Svoj apel za oslobođenje nepravedno osuđenih hrvatskih branitelja Veljka Marića i Borislava Piličića poslala je Veljka Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
“Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) se pita: što hrvatski političari i ini kojih se to tiče, čine za optužene i osuđene hrvatske branitelje, a koje je, kakvog li slučaja, osudila Srbija, odnosno Republika Srpska, tim prije kad se zna da je riječ o agresorima na Republiku Hrvatsku? To bi isto tako bilo da se dozvolilo Njemačkoj nakon II. svjetskog rata da sudi onima protiv koje se borila, ili pak da Izraelci ili Amerikanci sude vojnicima koje su te države poslale u rat. Ali, sad imamo dva “slična” događanja, a vezana su uz nevine hrvatske branitelje. Riječ je o Veljku Mariću, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina robije, te Borislavu Piličiću koji je u Banja Luci također osuđen na istu kaznu zatvora, od 12 godina( kasnije mu je Vrhovni sud Republike Srpske ipak smanjio kaznu na 10 godina robije!) Zanimljivo je da su Marić i Pilipčić godinama nesmetano putovali u Srbiju i Republiku Srpsku, a da su onda Piličića 2009. uhitili na hrvatsko-slovenskoj granici, a Marića godinu dana kasnije na srpsko-bugarskoj! Prvoga su Slovenci na temelju interpolove potjernice otpremili u Banja Luku, a Srbi Marića u Beograd. Piličića, kao pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) su lažno optužili da je s još dvojicom pripadnika HVO-a (čujte sad ovo!) “za vrijeme oružanog sukoba od prve polove travnja 1992. pa najkasnije do listopada 1995, kad se odvijao rat na prostoru BiH između organiziranih oružanih snaga Vojske Republike Srpske sa jedne strane i armije BiH i HVO-a s druge strane” (stoji u presudi) “prema civilnim i ratnim zarobljenicima, nečovječno postupao”, itd. te da je” ubio dva ratna zarobljenika”, dok su Marića, pripadnika Hrvatske vojske (HV), samo u Beogradu, optužili i osudili za slična djela, da je 1991. učinio ratni zločin nad civilnim stanovništvom i ubio jednog civila na području Grubišnog Polja. Svjedoke, koji su i kod jednog i drugog slučaja išli u prilog optuženima, sudovi, naravno, nisu uzimali u obzir. Marićeva presuda napisana je na ćirilici, a od Piličića na – latinici. Piličića je pustila Republika Srpska (sic!) da kaznu zatvora odsluži u Hrvatskoj (Glini), a Marić je i dalje u nekom logoru u Srbiji, i prema svemu sudeći nema nikakvih izgleda da ga premjeste u neki hrvatski zatvor. (Ministar branitelja Predrag Matić kad je prije nekoliko mjeseci boravio u Beogradu navodno je uspio jedino u tome da Marića prebace iz jednog logora u drugi!).
LIKE za slobodu hrvatskih heroja Veljka Marića i Borislava Piličića!
Katica, supruga Borislava Piličića, nam je rekla da se status njezina muža nakon dolaska u Hrvatsku gotovo i nije izmijenio, već je ovdje, u Glini (lani) doživio i teški srčani infarkt, a da (u zatvoru) nema odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. (Nije on Čačić ili Zagorac, kojeg su puštali i kod privatnog stomatologa!) U svome tome nije pomogao ni nedavni javni apel njegova Piličićeva šestogodišnjeg sina Ivana upućenog predsjedniku države Ivi Josipoviću da zbog bolesti oslobodi njegova teško bolesnog oca. Gdje se god javila, veli Katica, nailazila je i nailazi na – zid šutnje. Boji se da njezin suprug ne umre u hrvatskom zatvoru te se s pravom čudi da i pojedini veliki srpski kriminalci imaju bolji tretman od onih koji su branili i obranili Hrvatsku. Slično opet prolazi i supruga Veljka Marića. Malo joj tko pomaže, a i njezin suprug je bolestan, a njihovo troje djece također pita- kad će se vratiti tata?
Ova dva gotovo “ista” slučaja traže odgovor na pitanje- kad će Hrvatska napokon osuditi srpske ratne zločince, od Kadijevića, Vasiljevića, članova bivšeg Predsjedništva SFRJ, pa do tisuće drugih, koji su ubijali starce, žene, djecu, rušili bolnice (tko je osuđen primjerice za rušenje vukovarske ratne bolnice?), dječje vrtiće, katoličke crkve, palili sela, itd., i tako redom? Kad će Hrvatska napokon osuditi one srpske zločince koji su iz obiteljskih domova protjerali na desetine tisuća nevinih Hrvata, odnosno kad će Republika Srpska osuditi one koji su ubijali, mučili i istjerali iz te tzv. “republike” oko 200 tisuća ljudi hrvatske nacionalnosti? Također nas zanima, što je dosad učinila Hrvatska da se Hrvati vrate u bosansku Posavinu, ili da im se platiti odšteta, jer ništa ili malo činiti po tim pitanjima ravno je zločinu! Znam, sad će neki početi zbrajati koliko je dosad osuđeno Hrvata, a koliko Srba. (Za one koji ne znaju, osuđeno je gotovo podjednako!?) To nije ništa drugo nego izjednačavanje agresora i žrtve. U ratu koji se vodio u Hrvatskoj i BiH nismo svi ipak bili isti. Jedni (Srbi, Crnogorci, JNA i domaće izdajice) bili su agresori, a ostali branitelji i žrtve te okupacije. Sada bi neki da se sve zaboravi i da se okrenemo budućnosti. Nitko nema ništa protiv, dapače, ali… gospodo i gospođe, drugovi i drugarice – tko je prvi počeo rat, tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je bio napadač, a tko napadnut? Već i djeca u školi znaju na kojoj je strani bio Broz, a na kojoj svi ostali. No, znaju li baš svi na kojoj je strani bio Tuđman, a na kojoj oni drugi? Tako jednostavno,(zar ne razni pupovci i stanimirovići), a tako “komplicirano”!
Zašto hrvatsko pravosuđe ne traži da se preispitaju ove dvije presude (a takvih drugih možda ima i na stotine!?), već se dopušta da hrvatski branitelji “umiru” po zatvorima, dok srpski i ini ratni zločinci slobodno šeću Vukovarom i drugim hrvatskim gradovima?
Ratnih nevolja sigurno ne bi bilo (zar ne razni pusići) da Srbi nisu napali i počeli razarati Hrvatsku. A što smo mogli mi? Mogli smo se jedino braniti! A to smo, unatoč slaboj ili nikakvoj vojnoj i inoj opremi i učinili. Hrvatska je pobijedila treću ili četvrtu vojsku u Europi, a to očito onima koji “zbrajaju” koliko je na kojoj strani poginulo te da treba suditi “jedne i druge” očito ne odgovara, oni su bili i jesu za – Broza i – Jugoslaviju!
Naše je pitanje prije svega nadležnim službama u Hrvatskoj: ima li nade da se spase Marić i Piličić? Supruga Piličića nam kaže da je psihičko stanje Borislava iznimno loše, ali da sve čini da mu bude bolje, ali bez nekih većih uspjeha. Sredinom travnja odslužio je polovicu kazne, ali da li to znači da će se nešto ipak i pozitivnoga dogoditi ne zna. Sa svojim malim sinom redovno ga posjećuje (živi u Njemačkoj). Šestogodišnje dijete još ne razumije za što tata toliko pati, te svaki puta sa suzama u očima pita: hoće li uskoro s nama i kući?
– Molim vas za pomoć, jer ne znam u kojem smjeru više ići. Ne znam što dalje činiti da dokažem nevinost svoga supruga. Obzirom na njegovo teško zdravstveno stanje bojim se da ne će izdržati, a što onda? Javili su mi i iz Svjetskog kongresa u Berlinu da će se također založiti za njega. Svaki dan molim Boga da se vrati – kazala je Katica Piličić, koja se ne će smiriti dok njezin suprug ne izađe iz zatvora i dok se ne dokaže istina, da je nevin.
Nama ne preostaje ništa drugo nego da i mi pitamo – zašto se adekvatno ne pomogne Borislavu Piličiću, (sjetimo se samo kako je hrvatski branitelj Đuro Brodarac umro u zatvoru, a progonjeni general Bobetko u bolnici) te kada će Veljko Marić iz srpskog biti premješten u neki hrvatski zatvor, ako drugo ne može?
(Zašto se uostalom Marić ne zamijeni za neke srpske ratne zločince koji služe kaznu u Hrvatskoj?)
Da, i poglavito nas zanima, što je sa srpskim ratnim zločincima koji slobodno šeću, dok hrvatski branitelji, neopravdano osuđeni, trunu u zatvorima?
Je li to pravda ili nepravda?” – stoji u priopćenju Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) koje potpisuje njen predsjednik Mladen Pavković.
Autor: Sloboda.hr