Povijest nas uči i brojnim primjerima pokazuje i potvrđduje kako je geografski prostor (prostor na Zemljinoj površini) regionalno podijeljen prema različitim parametrima (geografskim, povijesnim, gospodarskim, političkim, demografskim…) sa svim svojim vrijednostima (položajem, strateškim značenjem, sadržajima, kompleksom faktora, potencijalom, resursima…) bio, a i danas je, uvijek u pozadini svih ratnih sukoba, definiranja interesa i pretenzija, strateških ciljeva i slično, iako su opravdanja potreba i želja kontrole prostora vojnim, političkim, gospodarskim i inim načinima uvijek bila ili bolje reći u pravilu bila drugačija i primarno su vezana za zaštitu stanovništva.
Prostor, stanovništvo i granice osnova su geografske identifikacije uređenosti prostora, ključna pretpostavka brojnih identiteta u nadgradnji i strateška važnost svih prostornih (državnih) i regionalnih asocijacija. Osim ovladavanja prostorom agresijom, ratom, vojnim pohodima ili pak suptilnijim načinima kroz specijalno ratovanje, sekundarna kontrola prostora provodila se i zamjenama ili redistribucijama stanovništva.
„Supstitucije stanovništva kroz povijest zbivale su se u osnovi nasilno i prethodile su ili slijedile ratne pohode moćnih sila, vladara, vojski, imperija i slično s težnjom ovladavanja i kontroliranja prostora i njegovih bogatstava, pri čemu domicilno i u pravilu drugačije etničko i plemensko stanovništvo nije predstavljalo vrijednost, nego prijetnju ostvarivanja ciljeva.
Prepuna je povijest takvih primjera i primarno su stradavale male ili manje populacije i one koje su egzistirale u prostoru s važnim prirodnim bogatstvima ili pak prostorima od strateškog značenja za kontrolu šireg prostora, njegovih koridora, ključnih točaka, povoljnih geografskih obilježja za razvoj civilizacija i slično.
Hrvatsku su povijest tako od dolaska Hrvata na Jadran usmjeravale i pratile stalne težnje izbijanja drugih naroda na to toplo more i bogatu obalu i stalna borba Hrvata za očuvanje upravo jadranske fasade.
Ne elaborirajući ovdje ranija i poodmakla vremena, razmotrimo samo u tom kontekstu posljednje razdoblje od hrvatskog osamostaljenja, u kojem se u hrvatskom prostoru dogodila atipična supstitucija stanovništva s povećanjem apsolutnog broja napadnute populacije, a smanjenjem agresorske.
Umjesto relativno malobrojne hrvatske populacije na strateški važnom i civilizacijski vrijednom prostoru, primarno mediteranskih obilježja, s vrlo dubokim izvandržavnim kontinentalnim zaledem nikad sređenih političkih prilika i odnosa supstitucijom pa ratom tim su prostorom željeli ovladati drugi”.
Hrvatska je to povijest borbe za očuvanje temeljnih vrijednosti njezinog identiteta s konačnom potvrdom prava na svoj identitet i prostor posebnih strateških i mediteranskih vrijednosti (Mediteran u kršu i dolomitu iz čega derivira poseban način života itd.) oslobađanjem u Den Haagu.
Oduvijek su kroz povijest hrvatske borbe za prostorni identitet bile teške, dugotrajne i s velikom plaćenom cijenom i uvijek s pozadinom pokušaja kontrole hrvatske jadranske fasade od strane drugih, u pravilu iz susjedstva.
Potvrda je to vrijednosti prostora u kojem se nalazimo, ali i naše da ga zadržimo u ime prošlih i budućih generacija s hrvatskim identitetom kao vrijednošću prema sebi i drugima. Zato su te kategorije temelj domovinske sigurnosti (drugi to zovu nacionalnom sigurnošću) i primarni cilj razvijanja i postupanja, ako se racionalno shvati, jer interes prema jadranskoj obali uvijek će postojati kao povijesna logična prostorna (historijsko-geografska) zakonitost.
Sva su druga pojašnjavanja u interesu drugih, koji teško prihvaćaju da je takva vrijednost (opet: u kršu i dolomitu najrazvedenije obale) hrvatski identitet.
Autor: dr. sc. Stjepan Šterc / Vojna povijest