Iako se valja kloniti prognoza o ishodu postupka protiv bivših čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred njemačkim sudom u Munchenu, opći je dojam da su svakim novim ročištem izgledi optuženika u oslobađajuću presudu postaju sve slabašniji, piše Ivica Marijačić, glavni urednik Hrvatskog tjednika.
Nije riječ samo o tomu da su dosadašnji svjedoci mahom potvrđivali navode iz optužnice protiv njih dvojice te im i dodatno otežali poziciju, nego i o tomu da se postupno razotkrivaju zakulisne igre kojima je bio cilj zaštititi optuženike, prvo od optuživanja , zatim od izručenja iz Hrvatske u Njemačku, a naposljetku i od bilo kakve krivnje za okrutno ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. U te igre uključeni su bili mnogi, od vladajućih političara, pravosudnih djelatnika, privatnih odvjetnika pa do svjedoka. Optuženi Josip Perković i njegov odvjetnik Anto Nobilo, unatoč spremnosti i brojnim lukavštinama da doskoče situaciji, zacijelo nisu mnogi predvidjeti ovakav razvoj događaja u munchenskoj sudnici. Prošloga tjedna doslovce su se smrzli tijekom svjedočenja njemačkoga odvjetnika Helmuta Rosebrocka. Rosebrock je pred njemačkim sudom branio 2000-ih Krunoslava Pratesa, optuženoga za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Prates je osuđen pravomoćno na doživotnu robiju nakon što je priznao, prvo prikrivenim agentima, a onda i sudu da je Josipu Perkoviću predao ključ garaže u kojoj su zasad nepoznate ubojice likvidirale Đurekovića. Pozvan kao svjedok o aktualnome procesu protiv Perkovića i Mustača za isto djelo, Prates je pokušao zanijekati svoj iskaz. Rekao je da je priču o predaji ključa izmislio kako bi priča dobila svoj dramski vrhunac u očima, mislio je, njemačkih novinara za koje nije znao da su prikriveni agenti.
U svome novom iskazu dodao je da je i svojim odvjetnicima Rosebrocku i Reineru Klausu Stickleru izjavio kako je izmislio pojedinost o predaji ključa, ali da su ga oni tada savjetovali da to ne spominje na sudu, dok mu se sudilo, jer da mu u to nitko ne će povjerovati nakon što je već više puta dao iskaze o predaji ključa. Sada, šest godina poslije, svjedok i odvjetnik Rosebrock pred sudcem Dausterom ističe da je Prates lagao, odnosno da mu nikad nije govorio o tomu da je izmislio priču o predaji ključa Perkoviću. Time je definitivno propao Pratesov pokušaj s kraja prošle godine da olakša situaciju Josipu Perkoviću. Jesu li ga na promjenu iskaza nagovorili optuženici i njihov odvjetnik Nobilo, uz obećanje da će tako osloboditi Perkovića, ali i steći pretpostavke za obnovu postupka njemu samome, može se spekulirati, ali sada kada svjedoci potvrđuju da Prates laže, posljedica za njega može biti pogubna. Može, naime, biti optužen za davanje lažnoga iskaza i izgubiti pravo na pomilovanje iz prvoga slučaja u kojemu je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Dok je Rosebrock kazivao da Prates laže, Perković i njegov branitelj Nobilo bili su svjesni da im tonu lađe, ali pravi šok za njih dvojicu tek je slijedio. Ovaj njemački odvjetnik, koji je po službenoj dužnosti branio Pratesa, dakle plaćala ga je njemačka država, priznao je pred Sudom da je u to doba primao novac i od Josipa Perkovića i Ante Nobila, odnosno da su mu ova dvojica posredstvom Tomislava Mičića dali 23 tisuće eura. Doduše, pokušao je primanje novca opravdati putnim troškovima jer je putovao u Hrvatsku radi prikupljanja dokumentacije, ali ostao je neuvjerljiv u obrazlaganju zašto toliki iznos za putne troškove. Postalo je, naime, jasno da su se Perković i Nobilo izravno miješali i u proces protiv Krunoslava Pratesa.
NJEMAČKI SUD SVE PROVJERAVA
No i inače, već tijekom Pratesova svjedočenja u ovome postupku bilo je jasno da Prates izmišlja. Pitanja Sudskoga vijeća, tužitelja i odvjetnika žrtava ozbiljno su ga poljuljala. Odvjetnik Gizele Đureković, supruge ubijenoga Stjepana Đurekovića, posebno je inzistirao da Prates odgovori je li bio u kontaktu s Perkovićevom i Mustačevom obranom i jesu li ga oni nagovorili na promjenu iskaza. Pates je priznao da je s Nobilom bio u kontaktu još 2006. godine, odnosno da se obratio Nobilu da mu pomogne, kako je rekao, oko pribavljanja neke dokumentacije.
Postoje Pratesova pisma koja potječu iz 2006. godine upućena nekim ljudima u kojima traži neke dokumente i informacije, a kao osobu kojoj te dokumente i informacije treba predati Pratesu u pismu navodi upravo Antu Nobila. Budući da nije znao posjeduju li tužitelji i odvjetnici ta pisma, Prates nije mogao zanijekati suradnju s Nobilo, pa je priznao komunikaciju s njime. Istine radi, potrebno je reći da je odvjetnik Nobilo već tada, 2000-ih, na suđenju Pratesu, formalno i službeno zastupao Josipa Perkovića kao svjedoka u tome procesu. U Njemačkoj je, naime, uobičajeno da i svjedok ima odvjetnika, ali je odvjetniku strogo zabranjeno bilo kakvo miješanje uloga, tj. ne može istodobno raditi i za optuženika i za svjedoka, pa čak niti za dva optuženika istodobno (zato je, primjerice, Nobilo morao otkazati punomoć Mustaču u Hrvatskoj nakon što je Perković izručen Njemačkoj jer da to nije učinio, ne bi mu dopustili da zastupa Perkovića u Njemačkoj).
Međutim, kako njemačko pravosuđe radi krajnje minuciozno i ozbiljno te ništa ne prepušta slučaju, Sud je otišao dva koraka dalje. Bez ikakve najave, između dvaju ročišta naredio je policiji pretragu odvjetničkih ureda Rosebrocka i Sticklera radi oduzimanja odvjetničkih spisa s ciljem da se vidi postoji li o Pratesovom navodu bilo kakva naznaka u spisima. Pretraga odvjetničkoga ureda zakonom je dopuštena, ali se u svim državama, radi zaštite odvjetničke tajne i zaštite odnosa odvjetnik – klijent, provodi pod zakonom strogo određenim uvjetima te se određuje vrlo rijetko i samo iznimno. Na sljedećemu ročištu, nakon pretrage, Sud je dao samo kratku obavijest da je između dvaju ročišta provedena pretraga ureda, da su spisu izuzeti i da ih se može razgledati u sudu (u tajnome dijelu spisa dopušteno je pregledavati spis, ali ga ne smije kopirati te sve ostaje tajna). Sljedeći korak koji je poduzeo Sud bilo je pozivanje odvjetnika kao svjedoka. Nakon Rosebrocka, svjedočio je isto i kolega mu Stickler.
PERKOVIĆ I NOBILO PLAĆALI ODVJETNIKA KOJEGA JE PLAĆALA NJEMAČKA DRŽAVA
Važnost Rosebrockova iskaza je, dakle, ne samo u pobijanju Pratesove izmišljotine da je Rosebrocku nešto rekao, već posebno u tome što je na površinu izišla činjenica da je Nobilo u ovu priču umočen do grla. Ne samo što je, kao Perkovićev odvjetnik, radio za Pratesa, već je očito i usmjeravao Pratesovu obrane te sudjelovao u njezinu plaćanju. Odvjetnik Rosebrock nikomu, dakako, nije prijavio da je taj novac dobio jer je tada, kao što smo naveli, njega i kolegu mu Sticklera plaćala njemačka država kao Pratesove odvjetnike po službenoj dužnosti. Situacija je tako postala krajnje neugodna za Perkovićeva branitelja, hrvatskoga odvjetnika Antu Nobila, i tek će se, nakon što bude saslušan i odvjetnik Stickler, vidjeti kojim će posljedicama rezultirati za njega osobno i za optuženoga Perkovića. Moguće je da Sud jednostavno kazni i isključi Nobila s ovoga procesa, ali je, po mišljenju nekih pravnika, moguće i da ne bude izravnih posljedica za Nobila, iz sasvim pravnih razloga. No, jedno je sigurno: ovo je bio strašan udarac Perkovićevoj obrani.
Hrvatski mediji u izvješćima s munchenskoga suđenja nisu posvetili dostatnu pozornost iskazu odvjetnika Rosebrocka. I inače glavnima hrvatskih medija na svojevrstan način bojkotira ovo suđenje zbog svoje ideološke jednostranosti i uređivačke simpatije, pa i solidarnosti s optuženima Perkovićem i Mustaćem, koji su relikti sustava kojega mediji još glorificiraju. Upućeni u ovo suđenje kažu da se u hrvatskim medijima objavljuje tek oko pet posto onoga što se tamo stvarno događa. U ovom trenutku u Hrvatskoj je ignorirana važnost Rosebrockove izjave o tomu da su ga plaćali Nobilo i Perković posredstvom Tomislava Mičića, premda je to nečuvena i skandalozna činjenica koja raskrinkava sustav u Hrvatskoj općenito, a posebno odvjetnika Nobila, čovjeka koji se u Hrvatskoj smatra toliko moćnim da može utjecati na odluke državnih i pravosudnih tijela koje su mu u interesu, unatoč krajnje negativnim ili sumnjivim dijelovima svoje biografije. Kao što je hrvatskoj javnosti poznato, Anto Nobilo u Jugoslaviji je bio tužitelj, što je mogao postati samo kao provjereni režimski kadar te je, provodeći tada sramotne zakone, slao ljude na robiju zbog običnoga čitanja emigrantskoga tiska. U samostalnoj hrvatskoj državi postao je odvjetnik, poznat je po zastupanju generala Blaškića u Haagu koji je, prvo osuđen na 45 godina zatvora, a onda na devet godina. Nobilo je trijumfirao na tome slučaju, za koji ga je država plaćala više od 50 tisuća tadašnjih njemačkih maraka mjesečno, i nakon Tuđmanove smrti počeo sotonizirati Tuđmana i njegovu vlast, optuživati Hrvatsku i pojedine bivše dužnosnike da su uskraćivali dokumentaciju, ali je, nakon što su ga neki tužili, pokunjeno se ispričao priznavši da je lagao. Manipulacijama s dokumentacijom u jednoj političkoj podzemnoj bravuri , Blaškić je oslobođen. Kasnije su mediji objavili priču da je Nobilo obiteljski zlostavljač, odnosno da je pretukao svoju suprugu koja je, pak, u novinama izjavila da je njezin muž jednom prigodom donio kući kovčeg pun novca. Javnosti su u sljedećim godinama bili objelodanjeni i drugi slučajevi Nobilova nasilja, no ništa nije narušavalo njegovu moć. Vladajuće strukture, one prije i poslije 2000., uz pomoć televizija stvorile su od njega pravu zvijezdu koja deklamira autoritativne pravne i političke ocjene. Njegova politička i financijska moć vrtoglavo je rasla. Otkriven je još jedan slučaj nasilja u kojemu je njegova uloga bila vodeća. O tome svjedoči jedan od najpopularnijih hrvatskih zabavnih glazbenika Tony Cetinski koji je bio u braku s Nobilovom kćeri Ivanom. Ivanin otac Anto Nobilo nije odobravao tu vezu.
NOBILOV POKUŠAJ OTMICE TONYJA CETINSKOG
Tony Cetinski u izjavi suradniku Hrvatskoga tjednika kaže da je Anto Nobilo 2000. godine poslao dvojicu zagrebačkih naoružanih mladića na njega. Sve se događalo usred bijela dana na Britanskome trgu u središtu Zagreba. Dvojica su se sjurila automobilom, otvorila prtljažnik i počela vitlati pištoljem govoreći zaprepaštenome Tonyju, kojega su ščepali, da ih je poslao Nobilo i da se kloni Ivane. U tom je trenutku na trg istrčala Ivana Nobilo, koja je tada bila zaposlena u obližnjem uredu. Iskoristivši jedan trenutak smetenosti napadača, Tony im se otrgao te se dao u bijeg. Ivana je nakon toga, po Tonyjevim riječima, brzo otišla ocu i rekla mu: ‘Ako misliš ubiti Tonyja, prvo ubij mene!’. Nakon toga Tony i Ivana oženili su se, a brak je nakon nekoliko godina raskinut njihovom voljom.
Na kraju je važno podsjetiti da su otmice, prepadi, ucjene i korumpiranja tipične udbaške metode koje i danas rabe pripadnici toga totalitarnoga sustava. Suđenje Perkoviću i Mustaču u Munchenu bjelodano to dokazuje. Utoliko je za Hrvatsku povijesna vrijednost toga suđenja jer se barem u Njemačkoj, kad već još ne može u Hrvatskoj, taj mračni sustav počinje raspadati.
Nije isključeno da i hrvatska država zbog svega što izlazi na vidjelo bude uskoro na svojevrsnoj optuženičkoj klupi u Bruxellesu. Naime, prošloga tjedna sudac Manfred Dauster izvijestio je da su svjedoci Maria Rodriquest i Vinko Sindičić pismeno javili da ne žele svjedočiti u ovome postupku jer će biti izloženi kaznenome postupku u Hrvatskoj. Oni su već bili svjedoci na suđenju Pratesu. U Hrvatskoj su Perković i Nobilo pred Sudom u Rijeci pokrenuli postupak protiv Vinka Sindičića zbog davanja lažnoga iskaza. Vinko Sindičić najpoznatiji je Udbin ‘kiler’ koji je odležao višegodišnju zatvorsku kaznu u Škotskoj zbog atentata na emigranta Nikolu Štedula. Nezadovoljan neraščišćenim računima s Perkovićem, kao svjedok na suđenju Pratesu, označio je Perkovića odgovornim za ubojstvo Stjepana Đurekovića. On je bitan, ali ne presudan svjedok u procesu protiv Perkovića i Mustača. U pokušaju da spasi Perkovića, Nobilo se prije par godina sreo sa Sindičićem i slavodobitno obavijestio javnost da je Sindičić svoju raniju izjavu u kojoj tereti Perkovića proglasio lažnom i da je novu ovjerio kod javnoga bilježnika. Sada, pak, Sindičić obavješćuje Sud u Munchenu da ne želi svjedočiti.
DORH U NIMALO UGODNOJ SITUACIJI
Ovaj je dio priče pravno i, posebno, politički vrlo kontroverzan jer zadire vrlo duboko u odnose između suverenih država (Njemačka-Hrvatska). Mogla bi biti upitna nadležnost hrvatskih sudova za djelo lažnoga iskaza počinjenoga (ako je počinjeno) pred njemačkim sudom s obzirom da se hrvatski Dorh i inače ‘proslavio’ svojom nesuradnjom s Njemačkom još tijekom suđenja Partesu, a onda i kod protivljenja izručenju Perkovića i Mustača. Koliko je ta priča pravno osjetljiva, govori i to da je sud odlučio tražiti ekspertizu Max-Planck instituta za komparativno i međunarodno pravo (najpoznatiji europski institut na tom području) pa tek onda donijeti odluku.
Kako god bilo, Dorh je u vrlo neugodnoj poziciji jer je riječko Općinsko državno odvjetništvo na Nobilovu prijavu pokrenulo istragu protiv Sindičića za davanje lažnoga iskaza na suđenju Pratesu, a čini pritisak i na dvije svjedokinje, Jelenu Vitezicu i Mariu Roriquest. Proces u Munchenu za mnoge ide neočekivanim smjerom, stanje je bitno drukčije u odnosu na suđenje Pratesu jer je na površinu izbilo mnoštvo novih dokumenata (tada nepoznatih) i novih svjedoka, koji bivši režim i pojedince u njemu prikazuje u bitno drukčijem svjetlu.