“Moja baka, koja je u Boliviju došla kad je imala pet godina, uvijek je govorila da je rođena u Hrvatskoj i kako je njezina zemlja prekrasna. Ove godine sam prvi put posjetila domovinu svoje bake i zaljubila se u nju. Kad sam se vratila u Boliviju, osjećala sam se kao da sam u Hrvatskoj ostavila komadić svoga srca. Upravo čekam polaganje ispita potrebnog za dobivanje hrvatskog državljanstva jer ja zaista želim živjeti u Hrvatskoj, Splitu ili Zagrebu”, riječi su Claudije De Ugarte, diplomirane ekonomistice iz Bolivije, s kojom smo stupili u kontakt preko Hrvatske matice isljenika.
Njezine rečenice bez imalo sumnje u glavama mnogih hrvatskih građana zazvučat će kao pjev sanjara, ali tko će drugi nego mladi ljudi, koji još nisu zagađeni pričama kako je u ovoj zemlji sve uzaludno, sanjati bolje sutra i misliti da je Hrvatska lijepo mjesto za život? Ovoj su zemlji daleko više od svih nas skeptika, cinika, pesimista i poluoptimista potrebniji mladi idealisti koji imaju snove, pozitivne emocije i inat da barem pokušaju učiniti ovu zemlju sutra boljom nego što je danas.
Kao kod kuće
Claudia De Ugarte, koja radi kao menadžerica u Santa Cruzu i koja je proputovala pola Europe, veoma je aktivna u hrvatskoj zajednici u Boliviji i, kad govori o Hrvatskoj, u njoj vidi zemlju kakva bi mogla postati s toliko resursa koje ima. A ona želi, kaže, biti dio tog procesa. Da nađe posao u struci, vratila bi se opet u Hrvatsku – živjeti tamo gdje se osjeća kao kod kuće. I njezina baka Antica Jurišević bila je veoma povezana s hrvatskom zajednicom u Boliviji i to je razlog, kaže, zašto se i ona zainteresirala i zašto je preko Hrvatske matice iseljenika ove godine prvi put došla u Hrvatsku. Baka joj je, ističe, jako voljela Hrvatsku, u kojoj je poslije i pronašla svoju obitelj, ali nije mogla ostati ovdje jer je njezin život bio u Boliviji. Možda će zato u Hrvatskoj živjeti njezina unuka.
Premda mnoge europske zemlje ulažu silan napor da vrate svoje iseljenike, osobito mlade, u čemu je Irska najuspješnija, u Hrvatskoj se nekako većinski podrazumijeva da nitko iz treće generacije hrvatskih iseljenika ne bi htio živjeti u ovoj zemlji, iz koje odlaze i mladi koji su se u njoj rodili. Premda o mladima hrvatskog porijekla razasutima po svijetu ne znamo ama baš ništa.
Claudia De Ugarte nije jedina koja bi voljela živjeti u Hrvatskoj. Kaže nam to i Nives Antoljak iz Hrvatske matice iseljenika, koja već 21 godinu vodi projekt “Eco Heritage Task Force” preko kojeg svake godine u Hrvatsku iz različitih zemalja i s različitih kontinenata dolaze mladi hrvatskog porijekla da bi upoznali zemlju o kojoj su im pričali bake i djedovi i u njoj tri tjedna volontirali. Ove godine, za njih 40 iz 14 zemalja i s četiri kontinenta odredište je bio Šibenik, odnosno Nacionalni park Krka. Već sama ta činjenica da su spremni doći s drugog kraja svijeta i ljeti volontirati u Hrvatskoj dosta govori o njima. Posljednjih godina, govori Antoljak, u Hrvatsku preko projekta Matice iseljenika dolazi sve više mladih iz Južne Amerike.
“Više od 50 posto mladih, osobito onih iz Južne Amerike, koji nam dolaze svake godine vratilo bi se i živjelo u Hrvatskoj da ovdje ima posao. Ta treća generacija potomaka naših iseljenika iz Južne Amerike vrhunski je educirana, sve su to studenti ili mladi ljudi sa završenim fakultetima, profesori, arhitekti, odvjetnici, a imala sam iz Meksika i djecu čiji su roditelji u tamošnjem parlamentu. Iako govore španjolski i engleski, a slabo hrvatski, imaju emotivnu vezu prema ovoj zemlji o kojoj su im pričali bake i djedovi. Kada dođu u Hrvatsku, kažu da im se ovdje sviđa stil života, sigurnost, ljepota zemlje, a ekonomska situacija, primjerice, u Paragvaju ili Brazilu i nije previše različita od naše”,govori Antoljak.
I Argentinka Augustina Goluža (22) voljela bi ostati u Hrvatskoj. Djed i baka s očeve strane porijeklom su iz Stolca u Bosni i Hercegovini, a ona od veljače živi u Zagrebu i uči hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu. Dobila je, naime, stipendiju, za učenje hrvatskog jezika dva semestra. Nada se da će uskoro dobiti i hrvatsko državljanstvo.
Zaljubila se u ljude i hranu
“Zaista mi se sviđa Hrvatska i voljela bih ovdje živjeti, ali ima dana kada sam tužna jer sam daleko od obitelji i prijatelja u Argentini. Znam da ih mogu nazvati kad god poželim i poslati im poruku, ali ne mogu dobiti zagrljaj od kojeg nas dijeli 12 tisuća kilometara zračne udaljenosti”, govori Augustina. U one dane kad je ne muči nostalgija za obitelji i prijateljima, u Zagrebu joj je sjajno jer se može noću vraćati sama doma i hodati gradom bez straha da će joj se nešto loše dogoditi. U Buenos Airesu u kojem je rođena to ne može. U Argentini inače studira turizam, a za vrijeme studija radila je u odjelu prodaje i marketinga jednog luksuznog hotela i rado bi se, ističe, kad diplomira, vratila živjeti u Hrvatsku ako bi mogla dobiti posao u struci.
“Ali realna sam, znam kakva je u Hrvatskoj situacija s poslom i znam da dolazim iz druge zemlje i da ne govorim dobro hrvatski”, ističe.
Augustina je obišla mnoge hrvatske otoke, Cres, Krk, Lošinj, Brač, Hvar, Murter, Korčulu i mnoge gradove, Makarsku, Šibenik, Zadar, Split… Ljeta su ovdje savršena, kaže. Pitamo je za baku i djeda, a ona navodi da su u Argentinu došli brodom poslije 1945. i nakon tjedan dana koje su proveli u hotelu za izbjeglice doselili se u blizinu grada Lomas de Zamora. Veza između tadašnje Jugoslavije i Argentine nije bilo pa baka i djed nisu mogli stupiti u kontakt sa svojom obitelji. Prije nekoliko godina Augustina je počela preko Facebooka tražiti osobe s prezimenom Goluža u Hrvatskoj kako bi pronašala svoje rođake. Otac joj je, kaže, prvi put došao u Hrvatsku 2012. i od tada dolazi svake godine, a ponekad i dvaput godišnje.
“Njemu su ti dolasci nešto posebno i puno mu znači što može posjetiti zemlju svojih roditelja. Ja sam prvi put posjetila Hrvatsku 2014. i odmah sam se zaljubila u ovu zemlju, ljude, kulturu, hranu”, kaže Augustina. U usporedbi s Argentinom koja ima 40 milijuna ljudi, Hrvatska joj je s četiri milijuna stanovnika jako mala, kao i Europa jer, kaže, ovdje se može u drugu zemlju doći za nekoliko sati.
Dok svi mi koji živimo u ovoj zemlji, koja je stalno na početku puta u bolju budućnost, vidimo sve njezine nedostatke i zaboravljamo na prednosti, mladi hrvatskog porijekla, svi do jednoga, ističu kako im je Hrvatska prekrasna.
Volontiraju u Hrvatskoj
Studentica Barbara Ivana Mileta Limon živi u Santa Cruz de la Sierri u Boliviji. Prije nekoliko dana vratila se, napisala nam je u e-mailu, iz Hrvatske iz koje joj potječe djed. Nije upoznala svog djeda, ali otac joj je govorio o njemu, a djed je ocu pričao o Hrvatskoj, a otac njoj. Prvi je put ove godine bila u Hrvatskoj u sklopu projekta Hrvatske matice iseljenika i nada se da to nije i posljednji put jer se u Hrvatskoj osjeća kao da je doma.
“Voljela bih živjeti u Hrvatskoj, u Zagrebu ili Rijeci. Voljela bih ovdje i studirati”, bio je njezin odgovor na engleskom jeziku na pitanje gdje bi voljela živjeti u Hrvatskoj. Studentica treće godine arhitekture iz Sao Paula u Brazilu Veronika Šuto u Hrvatskoj je bila dvaput. Odrasla je, napisala nam je, u obitelji koja nije zaboravila hrvatsku tradiciju, kulturu, prenoseći je i na nju. Kako su u Sao Paulu živjeli pokraj hrvatske udruge Croatia Sacra Paulistana, to je doprinijelo kod nje razvijanju hrvatskog identiteta. Prvi je put u Zagreb došla učiti hrvatski jezik i tad je upoznala mnogo mladih hrvatskog porijekla iz cijeloga svijeta, među kojima je stekla brojna prijateljstva.
Ove se godine jedan od njezinih prijatelja, koji je također potomak hrvatskih iseljenika, oženio u Saborskom pa je zato došla i drugi put u Hrvatsku na njegovo, navodi, prekrasno vjenčanje. U isto vrijeme održavao se i projekt “Eco Heritage Task Force” Matice iseljenika pa je u Hrvatskoj imala prigodu provesti više vremena, upoznati mnoge ljude i naučiti više o ovoj zemlji.
“Moj je san znati sve o Hrvatskoj, o svim gradovima i mjestima. Ovo je predivna zemlja i ja je osjećam kao svoj drugi dom. Voljela bih živjeti u Splitu i planiram to i napraviti nakon što završim studij u Sao Paulu”, iznosi svoje planove Veronika.
Kad uspoređuje Brazil u kojem se rodila, koji je također za nju lijepa zemlja kao i Hrvatska, ističe da je Hrvatska, u kojoj je hrana jako dobra i povoljna, sigurnije mjesto za život i manje stresno. U Hrvatskoj joj je puno jednostavnije putovati od grada do grada nego u velikom Brazilu.
Za razliku od drugih mladih djevojaka hrvatskog porijekla s kojima smo kontaktirali i koje žive u Južnoj Americi, Argentinka Arianne Gujinović jedina je među njima priznala da nije sigurna bi li se preselila u Hrvatsku.
Živi u gradu Rosariju gdje vodi hotel za pse iako je po struci analitičarka okoliša. U Hrvatskoj je preko projekta “Eco Hertige Task Force” bila dvaput, 2014. i 2015. godine. Proputovala je cijelu zemlju i upoznala i neke svoje hrvatske rođake. No na pitanje bi li voljela živjeti u Hrvatskoj uz uvjet da ovdje ima posao iskreno odgovara:
“Ne znam, kad bih se preselila u Hrvatsku, bilo bi mi veoma teško ostaviti prijatelje i obitelj u Argentini. Ali ja ću se definitivno vraćati u Hrvatsku koliko god mogu. Ja sam se zaljubila u ovu zemlju, a posebno mi se sviđa Dubrovnik”.
Bila se prijavila za hrvatsku stipendiju jer je željela ovdje studirati, ali stipendiju nije dobila. Njezin djed je, inače, porijeklom iz Hrvatske, ali je umro kada je ona bila jako mala. Na pitanje o razlikama između Argentine i Hrvatske uzvraća da Argentina ne slijedi svoju tradiciju u mjeri u kojoj to čini Hrvatska.
Nakon kontakta s mladim djevojkama hrvatskog porijekla koje žive u Južnoj Americi i svega što su nam napisale u e-mailovima teško je ne pomisliti na raskorak koji postoji između onoga što mladi hrvatskog porijekla govore o zemlji svojih predaka, koju doživljavaju kao svoj drugi dom, i onoga što dobar dio hrvatskih građana misli i govori o hrvatskoj dijaspori. Nažalost!
Bio mi je to životni san
Marija Duraković (33) rođena je u SAD-u, u Detroitu, a prije osam godina vratila se u Hrvatsku s roditeljima. Majka joj je porijeklom iz Like, otac iz Slavonije, a danas žive u Zagrebu. Kao dijete je u Hrvatsku dolazila ljeti kod bake i djeda i voljela je, kaže, i tada za praznika boraviti u Zagrebu koji je danas njezin dom. Marija je profesorica engleskog jezika i, kad je napuštala zemlju u kojoj se rodila, napustila je i odličan posao u školi u Atlanti i upustila se u neizvjesnost u Hrvatskoj.
“Bio mi je životni san vratiti se u Hrvatsku koja je prelijepa zemlja i isprobati život u njoj. Ali u Hrvatskoj je jako teško mladim ljudima osigurati se poslovno i financijski i, da sam to znala prije, možda se ne bih ni preselila u Hrvatsku. Sve do prije godinu dana živjela sam s roditeljima, a meni je bilo nepojmljivo živjeti s roditeljima i ne biti samostalna. Kad sam se vratila u Hrvatsku, nije mi se pružala mogućnost za posao, dočekala su me svudazatvorena vrata. Vezu nisam imala, a znanje jesam i bilo mi je veliko razočaranje da stvari ovdje tako funkcioniraju. Ima jako puno sposobnih mladih ljudi koji bi se vratili iz dijaspore u Hrvatsku i rado ovdje radili, ali ovdje na tim poslovima sjede ljudi koji imaju veze, a ne znanje”, kaže Marija Duraković.
Ne zvuči rezignirano, samo mirno niže činjenice kojih smo, uostalom, svi svjesni. Ona je uspjela nakon što se suočila s hrvatskom realnošću ipak pronaći posao i danas radi kao profesorica engleskog na jednom fakultetu.
Život joj je opet sređen, zadovoljna je u Zagrebu u kojem može ići kamo god želi automobilom, biciklom i tramvajem, što joj je bilo nezamislivo, primjerice, u Detroitu u kojem je odrasla jer je živjela u predgrađu i nikamo nije mogla bez automobila. Uživa u obilascima muzeja, odlascima na koncerte, a osobito voli zagrebačka ljeta na Štrosu.
Izvor: Večernji list
Foto: Privatni album