U Osijeku je prošli tjedan (4. i 5. prosinca 2014.) održan znanstveno-stručni skup Hrvatski istok u Domovinskom ratu – iskustva, spoznaje i posljedice u zajedničkoj organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područnog centra Osijek, Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te Ogranka Matice hrvatske u Osijeku, a mjesto njegova održavanja bila je Aula Sveučilišta. Prvi je to skup o Domovinskom ratu koji se održao na akademskoj razini u gradu Osijeku, prvoj crti obrane Republike Hrvatske u razdoblju kojem je skup tematski posvećen. Razdoblje Domovinskog rata trajno je obilježilo grad Osijek i njegove građane velikim ljudskim gubitcima i materijalnom štetom, a za spomenuta ubojstva i razaranja još nitko nije odgovarao pred pravosudnim tijelima. Uz potrebu i mogućnost sagledavanja događaja od prije 20-ak godina iz znanstvene perspektive, to su bili dodatni motivi koji su potaknuli organizatore na pripremu skupa.
Skup je bio otvoren za javnost, pa su tako izlaganjima prisustvovali brojni zainteresirani građani, a na njegovo su svečano otvaranje od strane Programsko-organizacijskog odbora kao govornici pozvani predstavnici Grada Osijeka te Osječko-baranjske županije. Međutim, Grad Osijek iz određenih je razloga u potpunosti odlučio ignorirati skup. Za takav su sramotan čin u svakom slučaju odgovorni gradonačelnik Ivica Vrkić i njegovi najbliži suradnici, a o razlozima njihove neobjašnjive odluke govorkalo se u kuloarima još za vrijeme trajanja skupa. Kao razlog se tako spominjalo sudjelovanje pojedinih izlagača koji se kritički osvrću na rad gradske vlasti ili pripadaju suprotstavljenoj političkoj opciji, što uopće ne bi čudilo s obzirom na uobičajeno političko sektaštvo osječke vlasti i oporbe. Međutim, znanstveni skup u organizaciji triju relevantnih znanstvenih i društvenih čimbenika nikako ne bi smio biti poligon za politikantska razračunavanja, jer se njihovom primjenom u tom slučaju ne šalje poruka samo nekolicini političkih takmaca koji sudjeluju na skupu, već i institucijama Sveučilišta, Instituta Ivo Pilar te Matice hrvatske, a i samim građanima Osijeka. Ta je poruka ružna, podcjenjivačka pa i denuncijantska jer se njome navedene institucije nastoje prikazati svojevrsnim „slugama“ u službi jedne političke opcije, što je opasna generalizacija. Naime, na skupu su izlagali znanstvenici iz raznih dijelova Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine, od kojih većina uopće nije politički aktivna, a oni su također sa sobom odnijeli utiske o odnosu Grada Osijeka prema akademskoj zajednici. U dijelu izlaganja mogla se primijetiti i doza dnevnopolitičkog diskursa, no većina izlaganja zadržala je primjerenu znanstvenu razinu, a budući znanstveni radovi u zborniku zasigurno će doprinijeti boljem razumijevanju zbivanja u Domovinskom ratu na području Osijeka i šire okolice.
Ukoliko politički predstavnici Grada Osijeka nisu osjećali moralnu obvezu dolaska na skup takve tematike, posebno imajući u vidu ulogu Osijeka u Domovinskom ratu, u najmanju su ruku trebali pokazati elementarnu pristojnost te pozdraviti sudionike, među kojima su bili brojni gosti, od kojih su neki možda i prvi puta posjetili Osijek. Međutim, čini se da su osobni animoziteti ipak u ovom slučaju prevladali, čime su se gradonačelnik i njegovi suradnici pokazali nedoraslima za upravljanje Gradom Osijekom, jer bi ljudi koji obnašaju te funkcije trebali biti u stanju nadići takve mentalne matrice. Naposljetku, postavlja se pitanje je li Domovinski rat osječkoj gradskoj vlasti sredstvo za političke obračune na lokalnoj razini ili dio kulture sjećanja i središnjeg narativa nacionalne povijesti koji valja znanstveno vrjednovati i proučavati? Sudeći prema ignorantskom odnosu u ovom slučaju, odgovor se nameće sam po sebi…
Autor: D. T.