram grada na Vuki: “Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica.” Bolnica je preimenovana u Zdravstveni centar “Sveti Sava”, a njen novi direktor Stanimirović se posvetio političkoj karijeri izgradnje zone visokog stepena besvesti koju istorija pamti pod nazivom Republika Srpska Krajina. Kao visoki funkcioner SDS, bio je ministar bez portfelja u (drugoj) Vladi Milana Babića.
Za više ovakvih tekstova- klikni Like!
Takođe, u vreme potpisivanja Erdutskog sporazuma (12.11.1995), Stanimirović je statirao “kao Srbin”, dok je potpisnik za SRJ bio Miloševićev ministar inostranih poslova Milan Milanović, koji je o tome svedočio i u Hagu. Budući da je Stanimirovićeva partija SDS bila ozloglašena i nelegalna, tokom Prelazne uprave Žak-Pola Klajna formirana je SDSS (mart 1997), nova srpska partija nastala fuzionisanjem SDSa i Pupovčeve Samostalne srpske stranke. Tako je Vojislav Stanimirović zajedno sa Miloradom Pupovcem došao na njeno čelo. Radovan Karadžić je 1995. na Palama odlikovao Vojislava Stanimirovića „Ordenom za ratne zasluge u Podunavlju“. Gotovo svi Stanimirovićevi saborci iz tog doba su završili u Hagu, ili su se odmetnuli u šume. On je jedan od retkih koji sa punim političkim kapacitetom vodi i dalje politiku nepromenjene retorike i što je još važnije – nepromenjenih političkih ciljeva”.
Antun Ivanković, Udruga dr. Ante Starčević, Tovarnik
Izvor: Dnevno.hr
Foto: Jutarnji.hr/Novosti.rs