Zlatko Hasanbegović započeo je duboko oranje u polju kulture i time uzburkao parazite koji su se ondje nataložili. Još važnije, tek njegovim dolaskom za ministra kulture, javnost je (da ne kažemo – porezni obveznici) doznala razmjere uzurpacije i zloporabe proračunskih sredstava od strane jedne uske ideološke grupe, takozvanih „antifašista za pare“. Treba se nadati da nije zato maknut, ali ako itko takvo nešto bude pokušao ubuduće, zbog Hasanbegovićevog rada to više ne će moći proći ispod radara javnosti.
Osim toga, pokazao je da obnašatelj visoke političke dužnosti može biti i slobodnomisleći intelektualac, a ne „frazomat“ na kakve smo navikli. Čovjek koji u javnom prostoru koristi argumente, a ne parole i „praznogovor“ koje svakodnevno slušamo. Time je zaprepastio svoje političke neistomišljenike, koji su, nenavikli na takvog sugovornika i uljuljkani u svoju dominaciju, potpuno intelektualno zahrđali pa više niti ne znaju (ako ikada i jesu) ništa nego koristiti parole. Razotkrio je njihovu nedoraslost, npr. prilikom javnog sučeljavanja s Bojanom Glavaševićem.
Njegovo djelovanje pokazalo je da naš javni prostor vrvi od mentalnih nasljednika komunizma i raskrinkalo one koji ne prežu od najgore vrste hajki, pa i ocrnjivanja domovine u inozemstvu kako bi prikrili manjak argumenata, ogrezlost u klijentelizmu te se održali na položajima koje su nelegitimno zaposjeli.
Istodobno, Hasanbegović je ohrabrio i potaknuo mnoge, pa i mene osobno, da budemo ustrajni i samouvjereni u javnom djelovanju; da se ne damo zastrašiti ni umoriti od zaglušujuće buke i ideoloških bojnih otrova kojima je zagađen naš javni prostor; da se ne savijamo i ne izmotavamo u iznošenju naših stavova, nego da ih čvrsto branimo argumentima; da u povijesnim temama beskompromisno težimo istini, a ne pristajemo na floskule iz dogmatske komunističke historiografije. „Antifašisti za pare“ pokazali su nam da smo u tom smislu na ispravnom putu tek kada nas proglase revizionistima.
Zato će njegov ministarski mandat, najkraći u resoru kulture, ostati najsadržajniji i jedan od najvećih doprinosa koje je netko u posljednje vrijeme dao u politici, a nažalost, čini se i zadugo u budućnosti. Iz toga treba crpiti snagu i inspiraciju, nadajući se ne samo još mnogim Hasanbegovićevim osobnim doprinosima, nego i tomu da će njegov primjer potaknuti stasanje nove, neustrašive, iskrene, intelektualno potkovane i argumentima oboružane generacije hrvatskih političara, ali i znanstvenika.
Autor: M. B.