Posljednjih mjeseci i godina, sve tamo od 2012., kad je zasjeo na čelo Hrvatske demokratske zajednice, slušamo kako je dolazak Tomislava Karamarka na poziciju predsjednika HDZ-a događaj koji je preporodio HDZ. Moš’ si mislit. Oni koji to tvrde, najčešće dužnosnici HDZ-a, iznose argumente da od trenutka kada je Karamarko preuzeo HDZ, oni pobjeđuju na svim izborima. 2013. na lokalnim i europskim, 2014. opet na europskim, 2015. na predsjedničkim. Točno je da su HDZ-ovi kandidati na svim tim izborima dobili najviše glasova ali Karamarko nije za to zaslužan, dapače. Sve uspjehe i dosege koje je njegova „demokršćanska“ stranka ostvarila, ostvarila je usprkos svom predsjedniku, a ne zahvaljujući njemu. Radi se o tome da je Karamarko zapravo najveća prednost SDP-a. Za neupućene navedena tvrdnja zvuči možda bombastično no postoji dugi niz razloga koji je potvrđuju.
Iznad svega, Karamarkov najveći minus nije politički već ljudski – izostanak karizme i šarma koji bi bio privlačan širokim narodnim masama. Vođa HDZ-a izgleda cijelo vrijeme namrgođeno, nenaspavano, neuvjerljivo. Nije uspio pronaći formulu kako se uspješno prezentirati javnosti. Njegov vanjski imidž je veoma loš. Nema osobine autoritarnog vođe poput Orbana ili Putina, nema sposobnosti da se prikaže kao nasmiješeni „good guy“ u stilu Obame ili Camerona, ne pokazuje sistematičnost i ne ulijeva povjerenje poput Merkelice. Većini naroda on izgleda kao neki dosadni i zamorni tip iz susjedstva kojeg treba što više izbjegavati.
Nažalost po Karamarka, on nije obdaren govorničkim vještinama. Nema sposobnost održavanja vatrenih govora koji bi „zapalili“ publiku, a s druge strane on nije tip političara koji bi mogao govoriti polako i strpljivo. Stoga, uopće ne čudi njegovo odbijanje da se suoči jedan na jedan sa Zoranom Milanovićem pred TV kamerama. U takvoj javnoj debati Karamarko nema što tražiti. Milanović bi s njime „obrisao pod“ slično kao što je to radio Sanader sa SDP-ovim liderima.
Dakle, kod Karamarka „šteka“ i slika i ton. Da ima barem jedno od toga dvoje mogao bi si priuštiti političke nedostatke. No, i u čisto političkom smislu čovjek nema posebne privlačnosti koja bi mogla ići njemu u prilog. Ostat će upamćen kao šef stranke koji je najmanje dolazio i najmanje govorio u saboru. U četiri godine samo je pet puta bio za govornicom. Rijetko je dolazio u sabor a primao je plaću od 18 tisuća kuna. Da ju je barem dao u humanitarne svrhe mogao je možda poentirati na toj činjenici. Ovako, ispao je omražen u javnosti. S druge strane, Milanović redovito svakog mjeseca govori u Saboru.
Karamarkov glavni politički propust je taj što u proljeće 2012., kad je došao na položaj predsjednika HDZ-a, nije reformirao stranku. To je bio zlatni trenutak koji je prošao i koji se još dugo ne će ponoviti. HDZ-u su potrebne velike strukturalne promjene, jednako kao i našoj državi. Njegova unutarstranačka politika jest samo nastavak politike koju je prije njega provodila Jadranka Kosor, a prije nje Ivo Sanader. Prije svega, trebao je izbaciti iz stranke stare olinjale bivše komunističke kadrove (Šeks, Šuker…) i one koji nisu zadovoljili kad su bili na vlasti (Kalmeta, Jandroković, Milinović…). Nakon toga trebalo je provesti reviziju članstva. Trebalo se točno utvrditi tko jest član, tko nije; tko je sposoban, a tko nije. Unutar stranke i dalje vlada kaos i nered. Na vodeće pozicije u HDZ-u dolaze oni koji imaju mnogo novca. Novi, mladi kadrovi dolaze na stranačke i funkcije u državnom aparatu ako imaju poznate i bogate roditelje. Stručnost i znanje tu se ne uvažava.
Nadalje, HDZ nema svoju ideologiju. Od 2000. godine naovamo vlada ideološka kriza, ne samo u HDZ-u nego i u mnogim drugim strankama. U stranačkim strukturama najbolje prolaze ideološke neznalice, ali pragmatici i karijeristi. Netko bi rekao kako je to stvar jedne stranke i to se opće populacije ne tiče. Itekako nas se tiče. Vrlo je bitno kako će izgledati i funkcionirati HDZ, kao i SDP i ostale stranke koje nešto znače jer nam one kreiraju svakodnevni život. Tu kod HDZ-a se dobro vidi kako su se neznanje, nestručnost, podobnost, kriza i nered prenijeli iz stranke u cijeli sustav Republike Hrvatske. Karamarko je mogao urediti stranku da bude svima nama ogledni primjer kako bi to napravio s državom. No nije, i to je njegov kobni politički grijeh. Taj propust i ovaj put najviše koristi SDP-u, koji je unutarstranački mnogo bolje organiziraniji, transparentniji i demokratičniji od HDZ-a.
Karamarko nije osmislio nikakav suvisao predizborni plan i program. Njegov plan se svodi da jedan dan govori jedno, a drugi dan drugo. Jedan dan želi devalvaciju kune, drugoga dana ne želi. Jedan dan želi poslati vojsku na granicu, a drugi dan želi hitno otvaranje granice prema Srbiji. Riječ je o malo pametnim dnevnim spinovima i baljezganjima kako bi se izbjegle ozbiljne, životno važne teme, kojih ima napretek. Mediji sugeriraju da su gospodarske teme najvažnije, ali važno je još mnogo toga: od zastarjelog obrazovnog i nefunkcionalnog zdravstvenog sustava, kulture koje stagnira, demografskog sloma, egzodusa mladih, korumpiranog pravosuđa do pogrješne vanjske politike… Imamo agencije koje ne rade svoj posao, a one koje su nam potrebne nemamo itd. Karamarko izbjegava konstruktivne priče o tim temama, pa priča o Drugom domovinskom ratu (što god to značilo), Tuđmanu, Titu, komunistima, crvenoj zvijezdi… Nekada je to prolazilo, ali dolaze mlađe generacije koje se ne lože na te priče. Milanović i SDP su 2011. imali puno bolji predizborni plan – „plan 21“. Taj plan, predizborne priče i nastupi su jako puno obećavali i u narodu su budili nadu u bolje dane. S takvom strategijom SDP-ovci su uvjerljivo pobijedili na izborima, ali je ispalo da je to bila obična promidžba bez želje da se ta politika realizira.
Kod HDZ-a pod Karamarkom nema ni toga. Nema niti nade da će biti bolje. Spomena vrijedno je ispaljeno obećanje da će dati 1000 eura za svako novorođeno dijete. Jeftini i prozirni predizborni trik koji, i da se realizira, ne će ništa promijeniti. Roditelji se ne će odlučiti na novo dijete zbog te donacije koja se potroši za godinu dana. Ako Karamarko hoće nešto suvislo predložiti neka osmisli kako uzdržavati dijete do njegove 18. godine… Preteško za njega. Iako su političke ankete uvijek naklonjenije lijevim političkim opcijama nego desnim, nema sumnje da je Karamarko najnegativniji političar. Neka svatko popriča s deset slučajnih prolaznika na ulici bilo kojega hrvatskoga grada i uvjerit će se u to.
Za kraj, vratimo se na početak. Za vrijeme vladavine Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a, HDZ pobjeđuje stalno na izborima. HDZ pobjeđuje usprkos Karamarku. Pobjeđuje zato jer je narod sve razočaraniji neuspješnom vladom SDP-a i koalicije i pobjeđuje zato jer HDZ ima ogromnu stranačku vojsku, sastavljenu od ljudi koji imaju izravnu korist od glasovanja za svoju stranku. Birače koji nemaju izravne koristi od HDZ-a nema Karamarko s čim privući. Da je netko talentiraniji i karizmatičniji na čelu HDZ-a, ta bi stranka danas imala osiguranu nadmoćnu izbornu pobjedu. Zanimljivo, kod Karamarka su ljudski i politički nedostatci zajedno spojeni. Loša neverbalna komunikacija, loš govornik, bezidejan političar bez stavova i ideja. SDP-ova najveća prednost.
Autor: Matija Šerić